Film koji spaja Istok i Zapad

U naše je videoteke – koje su nekoć bile dijelom urbanog identiteta, a danas se, razumljivo, no ipak na žalost filmofila, gase i zatvaraju zbog skidanja filmova s interneta, prženja, ali i sve rasprostranjenije kupnje medija s filmskom ponudom iz kućne fotelje – stigao jedan europski dragulj, njemačka drama Fatiha Akina Na rubu raja. Drugi je to dio trilogije naslovljene Ljubav, smrt i vrag, kao svojevrstan nastavak nenadmašne njemačko-turske ljubavne drame Glavom kroz zid, koja je osvojila brojne nagrade, među ostalima i Zlatnog medvjeda na Berlinskom festivalu 2004. Fatih Akin jedan je od najperspektivnijih redatelja današnjice, koji se ne boji uhvatiti ukoštac s temama kao što su fatalna ljubav, multikulturalizam i (anti)globalizacija, no ponajprije – čovjekoljublje.

U hvaljenom drugom dijelu, Na rubu raja, za koji je Fatih Akin prošle godine osvojio nagradu u Cannesu za najbolji scenarij, radnja je ponovno smještena u Njemačku i Tursku, a junaci su filma pripadnici turske manjine u Njemačkoj. Toj manjini pripada i sam redatelj, svojim je filmovima suptilno kritizira, ali i očigledno poštuje i voli.

Turski emigrant Ali, osamljen i dobroćudan sedamdesetogodišnjak, upoznaje sredovječnu prostitutku Yeter, koju nakon učestalih posjeta pozove k sebi kako bi, umjesto dijeljenja intime s mušterijama, bila samo njegova ljubavnica i domaćica. Njegov sin Nejat, profesor germanistike, iako u početku zatečen očevim izborom, prihvaća Yeter uvidjevši da novac koji je zarađivala kao prostitutka i koji trenutno zarađuje kod njegova oca šalje u Tursku kćeri Ayten, studentici. Prepoznavši ljudskost i tugu u njoj, njihova moguća obiteljska idila biva iznenada narušena kad Yeter slučajno pogiba od Alijeve ruke ne želeći mu se pokoriti. Nehaj, slučajnost, postaje lajtmotivom filma. Nejat, kao fokalizator radnje i tek pasivan promatrač tih slučajnosti, odlazi u Tursku pronaći njezinu kćer, kako bi joj prenio vijest o majčinoj smrti i novčano joj pomagao tijekom školovanja. No ona istovremeno odlazi u Njemačku, kao politička aktivistica i disidentkinja, u nadi da će pronaći majku, a ondje započinje ljubavnu priču s njemačkom studenticom Lotte. Lottino ime nije slučajnost; jednako je imenu neuzvraćene Wertherove ljubavi, što uviđamo slušajući Nejata kako tijekom predavanja na fakultetu citira Goetheove stihove u kojima odbacuje revoluciju jer ona, donoseći dobro, istodobno razara.

Na Akina je u ovom filmu očito snažno utjecala nova meksička kinematografija, osobito scenariji Guillerma Arriage (Pasja ljubav, 21 gram, Babel), jer cijepa fragmente i lijepi ih kao strukture jedne veće, no ne i jednoznačne ideje. Tako se priča svakoga lika slučajno isprepleće s pričom drugih, Nijemci i Turci sastaju se i razilaze, putuju i umiru, tražeći osobnu slobodu. Kao temu redatelj je uzeo odnos oca i sina, majke i kćeri te lezbijske ljubavi koja se opire patrijarhatu/matrijarhatu. Tu je, naravno, i vječni odnos erosa i thanatosa (ne toliko strastven kao u prethodnom Glavom kroz zid), težnje za smirajem i iskupljenjem, i to u cikličnosti određenih prizora odlaska. Motiv raskola generacija ima uporište u paradigmatskoj paraboli koju pronalazimo u Kuranu i Bibliji o Ibrahimu (Abrahamu), kojeg Bog poziva da žrtvuje sina Izaka njemu u čast. Nakon njegove spremnosti na posluh, Bog ga spriječi te mu preda janje koje će žrtvovati umjesto sina. U razgovoru s Lottinom majkom Susanne (tumači je sjajna Hanna Schygulla, Fassbinderova muza), Nejat se prisjeća kako se bojao te priče kao dijete i kako je upitao oca bi li ga on žrtvovao da ga Bog to zatraži. Kad ga Susanne upita što mu je otac na to odgovorio, Nejat ga citira da bi se on radije sukobio s Bogom nego naudio svom djetetu. Tad odlazi oprostiti ocu koji je, nakon uhićenja i deportacije u Tursku, otišao u rodni grad Trabzon na obali Crnog mora. Završetak je utješan, iako neizvjestan i beskonačan, te simbolizira zemaljski raj iz naslova. Iako nas u cijelom filmu redatelj zaokuplja duljim kadrovima i smirenom kamerom, iščekivanje oca koji ispašta za svoj zločin da se vrati s ribolova na obali mora ispunjava gledatelja toplinom, iako ostaje neizvjesno hoće li se on ikada vratiti.

Fatih Akin jedan je od najperspektivnijih europskih redatelja, koji se ponosi svojim kulturnim identitetom i koji pravedno, a ipak s dubinskim razumijevanjem konteksta, progovara o problemima i (ne)toleranciji vlastite kulture u koju smješta svoje konfliktne likove. Akin kao da govori: iako se borba za ljubav, slobodu i emancipaciju čini razornom i brutalnom, ipak je poželjna. Riječ je o još jednom hrabru filmu u umjetničkom i političkom smislu darovitoga njemačko-turskog redatelja.