Redatelj protiv autora

Netom završena festivalska ljetna sezona upravo je nametnula neka pitanja o kojima, vrijedi progovoriti. Ako trenutno zanemarimo ona odveć prozaična, tad preostaje jedan od temeljnih problema prakse novijega kazališta, naime – tko je autor konkretne predstave? Za neupućene (ali samo za njih), doima se deplasirano: redatelj postavlja na scenu dramu definirana autora (dramskoga pisca), čije ime u nas prethodi i samu naslovu djela. No uzmemo li suvremenu kazališnu pragmu kao paradigmu i referenciju, to već odavna nije tako. Kazalište dvadesetoga stoljeća redateljsko je, a mi ćemo na nekoliko ovogodišnjih flagrantnih primjera pokušati objasniti što to realno (a i subjektivno) znači.

Temeljna funkcija redatelja interpretacija je dramskoga teksta. Riječi redatelj prevodi u slike, on modernim scenskim zakonitostima podvrgava djelo, koje je u svom izvorniku možda tek dobra (ili manje dobra, kako kada) literatura. Tu redateljevu funkciju nitko nikad nije doveo u pitanje; dapače, ona je postojala prije no što se redatelj uopće tako i nazivao, te su tu ulogu obavljali ili prvi glumci, voditelji kazališnih družina, ili autori sami. Međutim, osim riječi, autor je svoje djelo istkao i od određenih ideja, i s tom činjenicom današnji se poduzetni redatelji – teško mire. Oni žele s autorom polemizirati, njegove ideje predočiti deplasiranima ili smiješnima, out of our time, ili općenito out, kao nadobudni praktičari, onako kao što su se superponirali glumcu, žele to isto učiniti i ne uvijek tako nevinu autoru.

Na kazališnoj knjižici piše: J. B. P. Moličre: Don Juan, a u konkretnoj predstavi čuju se i riječi poznate Von Horvathove parafraze, dok su interpretativne ideje Paola Magellija i Željke Udovičić potpuno potisnule, zastarjelim terminom rečeno, duh Moličreova komada (Teatar Ulysses, Brijuni). Suvremene tumače zanimao je, vele, mit o velikome zavodniku, više no konkretan komad najznamenitijega svjetskog komediografa. No kako je kazalište ujedno i informacija (a ne, kao neki mediji, kampanjska dezinformacija), tad je legitimno postaviti pitanje jednostavno do naivnosti: smije li se to činiti? Odmahivanje rukom nije odgovor, a ni Moličre, u svoje doba, nije bio manje nonkonformističan ni radikalan od Paola Magellija. Demistifikacija mita, naime, izopačila je izvornoga Moličrea – do neprepoznatljivosti. Etički problem koji je u Moličrea središnji, te nikako nije ni plošan ni jednostrano prikazan, u predstavi je potonuo u kaljužu današnjega moralnoga nihilizma, kojemu je u pozadini jedan jedini idol – groteskni neoliberalistički i konzumistički, novčarski Baal. Možda je danas doista sve dopušteno, samo ako to posvećuje Novac – no je li u tu svrhu trebalo iskoristiti Moličrea? Netko tko, pretpostavimo, ne poznaje izvornik, te mu je to prvi susret s (navodi se) Moličreovim Don Juanom – kakav dojam može steći, i kakav zaključak izvesti? Da je Moličre napisao parodiju mita, u kojoj apsolutno amoralni Zavodnik (koji i ubija, vara i vrijeđa vlastitog oca, dakle krši kompletnu etičku paradigmu), sam, od svoje volje, skače u Pakao, ne bi li i njega istražio kao pogodno tlo za neki pothvat?

No bilo kako bilo, krenimo dalje na jug. U Splitu, Ivo i Vinko Brešan uopće nisu poštovali Goldonija, drugog najznamenitijeg europskog komediografa. Okljaštrene i, paradoksalno, statične i deklamatorske Ribarske svađe, to remek-djelo koralnoga i pučkoga teatra, temeljito je očišćeno od Goldonijeve suptilne duhovitosti, koja u sebi uvijek nosi zrnce melankolije i ambigviteta. Komedija je postala upravo gruba u izravnosti, te je u nju uvedeno, dopisivanjem teksta, krvavo ubojstvo kao logični završetak. Time su prekršene sve komediografske konvencije, a uvedena je refleksija i poruka našem vremenu, u kojem su vulgarnost i grubost međuljudskih odnosa odbacile karnevalsku krinku tobožnje pristojnosti.

S našega gledišta, malo se toga može reći o drugoj dramskoj premijeri 55. splitskog ljeta, jednočinki Mikea Bartletta Moje dijete, u režiji Nenni Delmestre. Tu je tekst, a vjerojatno i idejni i poetski obzor suvremenoga britanskog (mladog) autora predočen vjerojatno, koliko je to moguće, doslovno, no riječ je o toliko iritantno slaboj, gotovo početničkoj drami, da je ta činjenica postala irelevantna. Likovi su depsihologizirani i svedeni, po čuvenoj Sourieauovoj shemi, na puke funkcije, dijalog ogoljen, a međuljudska komunikacija protkana ilustrativnim, mučnim nasiljem. In-yer-face u najgorem izdanju, a o našem mentalitetu mnogo govori i podatak da je riječ o prvoj izvedbi tog djela izvan Velike Britanije. Sve što je angloameričko, to je in, to je dobro, i to treba oponašati, eto to su odrednice toga provincijalizmom prožeta svjetonazora. Ako već nismo bili kolonija, uvijek to možemo postati, makar u duhu.

Dubrovačke ljetne igre, šezdesete po redu, s repertoarom kojemu su novina ili iznenađenje potpuna nepoznanica, ove su godine bile neočekivano, opet s našega stajališta – zanimljive. Realizirale su nakon irelevantnoga Bartlettova Djeteta sigurno najgoru predstavu ovoga ljeta – Shakespeareova Hamleta u režiji nekadašnje nade hrvatskoga glumišta – Ivice Kunčevića. I to je naličje naslovnoga problema, o kojem smo načelno govorili u početku ovoga teksta: redatelj je poštovao riječi slavnoga pisca, no nijedna od njih nije pretočena u iole dojmljivu sliku, niti je zaživjela dostojnim scenskim životom. Posve obrnuto: osnovni je nedostatak ovoga Hamleta – njegova potpuna beskrvnost, bezidejnost i svakovrsno siromaštvo. S druge pak strane stoji suprotan primjer – Vojnovićev komad Na taraci, jednočinka, dio Trilogije u režiji Joška Juvančića. Koliko je sterilan Vojnovićev svijet dubrovačkih Narcisa i ljepoduha, koji žive od stare slave i negdašnjih vremena, Juvančić ga je uspješno takvim i konkretno scenski predočio. Njegove slike učinkovito nude ništa više ni manje od sama Vojnovića, naše vrijeme krije se tu negdje u nenametljivoj pozadini, a ispraznost jedne ideologije, prema kojoj je Vojnović sentimentalan, polagano, ali sigurno nadomješćuje druga – opet, dakako, novčarska, lišena svakog, pa i toga jadnog, patetično-smiješnog dostojanstva, na koje je neprekidno pretendirala prva. I tako je Juvančić uspio u preokretu koji upravo u kazalištu najrjeđe uspijeva: najviše smo dobili od predstave od koje smo, možda, najmanje očekivali. A pitanje odnosa redatelja prema izabranom piscu i dalje će ostati neriješeno i otvoreno; primjeri ovogodišnje festivalske sezone nam i sugeriraju da ono i nema rješenja koje bismo, preuzetno, mogli nazvati definitivnim. Od slučaja do slučaja, od teksta do teksta, od predstave do predstave, valja nama dalje poći, u neizvjesno, moj Horacije.