Sjajno smo se porobili

Ivan Rogić Nehajev

Nova knjiga poezije Iz zapisa slobodnog suhozidara, sveukupna kulturna klima te općedruštvena kriza i kaos, koji često nisu samo plod slučajnosti, povod su razgovoru s književnikom i sociologom Ivanom Rogićem Nehajevim.

Vi potpisujete, poznato je, i sociološke i pjesničke knjige, doduše dvama autorskim potpisima. U najnovijoj knjizi pjesama i ciklus je pjesama, Mali atlas mirisa, u kojem izravnije govorite o hrvatskoj zbilji. Zašto putem mirisa, zašto niste izabrali što drugo?

Teško je piscu govoriti što je htio reći. Što je htio to je i napisao. Mogu samo dodati da su za mene mirisi način rekonstrukcije konkretnosti s pomoću neke vrsti tjelesne mudrosti. Nismo mi toga baš svjesni, ali nemalen se broj oblika našega dnevnog ponašanja izvodi iz mirisa stvari, izravno je potaknut njima. Klasik sociologije, Georg Simmel, koji je djelovao početkom 20. stoljeća, utemeljitelj tzv. formalne sociologije, tvrdi kako se društveni sudionici ne odnose jedan spram drugoga samo posredovanjem interesa, nego i preko toga kako su formatizirani.

Kako to mislite?

Mirisi se itekako vežu s određenim obrascima formatizacije, pa onda netko nekoga odbija ili prihvaća ovisno o tome drži li njegovu formatizaciju valjanom ili ne, ovisno o tome kako miriše. Recimo da mirisi imaju korijen u jednoj vrsti prve realnosti, gdje se jasno dijeli živo od neživoga. Sjetite se, uostalom, Slobodana Novaka i njegovih Mirisa…

Spominjete riječ: realnost. Koliko je umjetnost u Hrvatskoj osjetljiva na realnost u kojoj živimo i njezino vrijeme? To vas pitam jer se često uvoze pitanja iz drugih prostora i pokušavaju nametnuti kao naša, a naša se guraju pod tepih.

Teško je u okviru ovakva razgovora odgovoriti na pitanje o kojemu ljudi pišu iscrpnije studije i knjige. No potrebno je upozoriti kako je u kulturi općenito, pa onda i u književnosti, bitno da se u autorskim iskazima pojavljuju recimo određeni viškovi spoznaje i imaginacije. Ponavljam: viškovi.

Zašto viškovi?

Zato što u organizaciji modernoga društva nečega ima dovoljno samo kada ga ima više. Tek je previše – dovoljno. Ako nije tako, brzo ćemo se naći u manjku kulture, gdje se lako mehaniziraju prigodni oblici kulturnog ponavljanja. Na toj, više-osnovi, uspostavljaju se različiti oblici strukturiranja, vrednovanja, taloženja, preslagivanja itd. onoga što je oblikovano i ponuđeno. Sve te radnje izravno ili manje izravno ciljaju uloviti odgovor na pitanje: što je zbiljsko?

Ne događa li se to zbog nedostatka kriterija?

U svakoj autorskoj praksi već je strukturno neki kriterij. Druga je stvar koliko u praksi javne kritike, ili onoga što bismo u sociologiji nazvali organizacijom javnog ukusa, postoje izgrađeni kriteriji do kojih držimo. No u svakom slučaju višak proizvedenog, višak promišljenog i iskušanog, nultim je uvjetom mogućnosti točna odgovora na pitanje o vlastitu stanju ili vlastitoj zbiljnosti.

Znači li to da je kultura danas, osobito umjetnost, manje odgovorna prema stvarnosti u usporedbi s prijašnjim vremenima?

Naprotiv. Stvaranje kulturnih viškova ne implicira proizvodnju bilo čega. Otvorenost što nastaje prisutnošću viškova na drugoj strani osnažuje i zahtijeva veću strogoću autorskog pristupa. U raspravama o modernosti i o korijenu moderne autonomije često se zaboravlja da su središnji likovi modernosti izrasli baš iz odgovora na pitanje: što je prva zbilja: san, krik, duša, tijelo, likovi svete geometrije, sekvencije kozmičkog kaosa, mitska idila, ili što drugo. U tom smislu može se reći da su tzv. ontološka pitanja, dakle, pitanja što jest zbiljsko, zapravo temeljna za suvremenu umjetničku, a općenito i kulturnu produkciju.

Zašto?

Iz te perspektive govoreći nikada nismo imali više realizma u književnosti ili umjetnosti. No ovisno o ontološkim smjerovima osnovnih odgovora na pitanje o zbiljnosti, realnosti, dolazimo i do različitih tipova izravne uporabljivosti odgovora. Njihova je tvornička pogreška, recimo tako, što često ne nude odgovore koje smo možda u svakodnevnu iskustvu očekivali. No, podsjećam, autorsko djelovanje, redovito, kritički vrednuje ili pretražuje ono što se u svakodnevnu iskustvu često pojavljuje kao samorazumljiv odgovor.

Dobro, ali ne može se zanemariti da na drugoj strani djeluje tzv. industrijalizacija kulture. Kolika je šansa autorske imaginacije u odnosu na ono što nameće i stvara industrijalizacija kulture?

Odgovor na to pitanje ima dvije strane. Jedna se zrcali u činjenici da i sama kulturna industrija postaje maštovita. Netko je već davno točno rekao kako je glupost maštovita, snalažljiva i – inteligentna. Kulturna industrija zavodi, a koliko znamo o povijesti europskog zavodništva, nije bilo uspjelih zavodnika dosadom. Osim toga, pojedini džepovi kulturne industrije djeluju kao agenti univerzalnih vrijednosti. Sjetite se, recimo, nedavna gostovanja skupine U2.

Druga strana odgovora zrcali se u činjenici da kulturna industrija ne dopire do onoga polja kamo smjera autorska kultura i njezino pitanje o prvoj zbiljnosti, a to je polje života. U projektima kulturne industrije živo se pojavljuje kao slika bez mirisa, materijal bez lika, s kojim se raspolaže onako kako ciljaju određene, recimo, razmjenske, tržišne, tendencije. Budući da je ovdje život – simuliran, sjetite se Jeana Baudrillarda i njegovih, premda i netočnih, iskaza o simulakrumu, patvorini, ima analitičara koji, po mojoj ocjeni, opravdano, govore o manje izravno vidljivu, ali nedvojbenu, logorskom aspektu modernosti. Ne može se baš reći kako u hrvatskoj autorskoj praksi takve osjetljivosti nema. U hrvatskim prilikama ono što zovemo kulturnom industrijom pruža prilike za rad i mnogim valjanim autorima. No teškoća je što pravu mogućnost procjene njezina rada zastire množina tragova utjecaja svojedobnih prvaka neostaljinističke obnove iz razdoblja nakon 1972.

A što je s apstrakcijom imanentnom čovjeku?

Ma ništa posebno, ona je tu u igri. No u autorskoj je praksi ta igra centrirana oko temeljnog razlikovanja živo – neživo, i oko obrane, ili, ako se hoće, oslobađanja / oživljavanja onoga što samo ima život kao mogućnost. Programi kulturne industrije ciljaju na drugo.

Na što?

Njih najprije zanimaju sredstva uspješne teatralizacije tržišne razmjene, jer, uostalom, ciljaju na zaradu. Pritom se itekako rado služe množinom izuma autorske kulture. Jasno je da je u razlikama, ovdje potrebnim, obvezatna prisutnost interpretativne pameti.

Mislite na kritiku?

Da. Danas je kritički rad zbilja i važan i koristan, ali, vidi se, kritike u javnosti, ovoj općoj javnosti, ne stručnoj, nema previše, dakle ni koliko bi trebalo.

Da, ali tu postoji zamka? Postoji mogućnost da se interpretacija nekog doista pametna i domišljata čovjeka pretvori u nešto što nema nikakve veze s predmetom interpretacije, zar ne?

To je istina samo ako se zaboravi da su domašaji manipulativnih strategija ograničeni. Možete manipulirati do neke točke, a onda dalje više učinaka nema.

Zašto?

Više je razloga različite kakvoće u igri. Sažeto, može se reći kako se manipulativne ambicije sudaraju s konstitutivnom životnom racionalnošću, vratimo se na čas početku razgovora, sudaraju se s mirisima prve zbiljnosti, ili tako čega. O iskustvu života treba uvijek razgovarati kao o vrsti sjecišta razlika. One se, na drugoj strani, raspoređuju u disjunktivnoj hijerarhiji gdje se jasno dijeli živo i mrtvo. Iz te jasnoće diobe rastu i šire se mirisi koji nas čuvaju od propasti na dva, ne baš dojmljiva načina: da budemo žrtve i – glupe žrtve.

Spominjali smo kulturnu industriju koje nema bez suvremene tehnologije koja se sve više nameće kao svrha, stil i kriterij za sve. Posljedica toga je i relativizacija duhovnoga, pa su onda tu i ekonomski interesi, itd. Koliko toj tehnološkoj i profitnoj civilizaciji pridonose, recimo, filozofi, umjetnici, općenito kultura?

Teško je odgovoriti na tako ambiciozna pitanja u skučenu okviru jednog razgovora za novine, pa i za novine za kulturu, pače dobre kao što su Vijenac. Podsjetimo, moderna su društva konstitutivno tehnička. To je važno znati jer tehničkom strukturom, sklopom, sebi stvaraju o prirodi relativno neovisnu svoju proizvodnu osnovu. Zato je u modernim društvima važno know-how (znati kako), tipovi znanja koji su ravnodušni spram supstancije, ali monopolno nadziru postupke, metodologije, tehnologije, kako velite, stvaranja raznolikih dobara. Zato se i u nemalom opsegu u kulturi modernosti njeguje kult autora kao meštra od metode. To stvara opravdani dojam da je tehnika postala kulturnom temom koja zastire i zamjenjuje, i tako krivotvori druge teme i pitanja. Može se govoriti i o vrsti tehničkog manirizma.

Koji je ipak novijega datuma.

Da. Od približno sredine prošloga stoljeća, posebno od sedamdesetih godina, očito je na djelu dalekosežna promjena ideje o stroju. Stroj više nije, kao u dotadašnjem klasičnu industrijalizmu, mehanički sklop koji traži žrtve u svijetu živih bića kako bi mu se: podredile, služile i standardizirale svoje izvorno žive ritmove po nalozima ritmova mehaničkoga sklopa korijenski mrtvoga. U svim ključnim zapisima klasična romantizma taj je odnos opisan kao trijumf mrtvoga svijeta nad živim i on se generalno rabi za opis klasičnoga industrijskog rada.

Od sedamdesetih godina to se intencionalno mijenja i stroj se oblikuje kao pametna samoregulirajuća tvorba, koja bi imala relativno autonomno djelovati u okolišu i iz njega čak učiti. Ukratko, dolazimo do predloška stroja kojemu je orijentir uspješnosti ponašanje živog organizma. Koliko je stroj življi u funkcioniranju, toliko je bolji. Danas više nije neka posebna novost govoriti o inteligibilnoj tehničkoj strukturi. Kada imate taj smjer tehničkoga razvitka, nije neobično što on izazivlje i novi tip tehničke očaranosti, različit od one iz klasičnoga industrijalizma.

U čemu je razlika?

Tamo, zapravo, i nije bilo očaranosti tehničkim sklopom, nego njegovim rezultatima u proizvodnji, njegovom moći. Sada, pak, očaranost nadolazi iz mogućnosti raspolaganja identitetskim dvojnikom u svijetu rada, pri čemu se, barem strukturno, uklanja opasnost od njegovih demonskih ispada. I kultura i filozofi, istina neki, i umjetnici, oni najbolji, pripomogli su uspostavi sadašnjeg neudobna stanja. Ali bih dodao kako ni dobitak nas, recimo običnih, mene svakako, nije zanemarljiv. Samo podsjećam, recimo, na promjene dužine očekivana trajanja života i do osamdeset godina današnjih korisnika tehnološke i profitne civilizacije. Možda neki i ne znaju što će s tim darom, ali kako vidimo, nitko ga ne vraća neraspakirana.

Možemo li razliku između čovjeka i stroja držati u granicama održivoga razumijevanja, jer je čovjek živo i inteligentno biće, a stroj ipak mrtva i mehanička sprava? Ili treba tragati za drugim zamislima?

U odgovorima na ovakva pitanja ima, koliko je meni razvidno, više smjerova ponude. Vjerujem da naznačeni smjer tehničkoga razvitka u društvu dugoročno osnažuje i reaktualizira raspravu o ulozi i važnosti svetoga u društvenoj regulaciji, raspravu o posvećenosti života, o ideji uskrsnuća kao jednom od središnjih društvenih arhiva pamćenja neuništivosti života, i o drugim, srodnim zamislima, što se konvencionalno adresiraju na tzv. duhovnu ili religijsku sferu. Nije više neobično što se i u antropološkim ili psihološkim strogo znanstvenim raspravama teme proširuju i na duhovno polje.

Ima li se na umu tehnološka zaostalost, reklo bi se da je Hrvatska još jako duhovna zemlja.

Koliko ja vidim, u Hrvatskoj je tehnički razvitak blokiran.

Doista?

Po nekim džepovima nije, ali, općenito promatrano, riječ je o zapriječenosti glavnih modernih/postmodernih smjerova tehničkog razvitka. To je izravni pokazatelj zapriječene ili posustale modernizacije. Često se u hrvatskoj javnosti misli da se modernizacija može svesti na rekonstrukciju političkih ustanova i odnosa.

Zar nije tako?

Preobrazba tih odnosa svakako je nužni sadržaj modernizacije, ali ni izdaleka ne iscrpljuje modernizaciju. Recimo, definirate li nacionalnu zajednicu, osim kao zajednicu srca, i kao zajednicu pravno jednakih i slobodnih, da potkradem velikoga njemačkog sociologa Maxa Webera, postavlja se pitanje kako treba strukturirati rad, tko će i kako raditi. Znači, da biste proveli određenu promjenu na političkom sektoru koja zahtijeva zajednicu pravno jednakih i slobodnih, obvezatni ste posegnuti za tehničkom kreativnošću kako se ne bi oblikovala tehnička struktura rada i gospodarstva izravno suprotna polaznom vrijednosnom i političkom zahtjevu, gdje nitko neće biti ni slobodan i jednak. Tehnička je modernizacija nužna ako ni zbog čega onda zato da bi se stekla životna uvjerljivost polaznih političkih i društvenih ciljeva i vrijednosti.

Znači li to da je zapravo Hrvatska duhovno zaostala jer ne može prihvatiti modernost?

Ne. Modernost pokriva znatno šire polje događaja pa se ne može reći da Hrvatska linearno ne prihvaća modernost. Kada pak govorimo o tehničkoj modernizaciji kao drugom licu socijalne i političke modernizacije, opravdano je reći kako Hrvatska nije posve zaostala po sposobnosti prihvata tehničkih inovacija, ali je u zaostatku jer, jednostavno, takvih procesa oblikovanja nove tehničke zbilje rada nema, ili ih nema previše, dakle, koliko je potrebno.

Je li krivac za to, recimo, ideologizacija društva?

Dijelom jest. Imamo, najprije, dugo razdoblje sustavne zamjene znanja ideologijom i simboličnim prenemaganjem do 1990. Nakon 1991. prošli smo razdoblje ratne emancipacije države i njezinih institucija, kada su, valja reći, glavni ciljevi ostvareni. No od 1997, ili 1998, na djelu je čudan smjer razvitka društva.

Zašto čudan?

Razložno je bilo očekivati da će se, nakon uspješno dovršena ratnog razdoblja, i ostvarenih polaznih političkih ciljeva, razviti uspješna modernizacija, najprije tehničkog sektora, pa institucionalnog, urbanog… dakle, najprije onih gdje se oblikuju glavni sadržaji žive društvene slobode. Dogodilo se pak suprotno, prethodni, zastarjeli, obrasci društvenih stilova i navika, ulili su se u novostvorene oblike političke suverenosti. Mrtvo je zajahalo živo. Na toj podlozi oblikovalo se rentijersko društvo, gdje je važno rentirati dobra (čitaj: trošiti), a ne raditi (čitaj: stvarati dobra).

Imamo konsenzus nagodbe.

Da, ja tebi ti meni. Sadržaj takva društva, korijenski oblikovan u razdoblju prije 1990, i obogaćen rentiranjem prilika iz devedesetih godina, ulijeva se u novi politički okvir koji se zove samostalna nacionalna, demokratska, itd. država. Jasno je da je taj prijelaz, ta tranzicija, puna napetosti, jer su to dvije nespojive stvari, drveno željezo. Do dana današnjega na djelu je zauzimanje, pače, okupacija samostalne nacionalne države zastarjelim sadržajima i zamislima o razvitku.

I time se odgađa modernizacija?

Da, može se govoriti o aktivnoj odgodi modernizacije.

Znači li to da nismo spremni na modernost koju živi i nameće moderni svijet, odnosno da smo spremni tek na malen dio modernosti koji diktira politika?

Bio bih oprezan s generalizacijama. Na upravljanje hrvatskim društvom s tla modernosti spremne su skupine uglavnom rubne. Većinski dio društva, ili njegovi glavni komadi: politika, vlasnici, bankari i financijaši, socijalni klijenti državne administracije, kriminalci, itd., prihvatili bi modernost samo koliko ona dijeli nagrade, rente. U tom okviru ustalila se vrst poželjna ponašanja po shemi: rente – da, život i rad – ne. Tako na djelu imamo prisvajanje određenih dobiti, prerazdiobu kojih uvijek iznova organizira i nadzire ili politički sektor, ili neke društvene ustanove iskrivljene dugotrajnom krivom uporabom, ili krupni kapital tko zna za čije ciljeve. U jednom trenutku to, jednostavno, mora doći na naplatu.

Je li ta naplata i ova kriza?

Kriza u inozemstvu oblikovala je drugi okvir događaja. Mi plaćamo račune modela u uporabi od 1997, koji se iscrpio.

I sada je potreban… rez.

Rez. I inteligentna promjena koja se potvrđuje upravljanjem modernizacijom u cijelosti, a ne samo u pojedinim džepovima društva kao svojevrsnim priredbama za umiriti savjest.

Može li se reći da se naša politika, i desna i lijeva, i centar, boji modernosti, odnosno znači li da je to razlog poslušnosti i sluganstva?

Za politički sektor to se može reći. Teško je, međutim, taj zazor od modernosti dijeliti po lijevo-desnoj shemi, jer su u našim prilikama lijevo i desno etikete, a ne naslovi što upućuju na očekivani politički sadržaj.

A je li nedostatak modernosti razlog poslušnosti i sluganstva hrvatske politike, pa i kulture?

Ne bih sve sveo na manjak samo jednog sektora. Ali ako jedan sektor ne radi svoj prirodni, ponavljam: prirodni, posao jer je vođenje modernizacije baš to, onda on jednostavno nije konstituiran na funkcionalno primjeren način. Zato se i ne može vladati autonomno. No drugi je razlog, koliko je vidljivo, izvan njega. Hrvatska se moderna politička tradicija oblikovala pretežno na nagodbenjačkoj osnovi i mjerilima.

Ili možda gubitničkim?

Gubitništvo već govori o bilanci. Riječ je o načinu djelovanja. Nagodbenjački način rada znači, između ostaloga, biti pripravan i na onaj gubitak, ustupak, koji nije nužan. Stalno je u ponudi više ustupaka nego što ih zaista treba napraviti. To pravilo vrijedi koliko za politički model s početka 20. stoljeća, tako i za socijalističko razdoblje. Ali, očito, model se primjenjuje i sada kada je, uglavnom, disfunkcionalan, jer ne donosi nikakve vidljive javne koristi. K tomu, njegovoj uporabi danas neposredno prethodi pobjednički ishod rata za hrvatsku državnu samostalnost. Taj ishod, kao okrutno zrcalo, pokazuje da nema pobjedničkog nastavka u modernizaciji društva. Zato je uporaba nagodbenjačkoga modela danas već na rubu groteske.

Može li se reći da smo dobili rat za državu, a izgubili suverenost i ekonomsku budućnost?

Može se reći da je suverenost uložena, ili založena, kao žrtva zapriječene modernizacije. Nije budućnost apstraktno izgubljena, nego odgođena, odgođena je toliko koliko je modernizacija zapriječena.

Je li to posljedica totalitarne, komunističke, politike?

Jasno je da je jedan od korijena nesposobnosti za nastavak modernizacije totalitarno nasljeđe. To je izvan rasprave. Socijalizam je oblikovao, osim pejzaža zapuštenosti, vrst zastarjele industrije, kaotičnu urbanizaciju. U institucionalnom ponašanju imate etiku samovolje, ako je to uopće etika, namjesto etike dužnosti. I, napokon, prvu privatizaciju, točno tako: privatizaciju, javnih ustanova na korist jednog političkog sloja. Nije, dakako, posrijedi formalnopravna privatizacija, nego privatizacija ovlasti što pripadaju na ustanove kao sklop.

No bilo je očekivano prekoračenje te zapreke s obzirom na pobjednički dovršetak rata?

Svakako. Ali to se nije dogodilo. Počeo je, kako sam naznačio, inverzni proces ulaganja suverenosti u likove i prakse zapriječene modernizacije, ili ako se hoće, u razvitak unatrag. Vrst ulaganja slobode unatrag.

Je li samo to? Naime, u našem polariziranom društvu bivši komunisti, a sada, tobože, liberali, nikako ne mogu pristati na nacionalnu državu, pa zato sve nacionalno i identitetsko guraju u tor kako bi dokazali da je pobijedila njihova ideologija, o čemu se gotovo uopće ne piše i ne govori?

Kada bi bilo samo do njih, stvari bi bile, zapravo, jednostavne. Mi dobrih analiza, doduše, kako su se u novoj društvenoj konfiguraciji rasporedili bivši komunisti, nemamo, premda su se možda u znanstvenom sektoru i mogle valjano napraviti. Nije bilo baš vidljivih zapreka. Zato je ovako odoka teško ocijeniti koliki je njihov prinos suspenziji modernizacije kao generalizirane javne dužnosti. U svakom slučaju, njihovu ovdašnjem ideologijskom sklopu zamisao o samostalnoj nacionalnoj hrvatskoj državi nije organska, nije prirodna. Umjesto nje taj sklop trajno reproducira likove ograničene suverenosti i odgođene državnosti. Istinabog, treba reći kako postoji i realno ograničenje suverenosti jer se nacija ne oblikuje u povijesnom vakuumu, nego s obzirom na univerzalni horizont čovječanstva kao vješalice za ljudska prava, osnove za raznolike oblike međunarodne suradnje, i slično.

Pa se modernizacija stalno zbiva kao igra unatrag?

Točno. No izvlačiti se samo na totalitarno nasljeđe znači, čini mi se, prihvatiti igru na prvu loptu. I druge su zemlje središnje ili druge Europe, da pokradem Czeslawa Milosza, imale komunističku privatizaciju države i ograničenu suverenost. Ali je očito kako raspolažu i viškom, jednostavno rečeno, građanske hrabrosti kada im se na stolu nađu ponude samoograničenja suverenosti. (Kako su to uredile s Europskom Unijom, druga je tema.) Zato je potrebno uzeti u obzir tradiciju političke racionalnosti izrasle iz, spomenuta, nagodbenjačkoga predloška ponašanja. Rezonira se ovako: zašto bismo se izlagali ovim ili onim političkim ili drugim rizicima kada smo industrijski ovisni, financijski podređeni, općenito: mali, jadni, itd., takvo što nije racionalno. Takvi mehanizmi i načini raspolaganja samoograničenom suverenošću naslanjaju se zapravo na uspjehe u zapriječenoj modernizaciji, po shemi: sjajno smo se zadužili, moglo je biti i gore. Prevedimo: sjajno smo se porobili, mogli su nam to učiniti i drugi.

Dokle će taj način u nas funkcionirati?

Brojne se stranke i vođe natječu složiti valjane recepte. Ali, koliko poučava povijest modernosti u našim prilikama, razložno je očekivati kako će glavni odgovori doći s – tla kulture, ne s tla politike ili ekonomije.

Zašto još ne dolaze?

Nije da ne dolaze. Stvar je u tome kako ih opažamo, u kojoj koncentraciji. S tla kulture imamo mnoštvo valjanih uvida i glasova, ali su zagušeni, usitnjeni, atomizirani. Stvar je ritma njihova sintetiziranja, njihova pretvaranja u preglednije i široj javnosti čitljivije stajalište. To ima svoje vrijeme, ritam, premda usporen.

Zašto je usporen?

Zato što nam je društveno vrijeme u cijelosti usporeno. Ne zaboravite da se društveni predlošci ne mijenjaju kad je očita statistika nepodnošljivih teškoća, nego kada su u javnosti prisutni čitljivi nacrti drukčijih putova u budućnost, tzv. alternative.

A medijska manipulacija?

Dosezi manipulacije ipak su ograničeni. Da tomu nije tako, ni totalitarni ustroji vlasti s kraja osamdesetih ne bi nestali. Ali vidljiva je i izravna sličnost s totalitarnim razdobljem. U javnosti kruže brojni i valjani javni uvidi u prilike, ali su atomizirani više nego sintetizirani, više raspršeni nego sabrani, više sektorski negoli javni. Raspršenost i nedostatak povjerenja izravni su znaci rada totalitarnoga tlaka. Valjanoj modernizaciji treba zajednica.

Ima li Hrvatska ikakvu strategiju za stabilizaciju društva?

Dugoročnu nema. Ima strategiju minimiziranja tekućih napetosti što nastaju pretežno u javnoj i političkoj sferi između različitih klijentskih skupina. U tom pogledu ima čak i stanovite maštovitosti, domišljatosti, sposobnosti, ali odgovora na pitanje o izlasku iz labirinta skokova unatrag nema. Nije netočno reći kako živimo u razdoblju bez jasne strategijske pameti. Zato i vjerujem da će promjene doći s tla kulture. Dakle, ne obeshrabruje baš sve.

Zašto baš odande?

Zato jer je tamo višak pameti, imaginacije i slobode. Uvjet je, ponavljam, treba nečega biti previše eda bi bilo dovoljno. Baš zato je taj sektor materinski sektor modernosti. Svi drugi sektori rade po nekoj vrsti zadatka na kratke pruge: politika mora osvajati vlast, ekonomija mora loviti profit, upravljačka struktura mora loviti krivce…

Možda ste doista u pravu, jer je i nikakva hrvatska inteligencija u prošlosti, iz kulture, naviještala i predvodila promjene u Hrvatskoj.

Tijekom cijelog i 19. i 20. stoljeća taj se predložak ponavlja, usporedno s nagodbenjačkim.

Može li se ovaj razgovor shvatiti i kao razgovor u pohvalu kulturi?

Dakako. Za kraj dodat ću i jedan nimalo razvikan primjer u potporu tomu. Ispričavam se što je pomalo privatan ili naoko neumjestan. Knjiga s kojom smo otpočeli razgovor izašla je u biblioteci časopisa Poezija Hrvatskoga društva pisaca. Izdavanje časopisa, s tako ekskluzivnom namjerom, pazite: časopis samo za poeziju, upućuje na posebnu poduzetničku energiju. Neki je analitičari zovu faustovskom. Urednik, kolega Ervin Jahić, uložio je silnu energiju i pamet, jasno skupa sa skupinom mlađih kolega, da bi časopis prometnuo u stožernu adresu pjesničkog izdavaštva u Hrvatskoj. Riječ je dakle o vrsti fantomskog ulaganja s onu stranu tekućih silnica unatrag. Ako smo skloni nekoj vrsti happy enda, a moram priznati da jesam, onda je razložno vjerovati da takvih primjera ima još, i da će ih biti. I da će s tla kulture doći kao novi orijentir za druge sektore društva.