Zagrljaji neba

„Stalna na tom svijetu samo mijena jest“, zapisao je davno Heraklit, a osjećao je i osjeća svaki Zemljanin sa svakim korakom koji čini. Sićušni pomaci vrlo često znače nezamislivu razliku. Krećući se, u jednom trenutku Mjesec vidimo, u sljedećem više ne.

Svijet pojavnosti u kojem živimo, stalan otkad je neba, Ivana Franke prebacila je u prostor Umjetničkog paviljona u Zagrebu.

Umjetnica koja je epicentar svoje umjetnosti pronalazila u kinetičkoj umjetnosti i istraživanjima Novih tendencija, prostor paviljona zaogrnula je u potpunu tamu, unutar koje je postavila prostorno-svjetlosne instalacije. Izložbu je naslovila jednostavno, engleskom riječju Lability ili u hrvatskom prijevodu Nestalnost. Naslov simbolizira nestalnost i prolaznost pojedinačnoga ljudskoga života pod tim uvijek promjenjivo-vječnim oblacima.

Posjetitelj se u tami paviljona osjeća nesigurno, koraci su mu lelujavi i nestabilni jer ne vidi kamo ide. Kao da se nalazi unutar mrkle noći u kojoj mu samo poneka zvijezda, žarulja ili bljesak munje osvjetljava put. Zanimljivo je također kako se prostor čini beskrajan jer na mjestima gdje je potpuni mrak ne vidimo zidove.

U svijetu Ivane Franke gotovo svaka materijalnost nestaje, čak i ono što bi se moglo nazvati opipljivim umjetničkim djelom u nje gubi čvrste obrise, pod utjecajem svjetlosti postaje promjenjivo (primjerice djelo Reflektor lustera, 2009. Riječ je o prozirnom šesterokutu od pleksiglasa prilijepljenu na zid o koji se ovisno o promatračevu pomicanju očišta reflektira svjetlost lustera.)

Dakle, promatrač je aktivan sudionik te, moglo bi se reći, antropocentrične umjetnosti. Zatvoren u tjeskobi tame, on ipak uvelike utječe na ono što će vidjeti, svijet se podastire oko njega. Sve ovisi o sljedećem koraku...

Već smo spomenuli šesterokut, a sad možemo prijeći na sljedeće geometrijske motive kojima se Ivana Franke bavi na ovoj izložbi.

Posjetitelja u središnjem dijelu Umjetničkog paviljona, pod kupolom, dočekuje kružna aluminijska konstrukcija na koju su napeti monofilamenti, najlonski konci (In circles, 2009), a LED-lampica odozgo raspršuje svjetlost. Kao i u instalaciji Reflektor lustera, ta se svjetlost u obliku kruga povećava i smanjuje ovisno o promatračevu mijenjanju očišta. Kad se posjetitelj nalazi točno u središtu paviljona, krug se sasvim smanjuje, svodi na točku, a što se više udaljava od središta, svjetleći se krug povećava do promjera 690x5 cm. Postavljanjem čovjeka u središte umjetnica pokazuje da, kao što svemir utječe na čovjeka, tako i čovjek utječe na svemir gledano iz perspektive njegova malog privatnog svemira. Svjetleća aluminijska konstrukcija mijenja se sukladno s transcedentalnošću čovjekovih misli, oviseći o fizičkom, odnosno o njegovu koraku! Svjetleća aureola podcrtava značenje povezanosti, odnosno neraskidivosti duševnog i tjelesnog. Također, zanimljivo je, što se više udaljavamo od središta, svjetleći krug ne samo da se povećava nego se stječe dojam njegova padanja prema podu, kao da se cijela kupola spušta, tako da umjetnica, moglo bi se reći, izlaže i reprezentativni pod Umjetničkog paviljona na koji na klasičnim izložbama posjetitelj ne obraća pozornost.

Ako pak iz središnjeg prostora paviljona produži ravno, ondje će ga dočekati animirana sfera (Animated sphere, 2008), također metalna konstrukcija na koju su napeti najlonski konci. Ona se rasplinjuje u tami, također ovisno o promatračevu koraku.

Nakon toga posjetitelj kroz crne zastore izlazi u osvijetljeni prostor paviljona, gdje se na zidu nalazi već spomenuta instalacija Reflektor lustera, o koju se ne reflektira samo luster nego i arhitektonska plastika Umjetničkog paviljona.

Nadalje, u osvijetljenu hodniku postavljena je serija grafika Introducing gaps (2009).

Riječ je o grafikama iscrtkanim linijama ili točkama između kojih se nalaze praznine bijelog papira, što autorica naglašava i samim naslovom jer gap u prijevodu znači praznina.

Nakon hodnika, na zidu se nalazi bijela metalna instalacija u obliku sfere gusto prošarana monofilamentom. (Interconnection / Međupovezivanje, 2009). U ovom je slučaju naglašena savršenost oblika prirode.

Dakle, moglo bi se reći da autorica sferu izlaže na tri različita načina, od kojih svi mogu simbolizirati ljudske živote.

Virtualnost animirane sfere, čvrsta struktura stvarnosti instalacije Interconnection, čije su plohe ipak sastavljene od krhkih konaca, te na kraju grafike u koje kao da su prenijeti ti konci jer su sastavljene od gustih prošaranih linija. Time kao da se još dodatno naglašava bezbroj mogućnosti, bezbroj koraka ljudskoga života.

No vratimo se u središnji dio paviljona jer su nam još preostala njegova dva krila.

U desnom krilu, u potpunoj tami prema promatraču se kreću snopovi svjetlosti (Instants of visibility / Trenutačnost vidljivosti, 2009), koje projicira dijaprojektor. Promatrač se osjeća kao da korača ususret zvjezdanom nebu.

Lijevo je krilo zanimljivo jer do izražaja ponovno dolazi arhitektura prostora. Riječ je o instalaciji Sky carpet (2009) ili u hrvatskom prijevodu Nebeski tepih.

Cijeli pod umjetnica je oblijepila folijom. Prirodna svjetlost neba dopire kroz stakleni strop paviljona. Kako se promatrač kreće, tako se mijenjaju valovi svjetlosti na foliji pa se dobiva osjećaj hodanja po vodi, a moglo bi se reći i po nebu. Umjetnica ponovno ukazuje na snagu ljudskoga bića koje ponekad nije svjesno koliko mnogo toga zapravo ovisi o njemu.

Čovjek se nalazi u središtu svih zbivanja; s toga gledišta ova bi se izložba mogla nazvati i renesansnom. Znanost, priroda i umjetnost ovaj put ujedinile su se u prostoru Umjetničkog paviljona, obgrlivši nas nebom sa svih strana.