Verbalizacija neverbalnog

Sukladno sveopćoj banalizaciji društvenoga života, ono tajanstveno, tajna sama, u velikoj je mjeri protjerana i iz pjesništva. Nju pak ne bi trebalo shvaćati samo kao nešto okultno, nekakav koloplet nepoznatih sila koje ne mogu stati u naš sve plošniji svijet vječnoga prezenta, realnoga vremena koje je u svom radikalnome redukcionizmu zapravo sve irealnije. Tajna bi zapravo bila i onaj znatno veći dio koji nedostaje vidljivome svijetu, onaj negativ ljudske egzistencije koji je bitno određuje, ali se sve manje zapaža. Baš zbog njezine punine ona se gotovo uopće ne vidi iz naše ispražnjenosti pa su rijetki pjesnici koji uopće i ukazuju na nju, a još rjeđi koji bi da im je cijela poezija sam govor te tajne, njezino materijalno pojavljivanje u jezičnim, odnosno pjesničkim tvorbama.

Takav je pjesnik oduvijek bio Gojko Sušac, čija poezija odgovara u prvom redu spoznajnim nagovorima pa bi je se opravdano moglo proglasiti logocentričnom. No njezin logos nije, kako to kažu antilogocentristi, kakav Vrhovni orijentir, odnosno snažni reflektor koji sve osvjetljava, ali i reducira stvarnost i jezik, nego je posve tajnovit bitak koji doduše sve određuje, ali je sam gotovo potpuno neodrediv. Takav je glavni impuls Suščeva pjesništva i u njegovoj novoj, jedanaestoj zbirci pjesama pod naslovom Ogrlica od inja. I u njoj on jasno eksplicira temeljnu misaonu impostaciju svoje poetike:

DA,

od ovoga polja

puno je prostranije ono koje se ne da prevesti u jezik.

Kopaj

i

kopaj.

Tu,

nasred

njega.

Konstatacija je to, dakle, gotovo proturječna nastojanja da se ono što se ne da prevesti u jezik u njega ipak prevede. Rekoh gotovo proturječnoga jer bi takvo nastojanje doista i bilo posve kontradiktorno u bilo kojem drugom stanju jezika osim u poeziji. Ona, naime, u izrazitu bogatstvu svojih jezičnih funkcija i izraznih sredstava, kao posebno stanje jezika može iskušavati krajnje mogućnosti u verbalizaciji neverbalnoga. Nije Sušac, dakako, osamljen u toj namjeri da iskaže ili barem prizove neizrecivo, ali je jedan od vrlo rijetkih pjesnika koji si je to postavio za glavni, ako ne i jedini, cilj svoga pjesništva.

Iz toga cilja stoga emanira oblikovanje svih pjesmovnih slojeva – smisla, značenja, stilskih figura, jezičnoga oblikovanja, kompozicije i grafičkoga izgleda. I u novoj zbirci Sušac asketski odstranjuje sve što bi zamućivalo čistoću i strogost ontologijskoga karaktera njegove poezije. U takvu nastojanju leksik mu je uglavnom sveden na riječi snažnih arhetipskih kapaciteta i simboličke popudbine (prag, oganj, smrt, rana, ruža, crv, obelisk, vrt, krila, polje, gorući grm, kamen, leptir), kao i na mnogobrojne apstraktne imenice i pojmovno usmjerene neologizme (prvovjesništvo, praznina, ništa, sve, prijepor, bjeguće, nevinost, bezimenost, ravnovjesje, okopivost, makovitost, mislivost, pjevajuće, prispjeće).

Stilistički Sušac je i nadalje jedan od najradikalnijih pristalica izraznoga redukcionizma, najveće ekonomičnosti koja, ako i krajnje samosvojna, nikad nije sama sebi svrhom jer joj je funkcija svagda spoznajna, a ne retorična. Pjesnik je tu pak osobito dojmljiv kad uspijeva posve ovladati napetošću koja je izraznoj ekonomičnosti gotovo uvijek svojstvena: «Tih je, / on, / susjed naš. // Šuti danju, / šuti i noću, / i jutrom. // Samo šuti i gleda u svoj dlan / koji će, / kada se konačno sjedinimo u jedno // planuti kao oganj. // Tih je on, / pije našu tišinu, / on kojemu je ime smrt».

Jedan od najjasnijih, a vizualno svakako najočitijih simptoma Suščeve poetike i njezine napete spoznajne okomice, neobičan je grafički oblik njegovih pjesama – one su, u što jačem akcentiranju pojedinih riječi i njihovih semantičkih udara, vrlo često neke od najužih pjesama hrvatske poezije. Stihovi im se, naime, počesto sastoje od po samo jedne riječi:

SRCE.

već neuhvatljivo dlanovima

što su ga

u čvor

uzice

tjerale.

Ne u bijegu,

već u nezaustavljivom

prispjeću

ne da

pjesmu

završiti.

Sušac u cijelome svom opusu, a tako i u novoj zbirci pjesama, piše poeziju nadilaženja stvarnosti i jezika, nadilaženja koje se i može dogoditi tek pomoću prekombiniranih i posebno posloženih elemenata te iste stvarnosti i jezika. Po sličnome se načelu Sušac odnosi i prema drugim opsesivnim temama svoga pjesništva – domovini i povijesti. I tu je nužno svojevrsno nadilaženje kako bi se u tim dvjema temama dodirnula, dosegnula na početku spomenuta tajna, odnosno onaj veći dio koji upotpunjuje vidljivu stvarnost. Zato se i domovina doživljuje u nekom svom duhovnijem i dubljem protezanju (nije riječ tek o idealizaciji, nego o upotpunjavanju koje mijenja jednostranu sliku vidljivoga). Povijest se pak transcendira pojmom slobode, koja se pak ne afirmira tek u nekom iznadpovijesnom svijetu, nego i u samu srcu povijesnih prisila.

I na kraju postavlja se logično pitanje – može li u svim tim nadilaženjima Suščeva poezija nadići i samu sebe, odnosno neprestano se mijenjati u skladu s tajnom koja je uvijek nova pa stoga i drukčija? S jedne strane može se zapaziti da pjesnik, maksimumom inventivnosti i poetskoga naprezanja, i u novoj zbirci Ogrlica od inja uvijek iznova iznalazi nove putove k neizrecivom i ispisuje još jednu vrlo vrijednu dionicu svoga opusa. No, s druge strane, jasno je da je sam Sušac možda najsvjesniji neprekoračivih ontoloških granica danih svakomu čovjeku, a poetičkih pjesniku, jer, kako nas točno uči već notorna izreka Ludwiga Wittgensteina, “o onome o čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti”.