Duhovitost bez poante

Najavljivan kao najveća zanimljivost ovogodišnjega Festivala svjetskog kazališta, švicarski redatelj Christoph Marthaler predstavom Voćna mušica igranom 25. i 26. rujna u izvedbi berlinskoga kazališta Volksbühne am Rosa-Luxemburg Platz samo je donekle ispunio velika očekivanja.

Predstavu Voćna mušica, koja je najavljivana i kao najvažnije gostovanje strane produkcije u Hrvatskoj ove godine, Marthaler je napravio u suradnji s dugogodišnjim suradnicama, kostimografkinjom Annom Vierbock i dramaturginjom Stefanie Carp. Osebujan redateljski rukopis kojim se taj glazbenik i redatelj afirmirao u kontekstu europskoga kazališta kvaliteta je i ove predstave. Voćna mušica zapravo pripovijeda o osjećajima, ponajprije ljubavnim, zatim o tjelesnom pamćenju i odnosu tijela prema pamćenju emocija. A čini to na vrlo duhovit način i naizgled vrlo jednostavnim sredstvima. Osam izvođača na sceni koja podsjeća na stare željezničke (ili možda ambulantne) čekaonice izvodi skladbe ili tekstove u čijem ponavljanju i jednoličnosti gledatelj uvijek može pronaći ironiju i podsmijeh. Takav autorski komentar u kombinaciji s vrlo raznorodnim glazbenim kolažem vjerojatno je mnoge zatekao nespremne. Primjer takva kolažiranja imamo na samom početku predstave: nakon što su dvojica izvođača u krešendu završili svoju romantičarsku tugovaljku tekstom: „voljela me nikad nije“, ona se nakon gašenja svjetla i projiciranog natpisa mnogo godina poslije nastavlja točno u trenutku u kojem je prestala. Takve retardacije omogućuju gledatelju odmak prema sigurnoj neupletenosti u zbivanja na sceni.

Ugodno promatranje niza slika koje se bave dramatizacijom osjećaja na način na koji bi to trebala raditi opera ipak na kraju završi u ironiji. A to je završetak kakav od ove – ponajprije glazbene – predstave ne bismo očekivali. Suptilna metaforika i asocijacije navode na pomisao kako će znanstveno proučavanje voćnih mušica ipak dati odgovore o emotivnosti, ključnoj emociji ljubavi, ali to se ne događa. Marthaler pripovijest gradi kombinirajući razne glazbene stilove i vrste, posuđujući osnovni glazbeni motiv od Andrewa Lloyda Webbera. I taj glazbeni motiv provlači cijelom predstavom kao ironičan komentar prevladavajuće komercijalizirane sentimentalnosti koja ljubav stavlja u podređeni položaj, pretvara je u robu na tržištu, doduše vrlo isplativu, ali ipak robu. A cijela predstava temi pristupa vrlo ironično, sa stavom kojim se pokušava dokazati kako danas ljubav više ne postoji i kako su sve te ljubavne zavrzlame i besmislice nešto što svjetlost idućega jutra neće obasjati. Zašto onda uzima primjer voćne mušice? Budući da dio građe za predstavu uistinu potječe iz znanstvenih studija, Marthaler je svoje znanstvenike pretvorio u zbor čudaka koji velikim solističkim umijećem prelaze preko glazbenih i govornih partitura te uz interpretaciju glazbenih tema na klaviru izvode ironično intonirane, ponekad vrlo suhoparno znanstvene tekstove o životu, navikama ponašanja, seksualnom životu i razmnožavanju voćnih mušica. Takav racionalistički koncept ruši se usporedbom ljudi i voćnih mušica te znanstvenici, osim svojih istraživanja, publici pokazuju i odnose koji se mogu razviti među ljudima koji vrlo blisko poslovno surađuju provodeći zajedno veliku količinu vremena. No kako se ljudske navike počinju uspoređivati s onima voćnih mušica, tako postupno znanstvenici sve više počinju sličiti predmetu svojeg interesa, izvodeći kretnje kakve bismo očekivali od mušica. Vrhunac te pretvorbe jest maska zbog koje jedan od izvođača tijekom izvedbe Webberove arije Music of the Night uistinu nalikuje na voćnu mušicu, ili barem na predodžbu o izgledu voćne mušice uvjetovanu animiranim ili znanstvenofantastičnim filmovima kao što je Muha.

Izvedbena snaga berlinskih glumaca-pjevača čudesna je, i svaki izvođač uspijeva pokazati minucioznost izvedbe bez obzira na konceptualnost redateljske vizije i nepostojanje klasična dramskog predloška. U glumačkoj izvedbi moglo se uživati više od dva sata. Ipak, unatoč nedvojbenoj duhovitosti predloška kao i zanimljivosti tretiranja cjelokupnoga (tekstovnog, glazbenog, pjevačkog, glumačkog) materijala jednakopravno poput nota u glazbenoj partituri, cijela predstava publiku kao da ostavlja bez poželjna odgovora na temu ljubavi. Jesmo li u svojim ljubavnim ritualima trivijalni i instinktivni poput jednostavnih organizama kakav je voćna mušica ili je ljubav ipak nešto više? Očigledno ni sam tvorac predstave nije želio dati konačan odgovor na takvo pitanje, ali ono nakon završetka predstave ostaje visjeti u zraku te gledatelju jednostavno nedostaje njezina čvrsta poanta.