Boljševički napadi na Crkvu

Stjepan Mesić

Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije održalo je 18. rujna ove godine sjednicu na kojoj je kratko i jezgrovito zaključilo „da je Katolička crkva u Hrvatskoj izložena neprestanim napadima“. Takvu ocjenu očekivali su dobri poznavatelji političkih prilika u Hrvatskoj i aktualnog položaja katoličke vjere, Katoličke crkve i katoličkih vjernika u Republici Hrvatskoj. Sjednici je predsjedao đakovačko-osječki nadbiskup i predsjednik HBK Marin Srakić, a u njezinu radu sudjelovali su kao članovi kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, Ivan Devčić, riječki nadbiskup i mons. Vjekoslav Huzjak, tajnik. Splitsko-makarski nadbiskup i potpredsjednik HBK Marin Barišić bio je spriječen bolešću i nije mogao biti na sjednici.

Stalno vijeće HBK nije se upuštalo u javno iznošenje činjenice tko to osobno ili možda institucionalno i na koje načine neprestano napada Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Pomni analitičari hrvatske političke pozornice dobro znaju tko u tome sudjeluje od političara, osoba iz javnog života, nekolicine novinara i medija. Svakako se može bez ustezanja reći da je predvodnik harange na Katoličku crkvu u Hrvatskoj osobno i svojim kabinetom predsjednik Stjepan Mesić. On, krug javnih radnika i novinara potiču harangu na Katoličku crkvu, a otprije su poznati kao posebno neskloni i čak agresivni prema Katoličkoj crkvi, katoličkoj vjeri i vjernicima katolicima. Mnogi od njih vrlo su oskudna znanja o vjeri i vjerskim zajednicama, neki su pravi diletanti, što se vidi posebno u novinskim tekstovima. Kako razumjeti činjenicu da splitski dnevnik velikim slovima naslovljava tekst Kalmeta krstio sina? Valjda su u redakciji mislili da je ministar Božidar Kalmeta neki župnik. Ili u istom listu kada se u nadnaslovu kaže da je školska godina počela svetom misom, a u tekstu stoji da se molio Oče naš. Najnoviji su gafovi i primjeri novinarskoga diletantizma da su na proslavi Sv. Mihovila u Trilju sudjelovali generalni vikar splitsko-makarske nadbiskupije don dr. Ivan Čubelić, a on je monsinjor, i „gvardijan svetišta Gospe Sinjske“ fra Božo Vuleta, a on je gvardijan franjevačkoga samostana u Sinju.

Izostale sankcije za kršenje Ustava

Širok val antiklerikalizma i antikatolicizma zahvatio je hrvatsku političku pozornicu, a on je ponekad sablažnjiv, uvredljiv za vjernike katolike, degutantan, necivilizacijski i skandalozno neinteligentan. Sve to podsjeća na daleka vremena prosvjetiteljstva, na jezefinizam, ali i na nedavnu boljševičku praksu u našoj zemlji. Uz to javljaju se i antiteizam i agresivni ateizam. Kao nekoć tako se i danas svom dubinom i osjetljivošću nameće pitanje zašto se u Hrvatskoj toliko i tako sramotno napada samo Katolička crkva i katoličanstvo? Mnogi od bojovnika protiv njih kite se u svojim izjavama nekakvim poštovanjem slobode izbora i savjesti svakoga čovjeka, slobodom vjere i Crkve, ali to su tek floskule da bi prikrili činjenice i praksu. Nekoć je katolička apologetika te napade smatrala dokazom da je katolička jedina i prava vjera. Po svemu tome moglo bi se zaključiti da u Hrvatskoj postoji samo Katolička crkva od mnoštva crkava i vjerskih zajednica. Jeste li čuli ili pročitali o nekim napadima na Islamsku zajednicu ili Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj? I to s visokoga političkog mjesta!

Izazovan je svježi primjer prešućivanja protuustavnoga djelovanja šibenskog pravoslavnog paroha. On je zabranio pokop pravoslavnoga Roma, hrvatskoga branitelja, na šibenskom pravoslavnom groblju uz počasti Hrvatske vojske i uz unošenje hrvatskih državnih simbola. Bio je to očit primjer kršenja Ustava RH i povreda hrvatskoga državnog suvereniteta na pravoslavnom groblju, koje je integralni dio hrvatskoga državnog teritorija. Znam dosta onih koji se ne mogu pomiriti sa šutnjom na taj uvredljiv čin državnoga poglavara, kao i na muk medija, koji su dežurni kritičari Katoličke crkve, a glasa osude nije bilo ni od Milorada Pupovca.

Katoličkoj crkvi, posebno nekim (nad)biskupima, spočitava se miješanje u politiku, pa se čak govori i o talibanizaciji hrvatske države, zatim se optužuje da krši norme sekularne države i sam Ustav Republike Hrvatske. To sve treba malo bolje pojasniti pa ćemo prvo vidjeti što je to sekularna država, je li moguća uopće neka talibanizacija Hrvatske i tko to krši Ustav RH te što on kaže o svemu tome.

Povjesni politički i pravni koncept sekularizacije prvi se put javlja 1644. za priprema augsburškog mira (Vestfalija), koji je označio prenošenje prava suvereniteta s Katoličke crkve bez njezina pristanka na državu. To prati sekularizaciju crkvenih dobara i razvlašćenja Crkve bez njezina pristanka. Proces je svakako prije toga počeo, jer je još Filip Lijepi († 1314) „sekularizirao“ Red templara i oduzeo im dobra, a u Engleskoj to je činio Henrik VIII. († 1547). Mirom u Augsburgu to je zaokružen proces protiv katoličkih dinastija. Posvjetovljena je crkvena vlast i oduzeta su crkvena dobra. Koncept totalne sekularizacije temelji se na učenju povjesničara i teologa Samuela Pufendorfa (†1694) o prirodnom i međunarodnom pravu. Slijedi praksa jozefinizma, Francuske revolucije s ukidanjem crkvenih redova i dijeceza, zatvaranjem samostana i oduzimanjem crkvenih dobara. Za Napoleona počeo je i pravi rat protiv Vatikana kao specifične države. Poseban pečat tomu procesu dali su fašisti i komunistički režimi u kojima država stavlja sve pod svoj nadzor, vjere i vjerske zajednice strogo su privatne stvari, a oduzimaju se sva crkvena dobra.

Plod je procesa sekularizacije u europskoj civilizaciji da se državna vlast temelji na odvojenosti temporalne od spiritualne, državne od crkvene. U povijesti su poznata tri modela odnosa vjere i politike, vjerske zajednice i države. Prvi je režim državne vjere i crkve u kojem je jedna vjerska zajednica državna i jedna je vjera priznata ili državna. Taj režim ne postoji u Europi, sa specifičnom iznimkom države Vatikan. Neke islamske zemlje još i danas se drže toga režima, što znači da u njima sve vjere i vjerske zajednice nisu jednake pred zakonom pa ni u društvu, što je teško kršenje ljudski prava i sloboda. Drugi je model priznatih vjera i vjerskih zajednica, koji je postojao u Kraljevini Jugoslaviji. Danas je dominantan model odvojenosti vjerskih zajednica od države, u kojem se crkve smatraju privatnim ustanovama, a vjera privatnom stvari pojedinca.

nadbiskup i predsjednik HBK Marin Srakić

Neutemeljene optužbe

Hrvatski Ustav također se temelji na konceptu svjetovnosti vlasti i privatnosti religije pa je to i definirao u svojim člancima 40. i 41. Članak 40. Ustava RH „jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi ili drugog uvjerenja“. Čovjek je slobodan birati sam svoju vjeru, nitko ga na to ne smije prisiljavati niti mu braniti vjeru na bilo koji način, kao ni nevjerovanje, pa ni njemu nitko to ne smije nametati ili zabranjivati. Sloboda vjeroispovijedanja znači da vjernik smije javno izražavati svoju vjeru govorom ili na bilo koji drugi način. Tako svi oni koji slobodu javnoga vjerovanja priječe ili zabranjuju krše Ustav RH.

U 41. članku Ustava RH stoji da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. One su slobodne, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede , osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima. Vrlo je važno istaknuti da su slobodne „u svojoj djelatnosti, uživaju zaštitu i pomoć države“.

Kada svećenici i biskupi kao građani i politička bića istupe na političkoj govornici, pljušte optužbe protiv njih jer, navodno, krše Ustav, a predsjednik Mesić prišio im je čak talibanizaciju Hrvatske. To je neutemeljeno i s obzirom na crkvene dokumente sasvim je nemoguće. O svemu tome predsjednik Mesić i njegovi savjetnici čini se pojma nemaju. Talibanizacija je pristajanje uz radikalan, nasilan i teroristički islam, a svrha mu je ostvariti islam kao vjeru i poredak, što znači i islamsku teokratsku državu. Podsjećamo da u islamu nema posrednika između čovjeka i Boga, nema svećenika ni svećenstva pa je bedastoća katoličkim svećenicima u Hrvatskoj imputirati talibanizaciju. A Stjepan Mesić katoličkim je svećenicima i hijerarhiji poručio da neće dopustiti talibanizaciju Hrvatske. Što pak to znači i što je htio s tim postići, samo on zna.

On ne zna da je drugi vatikanski sabor (1962–1965) svojom konstitucijom Gaudium et spes proglasio autonomiju zemaljskih stvari. Posebnim zakonom Crkva je zabranila svećenicima i biskupima da se bave politikom na način da budu članovi političkih stranki i da budu politički i državni dužnosnici. Hrvatska doista ne treba strepiti da će netko stvarati katoličku državu, kako bi se dalo zaključiti iz Mesićevih eskapada.

U svojim čestim pojavljivanjima u javnosti predsjednik Mesić, između ostaloga, obznanio nam je svoju privatnu stvar, a to je da je ateist, što je njegovo ljudsko pravo i ne pamtimo da ga je bilo tko zbog toga pogledao mrkim okom. U zahuktaloj izbornoj atmosferi on je nekoliko puta ponovio da bi njegov nasljednik trebao biti poput njega i nastaviti tamo gdje je on stao. Svoj narcizam nije potanje ocrtao. Mogli bismo tako zaključiti da predsjednik očekuje da njegov nasljednik bude ateist, nije rekao da bi to trebao biti humanist, čovjek ravnoteže, skromnijega jezika, manje rasipan, manje vezan za diktatore suvremenog svijeta i totalitarističke režime, hoće li nastaviti iracionalan i za vjernike uvredljiv sukob s Katoličkom crkvom i biskupima.

Nejednakost jednakih

Što može građanin Stjepan Mesić, predsjednik RH, to ne može građanin Slobodan Štambuk, hrvatski biskup. Predsjednik Mesić može propagirati da njegov nasljednik bude i ateist, a biskup Štambuk ne može željeti da novi predsjednik države bude katolik. U tom je primjeru biskup Štambuk građanin drugoga reda. Gledano sociopolitički, predsjednik Mesić pripadnik je manjine, a biskup Štambuk većine u RH. I tako se nalazimo pred apsurdom da ono što je dopušteno manjini nije i većini.

Na Dan hrvatskih mučenika u Udbini 12. rujna ove godine biskup Štambuk u svojoj propovijedi javno se upitao bi li bilo normalno i poželjno da budući predsjednik države bude katolik, ne samo po krsnom listu nego i po svjedočenju života! Nakon te biskupove poruke nas pet-šest tisuća vjernika pljeskom je dalo potporu i pozdravilo njegovu želju. Biskupovim riječima nije bila zadovoljna preglasna manjina, koja je zločesto biskupovu želju i prijedlog pretvorila u tvrdnju i zahtjev. Najglasniji kritičar bio je, po očekivanju, predsjednik Mesić, koji je čak pismeno od kardinala Josipa Bozanića zatražio da se ogradi od hvarskoga biskupa, koji navodno krši Ustav RH i diskriminira građane po vjerskoj osnovi. Zašto on to traži od kardinala Bozanića, nikomu nije jasno, pa mu je on to poručio u svom odgovoru na njegovo pismo ignorirajući meritum reis – bit stvari. Valjda Mesić ne zna da kardinal Bozanić nema nikakve ingerencije nad biskupom Štambukom.

Predsjednik Mesić želi optužiti biskupa Štambuka da je prekršio ustavnu normu pa je trebao barem citirati neku od njih, ali njih na njegovu žalost nema. A protiv njega su ustavne norme koje jamče svakomu pravo na mišljenje i javno izražavanje, jamče slobodu vjere i njezino javno ispovijedanje, i to u medijima, Saboru, Vladi, na Pantovčaku i na svome radnom mjestu. Mesićeva je optužba komunistička restrikcija vjerskih prava i sloboda i politička getoizacija katolika, svećenika i biskupa.

Ustav RH jamči državnu pomoć vjerskim zajednicama. Ugovori Svete Stolice i Republike Hrvatske uređuju i ekonomske odnose među njima. Usprkos tome predsjednik Mesić politikantski i čak borbeno ateistički poziva da vjernici financiraju Katoličku crkvu. Je li taj poziv u skladu s Ustavom RH? Svakako nije! Ovdje bismo pitali predsjednika Mesića zašto građane katolike suprotstavlja svojoj državi? Oni financiraju i njega i njegov rastrošni kabinet, pa zatim Sabor i Vladu, cijelu državu. Oni golem dio proračuna pune svojim novcem i iz toga naslova imaju pravo tražiti da se dio proračunskoga novca odvoji za njihovu crkvu.

I na kraju nekoliko pitanja i razmišljanja. Neshvatljivo je da Stjepan Mesić kao predsjednik države ne poštuje svoju funkciju održavanja društvene i političke ravnoteže, da smiruje konflikte, a ne da ih izaziva, brine se o jednakosti i ravnopravnosti građana. Neshvatljivo je iz kojih se motiva i s kojim porukama ponaša incidentno prema katolicima i njihovoj crkvi? A što se tiče ateista predsjednika i katolika biskupa, kako se čini, i danas vrijedi ona stara rimska: Quod licet Jovi non licet bovi.

Ivica Mlivončić