Svršetak moje dopisne škole

Dosad sam, ne želeći drugima oduzimati prostor u listu, odgovore svojim kritičarima uguravala u prostor svoje kolumne, skraćujući vlastiti tekst. Odlučila sam prekinuti s tom praksom i izaći iz tih okvira te ući u one okvire u kojima se komotno šeću ti kritičari. A ni odgovor na tekst Jelke Pavišić (lektorice pri VRH, kako joj piše iza imena i prezimena) ne bih ni uz najbolju volju mogla stisnuti kao P. S. u svojoj rubrici. Ima, naime, u njezinu tekstu toliko pomiješanih krušaka i jabuka da ta miješana marmelada traži veći prostor od onoga što ga u Vijencu zapremam već deset godina. Zato se, ali samo ovom prilikom, širim i na druge stranice ovoga lista.

Gospođa Pavišić iskreno priznaje da joj se nije svidio moj negativistički ton u članku o – kako je ona savjetovala, a očito tako i dalje misli – jedino pravilnoj mandatarici. Ljudski mi je to razumljivo. No ni meni se nije svidjelo njezino trčanje pred rudo i neutemeljen savjet o mandatarici, svim potvrdama te riječi usprkos. Pogrešno je već procijenila da treba predložiti mocijski parnjak imenice mandatar i da je to onda mandatarica. Oblik mandatarka već se nalazi u kroatističkoj literaturi, npr. u Hrvatskom jezičnom savjetniku (1999) i u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (2002), uz obilne potvrde u tezaurusu. Valjda su ta djela i napisana zato da se njima služimo. Napisala sam da je i prije primjera u Hrvatskoj (Jadranka Kosor 2009) u svijetu bilo mnogo slučajeva da je ženama bio povjeren mandat za sastavljanje vlade, pa ne stoji ni tvrdnja Jelke Pavišić da se „u optjecaju pojavila nova riječ u hrvatskoj porabnoj normi ... te se ona još nije ni stigla porabno stabilizirati“. Da se mandatarka nije uspjela stabilizirati, kako bi kao višekratno provjerena riječ dospjela u Hrvatski jezični savjetnik, tiskan prije deset godina, a pripreman u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje još mnogo davnije?! Valjda ne zato što se meni tako sviđa.

Sada nešto o čestotnosti (tu već pomalo upadamo u spomenuti pekmez). Kad sam govorila o čestotnosti imenice mandatarka u Hrvatskoj jezičnoj riznici, imala sam na umu čestotnost standardnih oblika, a ne visoku čestotnost bilo kakvih, pa i nestandardnih, oblika (kakva je s gledišta norme sintagma u vezi toga, koju kao argument poteže gospođa Pavišić). Vjerojatno i čestotnost oblika koferencija, koperacija, kordinacija, depadansa, transplatacija, korespodencija i njima sličnih vrtoglavo raste, no još ih (barem zasad) ne uzimamo kao standardne (ne tvrdim da to, uz svekoliku podršku poluinteligenata, koji prevladavaju u hrvatskom javnom prostoru, neće vrlo brzo postati).

I dalje o važnosti akcenatskih razloga, izbora sufikasa te broju slogova u tvorbi imenica mislim ono što sam i napisala. Naravno, u takvu mišljenju nisam nipošto osamljena; tako su mislili i mnogi gramatičari prije mene, a misle i naši suvremenici. Nigdje nisam napisala (jer moj članak u Vijencu iz srpnja 2009. nije ni bio, strogo uzevši, normativni esej) da će sve trosložne imenice s kratkouzlaznim naglaskom na srednjem slogu i duljinom na posljednjem slogu imati ženske mocijske parnjake ni samo na -ka ni samo na -ica. No primjere koje navodi J. Pavišić valja analizirati jedan po jedan, istine radi. Evo ih:

biljetar, kokošar, konjušar, parketar, prosvjetar, proštenjar, sekretar. Svima njima, kaže gospođa Pavišić, „ženski mocijski parnjaci zabilježeni su sufiksom -ica, a ne samo ili pretežno sufiksom -ka, kako implicira magistra Opačić.“ Magistra Opačić ništa ne implicira, nego zaključuje da to nije tako zagledanjem u više izvora, pa to onda tako općinstvu i podastire.

1. Imenicu biljetar, prvu na popisu J. Pavišić, nećete naći ni u Anićevim rječnicima hrvatskoga jezika, ni u Šonjinu rječniku, ni u rječnicima stranih riječi, ni u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (dalje HER). Naći ćete samo imenicu biljeter i ženski rod biljeterka (dakle taj dočetak, -er, nije uopće u igri ni u tvrobi mandatarke ni u tvorbi mandatarice). Gospođa se očito napaja na meni nepoznatim vrelima.

