Vijenac 406

Glazba

39. VARAŽDINSKE BAROKNE VEČERI: Kantata Jana Dismasa Zelenke i oratorij Georga Friedricha Händela

Vrstan festivalski početak

Mirta Špoljarić


Sastavni dio Varaždinskih baroknih večeri od utemeljenja 1971. bili su veliki oratorijski i operni projekti, koje se nastojalo izvoditi redovito svake godine, što u stranim, što u domaćim produkcijama. U skladu s tom vrijednom festivalskom tradicijom, Barokne večeri ovoga su rujna uspjele organizirati čak tri takva veća projekta, koja obuhvaćaju tri ključne barokne vokalno-instrumentalne vrste – kantatu, oratorij i operu. I već na samu početku festivala, dakle prva dva dana, izvedbe kantate i oratorija dvaju baroknih skladatelja uspješno su naznačile važnost Varaždinskih baroknih večeri u organizaciji i produkciji takvih projekata.

Češkim gostima, ansamblu Inégal i vokalnim solistima (kontratenor Kai Wessel, alt Jakob Huppmann, sopranistica Gabriela Eibenova, tenor Jaroslav Brezina i bas Marian Krejcik) pod ravnanjem Adama Viktora pripala je čast da 18. rujna otvore festival izvedbom sakralne kantate Il serpente do bronzo Jana Dismasa Zelenke, češkoga skladatelja koji je glavninu života proveo u Dresdenu, čak neko vrijeme dijeleći položaj dvorskoga skladatelja s Johannom Sebastianom Bachom. Najvažniji je skladatelj češkoga baroknoga razdoblja, u nas manje poznat i nedovoljno zastupljen u koncertnim programima. Spomenutu je kantatu skladao 1730. u tradiciji talijanskoga oratorija, a praizvedena je iste godine na Veliki petak u Dresdenu.

Čuveni oratorij Mesija Georga Friedricha Händela ove se godine 19. rujna pojavio na Baroknim večerima u potpuno hrvatskoj produkciji, što je u najvećoj mjeri zasluga Hrvatskoga baroknog ansambla, kao inicijatora projekta. Naime, uz ansambl pod ravnanjem Saše Britvića nastupio je komorniji sastav Akademskoga zbora Ivan Goran Kovačić te četvero solista, redom mlađih, ali već poznatih suradnika Hrvatskoga baroknog ansambla. Sopranistica Marija Kuhar Šoša, mezzosopranistica Helena Lucić, tenor Dejan Vrbančič i bas Goran Jurić (još student Muzičke akademije u Zagrebu).

Uspoređivati te dvije izvedbe po kvaliteti vrlo je teško, ponajprije s obzirom na jasne različitosti u formi i skladateljskom rukopisu. Zelenkina kantata sažetija je i kraćega trajanja, raznovrsnija u kombiniranju solista, s većim udjelom dueta negoli je to kod Händela, koji se, pak, usredotočava na isključivo tumačenje solističkih uloga u recitativima i arijama, izmjenjujući ih s čestim sudjelovanjem zborova. U Zelenkinoj kantati zbor je, pak, prisutan samo kao početni i završni trenutak, uokvirivši tako kantatinu cjelinu.

S obzirom na brojne strukturne različitosti jasno je da mora doći i do razlikovanja u pristupu interpretaciji. Ansambl Inégal doista je vrhunski ansambl, i u instrumentalnom i u vokalnom pogledu, koji postiže zavidne kvalitativne rezultate. Posebno vokalni solisti, koji su ponudili zaista besprijekornu izvedbu. Iako su naši glazbenici varirali u održavanju jednakih kvalitativnih dosega, dopustimo si ipak malo pristranosti i zaključimo da je baš ta, malo varirajuća, večer s Händelovim Mesijom bila mnogo životnija, dinamičnija. Naprosto, bila je to izvedba s mnogo više uložena duha. Uz odlične vokalne soliste i sasvim dobar zborski dio ansambla, koji je iznenadio uloženim trudom i postignutim rezultatom, najviše treba pohvaliti Hrvatski barokni ansambl, koji je doista zadivio ozbiljnošću pristupa te potvrdio da imamo barokni ansambl koji se u svim pogledima može usporediti s europskim kolegama.

Svojevrsna kruna nizu većih baroknih projekata bit će izvedba donedavno zaboravljene Vivaldijeve opere Argippo, koju će 26. rujna varaždinskoj publici prirediti vokalno-instrumentalni ansambl Hofmusici. Pretpostavlja se da ju je Vivaldi skladao tijekom boravka u Pragu, jer je tamo praizvedena 1730. Nakon toga libreto je sačuvan, ali se partituri gubi trag, sve dok ju 2006. u privatnom arhivu u Regensburgu nije otkrio Ondrej Macek, umjetnički voditelj i čembalist ansambla Hofmusici, koji je utemeljio 1991. Vivaldijevu je partituru doradio te ponovno predstavio praškoj publici 3. svibnja 2008.

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak