Zabranjena istina

Poštovana redakcijo Vijenca, molim vas da objavite moje pismo koje sam poslao Jutarnjem listu kao odgovor na tekst Miljenka Jergovića objavljen u Jutarnjem listu 30. kolovoza 2009. Na adresu glavnog urednika tog lista, Mladena Plešea, poslao sam tekst koji dostavljam vama. Čekao sam pristojna dva tjedna na objavu, misleći da će biti objavljen zbog povijesnih činjenica koje iznosim, pravnih odredbi na koje se pozivam i zbog javnosti od koje se sakriva i taji tako važan dokument koji predstavlja podlogu zločina. Uzalud sam čekao jer će biti da ih ne zanima istina, a ponajmanje poslijedice koje determiniraju našu stravičnu sudbinu. Još jednom se potvrdilo da sadašnji Jutarnji list ne dopušta drukčije mišljenje o istini te da ih zanima jedino neosnovano razapinjanje i suđenje drugima prije suda. Vjerujem da će u Vijencu biti sluha za sadržaj i objavu toga teksta.

Dragoljub M. Mihailović

DRAŽINA BRADA NA LICU NJEGOVA NASLJEDNIKA RADOVANA KARADŽIĆA

Poštovani gospodine glavni uredniče Pleše,

Polemizirajući s intervjuom dr. Hebranga iz beogradskog lista, osuđujući izjave oko Maksa Luburića, Jergović je napisao, želeći valjda neku usporedbu, da on, Jergović „prema Draži Mihailoviću nema ni pozitivan ni negativan stav“. Ostao sam osupnut tom blasfemičnom tvrdnjom. Ne mogu vjerovati da Vaš kolumnist takvo što misli, a nekmoli napiše? Ne vjerujem da je ignorant koji ima takvu crnu rupu u obrazovanju, da ne poznaje povijest i „zasluge“ zločinca Draže Mihailovića pa ne vjerujem ni u neku promašenu stilsku akrobaciju. Prije će biti da je do benevolentnog stava „ni pozitivnog ni negativnog“ došlo iz nekih samo njemu znanih razloga! Čak ni dr. Hebrang, pozvan u TV-emisiju kod Tihomira Dujmovića, ničim, ali baš ničim nije uspio tu blasfemičnu Jergovićevu tvrdnju razobličiti. Umjesto toga svojim odgovorima bavio se više izazivanjem osjećaja plačljive sućuti gledatelja nad sudbinom svoje obitelji od komunističkih progona pa je na istoj razini ostao i u osudi pisanja Jergovića o djelu i liku i Draže Mihailovića.

Stoga reagiram jer se mora se znati, reći i napisati da je đeneral Dragoljub M. Mihailović – zvani Draža, autor, naredbodavac i provoditelj Instrukcija od 20. decembra 1941 upućenih Komandama Četničkih Odreda Jugoslovenske Vojske, Gorski Štab-str. Pov. Dj. Br. 370, jedinstvenoga pisanog zločinačkog dokumenta u povijesti svijeta, koji nažalost zbog prostora ne mogu citirati u cijelosti, no bit će dovoljno navesti točku 5. Instrukcije, da sve bude jasno. Citiram: „Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.“ Kirurški jasno i precizno naređuje Dragoljub uništenje Muslimana i Hrvata sve „do Slovenačke“. Dokument se nalazi pohranjen u Arhivu Srbije pod oznakom AOS, Ča, k, 1, reg. Br 4. 101, Zb, tom, XIV, knj. 1 dok 34.

Stoga je blasfemija blaga riječ za osobu koja za postupke Draže Mihailovića ima ili nema „ni pozitivan ni negativan stav“, a još je veća blasfemija tajiti, ne spominjati dokument za čije postojanje sigurno zna. Isti je u cijelosti objavio Vladimir Dedijer i Antun Miličević, a kasnije i ja u svojoj knjizi. Držim da bi taj dokument morao biti u svim udžbenicima. Što da se razobliči zlo i nabijanje osjećaja nepostojeće kolektivne krivnje, što da se ne ponovi naneseno zlo. Zašto ga nema u udžbenicima? Koje to snage sprečavaju?

Još nešto. Instrukcije predstavljaju akt sublimirane zločinačke volje temeljen na kontinuitetu od preko 200 godina planova poznatih zločinačkih prednika te ponovno, kako bi se reklo tim rječnikom – ovaploćen (oživljen, ostvaren) i na snazi Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti.

Otkada je odaslana ta poruka, narodi kojima je upućena nalaze su se u stanju krajnje nužde (ne brkati s nužnom obranom). Definicija glasi: „Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi. Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno radi toga da učinilac otkloni od sebe ili drugog istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tome učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.“ Namjerno citiram odredbu iz KZ SFRJ, a isti pravni institut primjenjuje se u svim pravnim sustavima u svijetu. Zaštićena dobra su život, imovina, čast.

Ovo je predložak za razmišljanje onima koji su se toliko raspisali o zajedničkom zločinu i kazni bez poznavanja činjenica i temeljnih pravnih odredbi.

Poštovani gospodine uredniče, objavljivanje teksta u Vašem listu s moje točke gledišta bila bi potvrda doprinosa istini i slobodi od straha te se imam pravo nadati da će ti temeljni demokratski postulati i biti poštovani. Zahvaljujem.

U Zagrebu, 30. kolovoza 2009.

S poštovanjem