2. Mocijsku tvorbu ženskog roda imenice kokošar ne bilježe ni Anićevi rječnici, ni Šonjin, ni HER.

3. Tako je i s imenicom parketar (taj posao i danas obavljaju mahom samo muškarci, pa nije zabilježena u ženskom rodu). Slično je i s konjušarom. Dopuštam da će se i žene sve više uključivati i u ta zanimanja, oblik konjušarica može se predvidjeti za timariteljicu konja (svojih i tuđih) u ergeli, no suvremeni rječnici hrvatskoga jezika (Anić, Šonje) imaju samo imenicu muškog roda, konjušar.

4. S prosvjetarom stvar stoji ovako: pravopisi Babića, Finke i Moguša (od 1994. godine) i Badurine, Markovića i Mićanovića (MH, 2007) imaju samo muški lik, prosvjetar, a ženskoga roda nema. Anićevi rječnici, HER i Hrvatski jezični savjetnik imaju: prosvjetar i ženski rod (samo) prosvjetarka (gdje je J. Pavišić našla prosvjetaricu nemam pojma, no možda da pročita moju raspravu Strah od jezika, koji se, osim na leksik, proteže i na neke nastavke). Šonje u svojem rječniku nema uopće ni imenicu prosvjetar, vjerojatno smatrajući taj razgovorni oblik (kakav je i penzić) pomalo uvredljivim za širitelje prosvjete, protiv kojega su se učitelji, profesori, pedagozi svojedobno i sami bunili (bez uspjeha, dakako).

5. Šonje nema ni imenicu proštenjar, a HER je ima samo u muškom rodu (bez ženskoga parnjaka). I opet (mi) je zagonetno odakle Jelki Pavišić potvrde da su zabilježeni (gdje?) ženski mocijski parnjaci sa sufiksom -ica. Lako je s narodom koji ništa ne provjerava, pogotovo ako što stiže od lektorice pri VRH, no onomu tko svaku tvrdnju provjerava u jezikoslovnim izvorima teško je prodati rog za svijeću.

6. Ne kažem da od imenice sekretar oblik ž. r. nije sekretarica. Naravno, od trosložnih imenica m. r. ovoga naglasnog tipa ima i primjera tvorbe imenica ž. r. i na -ica i na -ka. no jak je regulator i ekonomičnost u jeziku. Neću ovdje elaborirati ni semantičko raslojavanje na primjerima tajnik, tajnica (v. Šonje) i (automatska) sekretarica, a neću ulaziti ni u pitanje sinonimije.

Spominjanje mojega primjera – loše novinarice prema pravilnoj novinarki – koji, u razgovoru o naglasnom kriteriju pri odabiru sufiksa u kontekstu mandatarice, misli J. Pavišić, može čitatelja zbuniti, također puca iz praznoga u prazno. Ja novinarku nisam spomenula da bih, kako piše J. Pavišić, „ojačala svoje razloge za mandatarku“ (jer ni to nije isti naglasni model kao u primjeru mandatara), nego da na još jednom primjeru pokažem strah mnogih jezično nesigurnih ljudi u Hrvatskoj od nastavka -ka kao nehrvatskoga, ili barem sumnjivoga. Uostalom, moglo bi se pitati i gospođu Pavišić da objasni zašto je u svoj radijski savjet o tome kako treba pisati i govoriti mandatarica uplela akcenatski i tvorbeno ministra i ministricu iz košare s posve drugim voćem – ministar, ministra nije naglasni tip kojemu pripada mandatar, mandatara – ako ne kao bjelodani dokaz o „ispravnosti“, pa onda i „preporučljivosti“ sufiksa -ica pred sufiksom -ka?!

O ostalim tvorbenim modelima o kojima na kraju svojega reagiranja piše J. Pavišić neću ovdje raspravljati (premda bi se moglo), jer Vijenac nije (ni samo ni prvotno) jezikoslovni list, a njegovu publiku zanimaju (zacijelo i više od uskih jezikoslovnih tema) druge teme iz kulture i umjetnosti. Stoga zaključujem ovu malu jezikoslovnu dopisnu školu (bez nastavaka s moje strane), u koju sam se i uplela samo zato što želim čitateljima razložiti kako stvari stoje, ali na temelju podastrtih argumenata. A oni neka prosude sami.