Rembrandtov književni portret

Prijatelj slavnoga slikara iz naslova bio je liječnik Joannis van Loon, koji se s Rembrandtom družio posljednjih tridesetak godina slikareva života, a upoznao ga je jedne noći kad bijaše pozvan u umjetnikovu kuću, zbog bolesti (sušica) Rembrandtove supruge. Oduševljen Rembrandtovom osobnošću, ali i slikarskim umijećem, te dirnut oskudicom u kojoj je slikar s obitelji živio, Van Loon je s Rembrandtom razvio vrlo prisan, prijateljski odnos, a dojmove iz zajedničkih druženja zapisivao je u obliku dnevničkih bilješki, koje je njegov „potomak u devetom koljenu“ Hendrik van Loon gotovo tristo godina nakon njihova nastanka (1932) priredio za tisak i objavio te smo ih danas u prilici čitati na hrvatskom jeziku zahvaljujući koprivničkom nakladniku Šareni dućan i prevoditeljskom trudu Slavka Batušića.

Kao i mnoge biografije slavnih osoba (a posebice njihove filmske inačice) i ova knjiga započinje prizorom Rembrandtova pogreba, koji otkriva krajnju oskudicu i neimaštinu u kojoj je veliki umjetnik živio i apostrofira neshvaćenost slikareva genija za života. Autor se potom vraća tridesetak godina unatrag i kronološki razlaže povijest svoga prijateljstva s Rembrandtom Harmenszoonom van Rijnom (1606– 1669), koji je ostavio neizbrisiv trag u likovnoj umjetnosti, i to ponajprije inovativnom uporabom boje i dočaravanjem svjetla i sjene, odnosno pokretanjem novoga smjera u slikarstvu, koji se, najkraće rečeno, svodi na ovo: „da se bojom izrazi ideja“ i „da se svjetlom i sjenom objasni duševno stanje“. Van Loon se u knjizi mnogo ne bavi Rembrandtovim stvaralaštvom, nego se usmjerava na obiteljske i materijalne uvjete u kojima je slikar stvarao te svjedoči o nerazumijevanju okoline spram Rembrandtova rada, ali i načina života. Naime, osim što je, prema mišljenju ondašnjeg općinstva, Rembrandt slikao odveć tamne i sumorne slike, njegov je položaj otežavala i za ondašnje prilike skandalozna izvanbračna zajednica sa služavkom i majkom njegova drugog djeteta.

Najzanimljivijim sastojcima knjige ispostavljaju se izvorni citati slikarevih razmišljanja i njegove artikulacije ideja kojima se vodio pri stvaranju. Prema Van Loonovim riječima, Rembrandt je bio „neobična mješavina otmjenosti i grubosti, ponosnog plemića i bespomoćna djeteta“. Pritom se ponos i grubost odnose na Rembrandtovu čvrstu obranu vlastita shvaćanja slikarstva i beskompromisnost u ustrajavanju na razradi svojih ideja, često na račun financijske koristi, pa čak i pukog opstanka; otmjenost je bila odlika njegova ophođenja s ljudima, a bespomoćnim djetetom prijatelj ga naziva zbog njegove djetinjaste i naivne nemuštosti u baratanju novcem, koji je, u rijetkim prilikama kada bi ga imao, trošio na slike drugih umjetnika, premda sutra često ne bi imao za hranu. Ono malo što je od svoga slikanja Rembrandt za života zaradio bilo je od slikanja naručenih portreta i izrade bakropisa, što je njemu bio manje drag posao jer tu nije bilo previše prostora za eksperimentiranje, a dodatnu frustraciju izazivao je podcjenjivački odnos ondašnjeg amsterdamskog društva spram likovnih umjetnika. To je tema koje se dvojica prijatelja u razgovorima često dotiču, uz opetovano vraćanje na činjenicu da su, za razliku od tadašnje Nizozemske, mediteranske zemlje uvelike cijenile kreativne ljude i osobe od duha i umjetnosti, pa je tako primjerice Velŕzquez u Španjolskoj uživao znatne povlastice („rimski papa smatra za čast da ga može primiti a čak mu je dozvoljeno u prisutnosti kraljevoj sjediti“), dok su u Nizozemskoj slikari smatrani za obične obrtnike i plaćani lošije od kanalskih radnika i pekarskih pomoćnika.

Osim rekonstrukcije svojih druženja s Rembrandtom, Joannis van Loon u knjizi donosi i vlastitu biografiju, s posebnom se pozornosti zadržavajući na nesređenu odnosu s odveć strogim ocem, što je relacija koju analizira putem u knjizi posredovanih zanimljivih razgovora s još jednim velikanom toga doba, filozofom Spinozom. Knjiga ima odlike dokumenta vremena jer autor izlaže i mnoge pojedinosti iz povijesti Amsterdama te analizira ondašnji način života, ali piše i o tadašnjim političkim prilikama u Europi. Pritom često kritizira, posebice snažan utjecaj crkvenih struktura na život ljudi, a kako je riječ o liječniku, čitatelj biva upoznat i sa za današnje okolnosti začudno primitivnim ondašnjim načinima liječenja. Autor nerijetko lamentira i zbog omalovažavanja liječničke struke u to doba, jer su „službenici Eskulapovi“ tada bili smatrani tek za bolje brijače i ranarnike ili pak „pripravljače praškova“, s čime se Van Loon nije mirio te je uspio postići i određene uspjehe – povijest liječničke prakse pamti ga po inovacijama u primjeni narkoze u operativnim zahvatima, a zaslužan je i za vrlo uspješnu reorganizaciju zdravstva u tadašnjem pomorstvu.

Iako Joannis van Loon u predgovoru skromno niječe književne vrijednosti svome djelu, njegov je stil, iako uglavnom izvještavajući, ipak daleko od nemušta; darovitost se očituje u glatko vođenoj naraciji i pomno razrađenoj arhitektonici rukopisa, čije pojedine dionice čak sadrže i, za ovu vrstu teksta neočekivane, elemente suspensa, ali i dobrodošle doze humora (npr. duhoviti opisi Rembrandtovih neprilika s pakosnom dadiljom). Dakako, kod ovakve vrste štiva književna je vrijednost ipak manje bitna, već je važnost u autentičnim detaljima iz života slavnog slikara, vrijednost čijeg je rada slikarov prijatelj liječnik Joannis van Loon, za razliku od brojnih svojih suvremenika i sugrađana, na vrijeme prepoznao, te na njih u knjizi upozorio, a slavnom je slikaru često i financijski pomagao, da prebrodi bijedu i neimaštinu te prehrani obitelj. Knjiga je opremljena s četrdesetak reprodukcija Rembrandtovih djela, uz dodatak tablično izložene kronologije najvažnijih događaja iz njegova života i godina nastanka najvažnijih slika, a sljedeće bi izdanje trebalo obogatiti i stručnim pogovornim tekstom o Rembrandtovoj važnosti u povijesti slikarstva, iz pera nekog od domaćih povjesničara umjetnosti.