Strindbergovska drama na kršu

KADAR IZ FILMA

Why does my heart feel so bad

why does my soul feel so bad...

Tijekom praćenja izvrsne psihološke obiteljske melodrame Kenjac, drugog filma iznimno darovita scenarista i redatelja Antonija Nuića, gledatelji s više sluha i poznavatelji opusa kultnoga njujorškog glazbenika Mobyja lako će u filmskoj glazbi Srđana Gulića Gula prepoznati melodijske varijacije naslovne teme Mobyjeve skladbe s uvodno citiranim stihovima. Učinkovito minimalistički varirajući središnji motiv pjesme Why Does My Heart Feel So Bad, Zlatnom Arenom ovjenčan Srđan Gulić uz možebitnu sugestiju također u Puli nagrađena Nuića, mudro i posve ispravno računa s postizanjem dvaju efekata. Osim skladanja nenametljive melodije koja dodatno pridonosi iznimno sugestivnu ozračju u svakom detalju vrlo promišljeno koncipirana ostvarenja, te koja posebno naglašava tjeskobna psihološka stanja protagonista i njihove kompleksne međuodnose, autor glazbe zna da će konotiranjem riječi citiranih stihova koji u slobodnom prijevodu kažu „zašto moje srce i duša tako pate“, u recepciji djela postići zasebnu razinu gledateljske identifikacije s likovima i njihovim intimnim dramama.

A te je drame, temeljene na anegdoti koju je Nuiću prepričao njegov rođak, najlakše i možda najpreciznije označiti pridjevom – strindbergovske. Jer, priča o četrdesetogodišnjem Bori, grubom i šutljivom čovjeku podrijetlom iz sela Drinovci u hercegovačkom kršu, koji se u pratnji otuđene supruge Jasne i zaigrana sinčića Luke nakon punih sedam godina u ratno ljeto 1995. vraća u rodno mjesto i ponovno susreće s još grubljim i praktički asocijalnim ocem Paškom, tipična je strindbergovska priča. Priča koja tematiziranjem obiteljskih problema i odnosa među spolovima, baš kao i (ne)morala i hipokrizije u kojima se oslikava i stanje društva, uz jasan i izrazito plastičan uži socijalni kontekst, Nietzscheom i Shakespeareom nadahnutom Augustu Strindbergu duguje podjednako koliko i Krleži. Naime, držim da nije nimalo slučajno za ulogu oca Paška, tragičnim nijansama oslikanog sadista i donekle psihotika u čijem se karakteru zrcalno odražava sva negostoljubivost i nepristupačnost tvrde stine hercegovačkog kamenjara, odabran fantastični Tonko Lonza. Osim što je riječ o histrionu kao stvorenu za uloge ponosnih stoika i tvrdoglavih staraca kojima je, u skladu s Gibonnijevim stihovima „lakše umrit nego drugima reć´ oprosti“, Lonza je glumački velemajstor koji, kako kaže i sam Nuić, fascinantnom glumačkom tehnikom i s malo gesta i grimasa može izraziti i napraviti ono što bi malo kojem glumcu pošlo za rukom. No u ulogu autodestruktivnoga Paška, čovjeka koji je zbog nerealizirane davne ljubavi i posljedično nesretna života izazvao obiteljsku tragediju koju svi kriju kao zmija noge, i zbog koje očevi i djeca desetljećima pate, šminkom postarani i dodatno ogrubjeli Tonko Lonza unosi i asocijacije na starog Ignjata Glembaya. Vjerujem nimalo slučajno, jer konačni sukob oca Paška i sina Bore, raščišćavanje međusobnih razmirica i svođenje životnih računa koje funkcionira kao dramski klimaks filma i vrtlog u koji se ulijevaju sve prethodno naznačene dramaturške sastavnice, jasno u sjećanje priziva sukob Ignjata i Leonea Glembaya iz filma Antuna Vrdoljaka. Verbalni pa gotovo i fizički sraz dvojice također međusobno otuđenih i prešutno zavađenih ljudi koji, vjerujući da će bježeći jedan od drugog uspjeti umaknuti i vlastitim prošlostima i neumoljivo tragičnim usudima, ne shvaćaju da ponavljaju grijehe otaca i trasiraju si put u sigurnu propast.

U Nuićevu filmu taj će put možda biti izbjegnut, ali možda i tek usporen ili ublažen. U tom će smislu manje bitnu ulogu odigrati magarac iz naslova, po svemu sudeći razmjerno inteligentna životinja čija će krotkost i mirnoća u usporedbi s ljudima dodatno podcrtati njihove negativne osobine, a veću Borin sin i Paškov unuk Luka. Dok magarcu dijelom pripada funkcija koju je u Šovagovićevoj i Schmidtovoj ratnoj drami Sokol ga nije volio nosio konj iz naslova, dakle funkcija šutljiva objekta u kontaktu s kojim će neki protagonisti neuspješno tražiti zamjene za nerealizirane ljudske komunikacije, kao katalizator drame ponajprije djeluje unuk Luka. On je taj zbog čijeg će se kratkotrajna nestanka početi prisilno zbližavati Boro i Jasna te zbog kojega će Borina strina Ljuba Jasni otvoriti srce i uz priču o nesretnom braku s pohlepnim Paškovim bratom Antom načeti temu prešućivane obiteljske tragedije. Napokon, Luka je i zalog zbog kojega se Paško nada da će ga i sljedećega ljeta opet posjetiti čitava obitelj te zbog kojega djed vjeruje da će boljim i humanijim odnosom prema unuku možda uspjeti ispraviti greške iz prošlosti. Dakako, unatoč prividnu optimizmu, završnica nikomu ne nudi velikih razloga za zadovoljstvo, jer otkrivanjem mračne obiteljske tajne i katarzama pojedinih protagonista drama sasvim ne nestaje. Svi sudionici i dalje ostaju nezadovoljne i manje ili više nesretne osobe koje one oko sebe tek trebaju prestati držati razlozima vlastitih nesreća i objektima svojih mržnji.

Stilski dorađena Kenjca odlikuju i iznimno uspjele i uigrane interpretacije čitave glumačke postave, u koju se pored na filmu nezasluženo zaboravljene Asje Jovanović i nikad boljeg Ljubomira Kapora sjajno grubom fizionomijom i odmjerenim nastupom uklapa i srpski glumac Nebojša Glogovac, smišljeno odabran kao u hrvatskom filmu nepoznato lice koje u ulogu Bore neće unijeti konotacije na prethodne uloge. Svakako vrijedi izdvojiti i maestralnu fotografiju Mirka Pivčevića, više no zasluženo također nagrađena Zlatnom Arenom. Uporabom sepije i ispranim bojama meštar Pivčević, znan i po dojmljivu radu na Divnoj splitskoj noći i Živima i mrtvima, fascinantno dočarava atmosferu vrela ljetnog dana na hercegovačkom kršu, ozračje gotovo taktilne jare na kojoj će se rasplamsati potiskivane mržnje i netrpeljivosti.

Ukratko, filmom Kenjac Antonio Nuić predstavlja se kao iznimno zreo i ozbiljan autor, od kojega u budućnosti valja itekako mnogo očekivati.