Vijenac 406

Glazba

87. operni festival u veronskoj Areni

Tradicionalna operna čitanka

Davor Schopf

PRIZOR IZ OPERE AIDA

Početkom prošle sezone pojavila se vijest o financijskim teškoćama pa čak i opasnosti od bankrota čuvenoga opernog festivala u veronskoj Areni, odnosno zaklade Arena di Verona. Vijest je, u kontekstu sveopće krize u svijetu, a osobito krize u nizu talijanskih glazbenih ustanova i opernih kuća koje bilježe debele minuse u poslovanju, izazvala zabrinutost. Zabrinutost je pojačala neobična prorijeđenost gledališta na izvedbi Verdijeve Aide 28. srpnja s četvrtinom gledatelja manje, iako to i dalje znači desetak tisuća posjetitelja na kamenim tribinama drevnoga rimskog amfiteatra s najvećom opernom pozornicom na svijetu dimenzija 47 puta 28 metara.

Vijest se pokazala senzacionalističkom jer je u pitanju bio tek jedan utorak, kao najslabiji dan u tjednom rasporedu, a i druge viđene predstave, Puccinijeva Turandot i Bizetova Carmen, potvrdile su trajnu uspješnost festivala i uspješnost njegove formule. Održano je svih predviđenih pedeset predstava i najavljen je detaljan program idućeg festivala 2010. s novom produkcijom Turandota te izvedbama Aide, Madame Butterfly, Carmen i Trubadura, ukupno pedesetak predstava, sve u režiji Franca Zeffirellija.


PRIZOR IZ OPERE TOSCA


Veronski festival s predstavama pod zvijezdama više je od okupljališta najboljih pjevača svijeta i više od poprišta najljepšega belkanta. On je jedan od najvažnijih ekonomskih potencijala pokrajine Veneto, od kojega svi žive. Posjećuje ga pola milijuna gledatelja svake godine. Na pojedinoj predstavi u prosjeku je oko 15.000 gledatelja, a prihod svake večeri doseže i milijun eura. Zaklada Arena di Verona stalni je operni ansambl s tristotinjak zaposlenika, kojih se broj za ljetnog festivala povećava još za tisuću. Tijekom cijele godine održava redovitu opernu, baletnu i koncertnu sezonu u Filharmonijskom kazalištu.

Ove godine nije bilo premijera, a središnji događaj bila je gala večer Placida Dominga u povodu 40. obljetnice njegova prvog nastupa u Areni. Predstavio se u 4. činu Verdijeva Otella, 4. činu Alfanova Cyrana De Bergeraca i 4. činu Bizetove Carmen. Osim toga, dirigirao je prve četiri izvedbe Carmen. Daljih deset izvedaba preuzeo je negdašnji stalni gost-dirigent Zagrebačke filharmonije, bugarski maestro Julian Kovatchev. Na čelu velikog orkestra i golemoga zbora unio je dostatno glazbenog temperamenta u skupne prizore, liričnost u orkestralne preludije i dramatičnost u ključne trenutke. Zeffirellijeva Carmen poznata je od početka osamdesetih godina, kada ju je premijerno postavio u Bečkoj državnoj operi. Veronska verzija velikom je scenskom prostoru prilagođena inačica sa spektakularnom slikom Seville, masama svijeta, vojnika, trgovaca, Cigana, tvorničkih radnica i djece, u kojoj temperamentno pleše Španjolski balet Lucije Real i El Camborija.

Arena ima izvanrednu prirodnu akustiku. Nema ozvučenja koje je često neizbježno kod predstava na otvorenom. Najtiši pianissimo jednako se dobro čuje u cijelom gledalištu. Tajna je u normalnom pjevanju kao što se pjeva u zatvorenom kazalištu. To se potvrdilo baš u Carmen sa, u cjelini, lirskijim glasovima protagonista nego u ostalim operama. Scenski i pjevački atraktivni bili su Carmen, Don Jose, Micaela i Escamillo u tumačenju Geraldine Chauvet, Andrewa Richardsa, Fiorenze Cedolins i Franca Vassalla.

Najizvođenija je opera Aida, ove godine sa sedamnaest izvedaba. Ponovno se izvodi produkcija redatelja Gianfranca de Bosija, označena kao uspomena, sjećanje na prvu veronsku Aidu kojom je festival 1913. godine započeo. Ta je produkcija bila mnogo izvođena tijekom osamdesetih i devedesetih, nakon čega su uslijedile plava, lunarna Aida Piera Luigija Pizzija, zatim zlatna Aida Franca Zeffirellija i ona redatelja Giampiera Solarija, u kojoj je piramida laserskim snopovima bila projicirana iznad Arene. No ta produkcija otprije dvije godine nije osobito uspjela pa je odmah zamijenjena de Bosijevim provjerenim sjećanjem prema izvornim scenografskim i kostimografskim skicama Ettora Fagiuolija. Režija prema didaskalijama iz Verdijeve partiture i opojna bjelina kostima s mnoštvom izvođača na širokom prostoru potvrđuju da publika od festivala u scenskome smislu očekuje spektakularnu tradicionalnu opernu čitanku sa što manje inovacija.

Manji zahvat načinio je redatelj Turandota Yuri Alexandrov kod kojega likovi Liu i Timura nakon smrti nastavljaju sudjelovati u scenskim događanjima kao njihove vizije, a okrutna kineska princeza dolazi na scenu u tenk-vozilu u obliku zmaja. Naslovnu ulogu suvereno je nosila Giovanna Casolla s blistavim, prodornim visinama. Fiorenza Cedolins unijela je u ulogu Liu mnogo topline i pjevanja u pianu, dok je Piero Giuliacci kao Calaf (i Radames u Aidi) morao na bis ponoviti ariju Nessun dorma.

U Aidi je naslovnu ulogu prvi put u Veroni tumačila mlada afroamerička sopranistica Kristin Lewis, osvojivši bez zadrške publiku lijepim, mekim pianissimima, a i manekenskim izgledom. Dramskim kvalitetama glasa istaknuli su se Alberto Mastromarino kao Amonasro i Anna Smirnova kao Amneris s nekoliko neobičnih glazbenih nesigurnosti.

Obama naslovima ravnao je glavni Arenin dirigent Daniel Oren, koji dobro poznaje zamke što ih nose akustika i velike udaljenosti unutar izvođačkog aparata, a posebno su osjetljive u Turandotu. Strast kojom on ravna izvedbom ponekad pomalo i smeta jer nekontrolirano glasno pjeva i viče kako bi interpretativno postigao ono što želi. No i to je, uz obvezno ponavljanje Calafove arije ili zbora Židova u Nabuccu, s povicima iz publike Bravo maestro! i Viva Verdi! dio Arenina kolorita, što, posebice u vrelini veronskih noći, čini to mjesto tako čarobnim.

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak