Tehnologijom do nove estetike

KONJ GLEDA TELEVIZIJU

U sklopu Splitskog filmskog festivala, a u segmentu New Media, u Splitu je u Multimedijalnom kulturnom centru postavljena opsežna retrospektivna izložba Nam June Paika, oca videoarta. Splitska publika prvi je put vidjela Paikove izvorne crteže, grafike, videa i objekte te opsežnu foto- i videodokumentaciju iz zbirke Petera Wenzela. Postav izložbe potpisali su kustosi Marina Majić i Dinko Peračić.

Paik je Korejac (1932–2006), studirao je glazbu i povijest umjetnosti na sveučilištu u Tokiju. Nakon diplome nastavlja obrazovanje u Njemačkoj (München, Köln, Freiburg), neko vrijeme radi s Karlheinzom Stockhausenom (WDR Studio für Elektronische Musik, Köln), a onda, upoznavši Georgea Maciunasa, osnivača Fluxusa, uključuje se u njihove performanse. U Njemačkoj je uspješno surađivao i s drugim umjetnicima, no na Paika je snažan i najveći utjecaj ostavio avangardni skladatelj John Cage.

Paikova je prva samostalna izložba (Exposition of Electronic Television, 1963) dala naslutiti u što će se umjetnik upustiti, ali tek s dolaskom u New York (1964) Paik definitivno prihvaća videotehnologiju, otvara novo područje u umjetnosti (videoart) i postupno anticipira današnju virtualnu kulturu. Time se pridružio brojnim umjetnicima u povijesti koji su među prvima primjenjivali tehnološka i druga dostignuća (primjerice Albrecht Dürer, koji je primijenio tiskarski stroj u 16. stoljeću). Sam Paik jednom je prigodom izjavio da se nove tehnologije mogu izvrsno primijeniti u likovnoj i primijenjenoj umjetnosti jer „koncept je kontekst, a kontekst je koncept“. Drugim riječima umjetnost i umjetnici trebaju istraživati nepresušne obzore mogućnosti. Primjerice, sateliti mogu biti dobri instrumenti, izvrsni i korisni alati s pomoću kojih se čovječanstvu prenose stavovi i poruke te pokazuje kako može kreativnost, služeći se suvremenom tehnologijom, stvarati novu estetiku. Takvo razmišljanje Paik je potvrdio kada je, putem satelita, emitirao uživo program Good Morning, Mister Orwell, u kojemu je simultano emitirao s više kanala (New York, San Francisco i Pariz) te je na taj način spojio potpuno različite prostorne, kontekstualne i vremenske događaje. Paikov nastup možda mentalno blokira i sablažnjava prosječna čovjeka i neke povjesničare umjetnosti, ali nedvojbena je ta humana, ali i estetska komponenta Paikove umjetnosti: upozorava nas na moć medija o kojoj ne razmišljamo dok, zavaljeni u naslonjače, mijenjamo kanale, a vodiči TV-programa postaju deblji i teži od telefonskih imenika milijunskih svjetskih gradova.

Paik je i glazbi dao vizualnu dimenziju, otkrio je neobičnu intimnost između zvuka i slike te je uključio elektronsku sliku u umjetnost poštujući njezinu snagu kao i snagu boje (Paik/Abe Syntehesizer, uređaj koji je razvio zajedno s inženjerom elektronike Shuyom Abeom).

Nam June Paik surađivao je s mnogim velikim avangardnim umjetnicima i često je njima, kao i prijateljima i kolegama, posvećivao videoradove (A Tribute to John Cage, 1973), (Merce Cunningham by Merce Paik, 1978). U New Yorku je dugo godina surađivao s čuvenom avangardnom čelisticom Charlotte Moorman (Opera Sextronique, 1967, The TV Bra for Living Sculpture, 1969, TV Cello, 1971...).

Paikov je opus bogat. I dok će neki povjesničari umjetnosti izdvojiti njegov rad TV Buddha (1974), kojim je gotovo relativizirao suprotnost prošlosti i sadašnjosti te susret istočnjačkoga božanstva i zapadnjačkih medija, drugi će izdvojiti megainstalaciju The More the Better (čelična konstrukciju visoka oko 200 m na koju je postavljeno tisuću monitora) na Olimpijadi 1988, a treći su skloniji njegovu rješenju paviljona Artist as a Nomad (njemački paviljon na Venecijanskom bijenalu 1993).

Paik je pisao i eseje, ali i mudre izreke koje se danas prodaju na dopisnicama („Kad je previše savršeno, dragi Bog je ljutit“). Časopis ARTNews uvrstio ga je (1999) među 25 najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća.

Sudeći po splitskoj izložbi, Paik je oštroumno i vrlo spretno kombinirao sve ekspresivne mogućnosti medija, razotkrivao je i pokoravao njihovu konceptualnu snagu, igrao se s njima. Koristeći se uporabnim predmetima, a svjestan sveprisutnosti medija u današnjem svijetu, slagao ih je u intrigantni suodnos. Splitska izložba demonstrira upravo tu Paikovu hrabrost koja proizlazi iz umjetničke slobode i koja mu dopušta da uspješno povezuje mentalne, medijske, materijalne ili tehničke konstrukcije i sadržaje. Takvo što mogao je samo intelektualac njegova kalibra, koji s lakoćom kreira i iznenađuje. Izložba je relativno skromna, ali dovoljno reprezentativna da nam otkrije svojevrstan paikovski jezik, snažan paikovski svijet, pronicav i oštrouman, šarmantan i s dozom humora. Umjetnik postavlja antiteze duhovnog, transcendentalnog i hladne tehnologije, povezuje elemente računala i glazbenih instrumenata, TV-aparate, svjetlost, slike. U svakoj instalaciji ili videu jasno je Paikovo doživljavanje svijeta, kao i viđenje budućnosti, odnosno svaki se njegov rad referira na autobiografsko (ne)snalaženje u mreži tehnološke dekadencije. Paik ne krije svojevrsnu tehnologijsku intrigu, ali je obrađuje estetski i kulturoški. Svjestan je da je suvremeno oko, odgojeno na TV-spotu, pretapanju, brzoj izmjeni kadrova itd., kadro misliti simultano, višedimenzionalno, multimedijalno, dublje i punije. Zato u Paika medij jest nova ekstenzija, pomagalo, produžetak koji nužno treba i naš angažman jer nam produljuje, pojačava doživljaj i recepciju svijeta, „ne zaustavlja se u području izolirano estetskog nego ulazi u (naš) život, uzima iz života i uspostavlja različite relacije prema životu“.

Umjetnik se, kao i svijet općenito, uvijek nalazio između barem dvije svjetskopovijesne ideologije. I stalna je ta potreba za novim i drukčijim estetsko-filozofskim promišljanjem svijeta i novim društvenim angažmanom umjetnika. Prevelika je obveza za umjetnika da u suvremenoj komunikacijskoj zajednici preuzme ulogu mesije. No njegovo je poslanstvo jasno: svojim djelovanjem tražiti moguće odgovore na univerzalna ljudska pitanja i ublažiti degeneraciju međuljudskih odnosa koja je posljedica kulturne depresije i narcizma. Mislim da je to radio Paik: označio je zaokret u percepciji suvremenih društvenih procesa i primijenio tehnološka dostignuća razvijajući umjetnički opus koji je po poruci globalan, a po estetskom i tehničkom rješenju individualan, osoban.

Jednom je netko rekao: Budućnost se dogodila! Nakon što vide Paikovu izložbu, možda će se neki zapitati: Kakva će biti budućnost (čitaj: umjetnost) naše budućnosti?