Ajte amo, sluge moje

Naravno, „u ovom strašnom (recesijskom) času” (a bolje nije bilo ni prije) nemam ni slugu ni poslugu. Po ugađanju ukućanima, prije bi se reklo da sam ispala iz Pergolesijeve opere La serva padrona – Služavka gospodarica. No najprije da pokušam utvrditi što sve znače imenice potekle iz istoga korijena kao i sluga. Najraširenije značenje sluge jest: osoba koja za plaću obavlja kućne i druge poslove u obitelji i na gospodarstvu. Sluga, dakle, služi kod nekoga gospodara i takvom si službom namiče novac za život. On i stanuje kod svoga gospodara (uživa u punom kvartiru, tj. stanu i hrani, fr. quartier, stan, nastamba), što znači da je u službu ulazio kao vrlo mlad, a upravo tu mladu dob otkriva još jedan naziv za slugu – npr. slovenski hlapec (i Hlapec Jernej in njegova pravica Ivana Cankara – Sluga Jernej i njegovo pravo – bio je nekoć dio školske lektire). Češki jezik također poznaje riječ chlapec, gdje ona ne znači sluga nego dječak, dečko. Prasl. *holpúcú umanjenica je od *holpú, a znači sluga, sužanj, momak (usp. stsl. hlapú, rus. holóp, neslobodnjak, sluga). Možda svi ti hlapci potječu od prasl. *holiti, što znači njegovati, skrbiti, ali i strići, šišati, brijati, pa bi hlapec prvotno bio „obrijani”, golobradi mladić (koji je još „zelen”), jer su i sluge išle u službu mahom vrlo rano, još kao golobradi momčići. Obavljali su fizičke poslove na seoskom gospodarstvu (u kući, na polju, oko životinja), što lijepo potkrepljuje i češka narodna riječ slouha, koja znači općinski pastir (dok sluha znači sluga, podvornik, posilni). Sve su to još neutralna značenja. No preneseno značenje – biti čiji sluga – obojeno je izrazito negativno i izaziva gađenje. Takav čovjek za novac ili od silna straha ponizno izvršava želje nekoga moćnika, ulizuje mu se, u svemu mu povlađuje, pa premda se i dalje može zvati sluga (npr. sluga dvaju gospodara, sluga vlasti i sl.), sve više plovi prema imenici koja ima uvijek i samo negativnu konotaciju, a to je slugan. Ni ponašanje takve osobe vrijedne prijezira ne može biti pozitivno, ono je slugansko.

Na povijesno značenje imenice sluga, i to u političkoj domeni, danas smo sasvim zaboravili. Nekoć se za političara u službi narodnih interesa govorilo sluga naroda. Za današnje političare, iza kojih svako malo ispliva na vidjelo neka malverzacija ili kriminalna radnja, naziv sluga naroda ne može se više upotrijebiti ni kao populistička predizborna floskula. Jer svi i predobro vidimo komu i čemu ti predvodnici naših naroda i narodnosti više-manje služe – sebi i svojoj materijalnoj koristi.

Neslobodan, ovisnički, položaj krije se još od starine u latinskoj imenici servus, koja znači sluga, rob. Pa premda se za ljude koji su se međusobno pozdravljali pozdravom servus nipošto nije moglo reći da su u neravnopravnu položaju (baš suprotno!), pozdrav je dugo živio u hrvatskom građanskom društvu između bliskih osoba sličnoga ili istoga društvenog ranga, pogotovo dok je latinski u Hrvatskoj još bio nešto „življi” jezik nego što je danas (pozdrav servus, amice naći ćete npr. u Šenoinim djelima koliko i dobar dan). I grad Zagreb neki u pjesmi pozdravljaju tim prisnim pozdravom (servus, dragi Zagreb moj). Kao i svaka druga strana, a vrlo česta, riječ – i servus se javlja i u iskrivljenu obliku serbus, no značenje i upotreba ne razlikuju se od „pravilne” riječi.

Sluga je, dakle – općenito govoreći – opreka gospodaru. No u neka vremena njegova se služba ograničavala samo na služenje / posluživanje gostiju o prazniku ili proslavi (baratao je, naravno, poslužavnikom, pladnjem ili tacom, jer kakva bi to bila gozba bez čaša, šalica, zdjelica i plitica, a njem. Tasse znači upravo to). U feudalizmu bio je podložnik vladara, nekmet, vazal, a u petrarkističkom pjesništvu (npr. u staroj dubrovačkoj književnosti) sve vrvi od pustih slugu, koji to u „civilstvu” zapravo nisu bili (naprotiv, bili su vlastela). Naravno, oni su bili sluge svoje gospoje (nedodirljive i uzvišene, dakako), rasprostrli bi se pod balkonom (trubaduri) ili nad papirom (cmizdravi pjesnici), podgrijavajući ljubav prema svojem neuhvatljivom objektu ili već izgarajući od nje, a jedina bi im nagrada i blaženstvo bio tek pokoji pogled „nedostižne drage”, u čiju su se službu uprezali sami, jer dama s tim nije imala nikakve veze, ona je tek poput duha Gospodnjega lebdjela u eteru (i u zamišljanju svojega sluge). Društveni položaj tih slugu bio je takav da im je moglo biti da povazdan cvile i uzdišu za svojim gospojama, jer ih nije pritiskao svakodnevni rad i briga za egzistenciju. Mir i blagostanje ionako im je namro netko drugi, pa su oni mogli tužiti i uzdisati – u službi ohole gospoje – danonoćno. „Prave” pak sluge – i njihove pajdašice služavke ili sluškinje (kasnije nazvane i dvorkinje ili kućne pomoćnice) – bili su zaokupljeni brigom za preživljavanje, koja je također mogla početi u vrlo ranoj mladosti. Naime, iz zbirne imenice služinčad, koja je uključivala cjelokupnu poslugu, upravo singularni oblik služinče dokazuje mladost toga čeljadeta, jer nastavak -če u tvorbi riječi označuje, između ostaloga, neko mlado, npr. djevojče, momče, čobanče, pastirče, kumče itd. Služinče je i po tvorbi umanjenica, što pokazuje da su nekoć kao pomoćna radna snaga radila i djeca. U Dubrovniku su, osim Pometa, Petrunjele, Bokčila i ostalih Držićevih likova slugu, radile i prave pravcate godišnice, mlade djevojke koje bi gospari za poslove dvorbe i pripomoć u kući uzimali u svoje patricijske domove na godinu dana, što je bilo nešto slično današnjem pokusnom ili probnom roku. Još mlađe (čak desetogodišnjakinje) zvale su se čupe i kozice, a iste „djelatnice” u Hercegovini najmenice.

Služnik je pak, osim pripadnosti cehu, bio koliko-toliko svoj gazda, barem dok je bio na cesti. I on je služio ljudima, pružajući im uslugu prijenosa ili prijevoza robe – obično na kolodvorima, u lukama, uz tržnice i sl. Bili su to, danas već vrlo rijetki, ulični nosači koji su na leđima ili na ručnim kolicima prenosili prtljagu s vlaka na brod, s jednoga kolodvora na drugi, s kolodvorskoga perona do auta (nekoć i fijakera ili kola koja su čekala dolazak dragoga gosta) ili pak robu s tržnice do kupaca, odnosno od raznih obrtnika na tržnicu. Služnik je imao i službenu kapu s okruglim ili ovalnim mjedenim brojem, tako da se stranka uvijek mogla pozvati na taj broj za sve možebitne primjedbe na služnikovu uslugu. No ja se ne sjećam da je itko od mojih imao ikakvih loših iskustava sa služnicima.

Kako u mojoj obitelji nitko nije bio u vojnoj hijerarhiji, nismo imali nikakvih iskustava ni s posilnima. Posilni je bio osoba uvijek na raspolaganju određenom časniku (u Hrvatskom domobranstvu zvao se služak). Ime posilni potječe od glagola slati / pošiljati, jer ga je pretpostavljeni slao od nemila do nedraga poput potrkala ili potrčka, što nije bio njegov jedini posao. Uz to je taj nevoljnik obavljao i razne poslove po gazdinoj kući, kao npr. klofanje tepiha, viksanje parketa, sidoliranje kvaka, cijepanje drva, čišćenje cipela, laštenje vojničkih čizama i sl. No osnovna je zadaća svih slugu bila da prije svega slušaju svoje gospodare, da im budu poslušni. Ništa neobično, kad je u riječi sluga i sluh isti ie. korijen – *klou-, slušam.