Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Lipanj 1989.

5. – Sastanak Izvršnog odbora u Kavurićevoj u punom sastavu. /…/ Pri dolasku parkirao na Mažurancu. Kako Lerotić stanuje u Klaićevoj, nakon sastanka prošetali dio puta. Pitao sam ga što misli o kombinaciji da Bilandžić bude predsjednik Soc. saveza pa čak i Zajednice? Odgovorio je: Bilandžić je u kombinaciji i za šefa Partije, a što se tiče Zajednice, on bi kao partijski čovjek preuzeo njezino predsjedništvo jedino po direktivi Partije. O Zajednici: Liberalna struja pokušala je izgurati Tuđmana tako da za predsjednika Izvršnog odbora postavi Ladana, a za potpredsjednika Brozovića, no u petak je došlo do sukoba u kojem je, uz pomoć „generalske djece“ (Bobetkov sin) Tuđman zadržao položaj. Čudi se kako zajedničari još ne reklamiraju skup. Kaže da će to napraviti pred katedralom „kao zadnji put…“. Nama pak vrijeme ide u prilog. Zanimljivi smo inozemstvu, a njemački socijaldemokrati čak nam nude izgraditi stranačke prostorije.

7. – Stranačka situacija se akcelerira. Sve je više telefonskih razgovora, sastanaka, konkretnog posla. Ono što se donedavno priželjkivalo, sada već „pritišće“.

Kod Goldsteina u Maksimirskoj 81, zatekao Ivina i studenta Pavla Šarića. Potonji sutra odlazi u Kanadu te mu je Slavko dao našu Programsku deklaraciju, nekoliko bedževa i pismo za izdavača našeg podrijetla Kikaša s kojim se inače dobro poznaje. Oni su uskoro otišli pa smo Slavko i ja prišli poslu zbog kojeg sam došao: načinili smo izbor iz Programske deklaracije HSLS-a koji ćemo kao plaćeni oglas dati objaviti u Nedjeljnom Vjesniku. /…/

Poslije obavljena posla razgovor o politici. Prema Goldsteinu, Lerotić je očito nesposoban za mjesto na koje je izabran. Trpjet će ga do jeseni. Ako ne bude išlo drukčije, ići će se otvorenim kartama na samoj Konvenciji. /…/

O Zajednici. Slavko kaže da je u doista dobrim odnosima s Tuđmanom. Uvjeren je da smo mi jači. Zajednica je pokret, zapravo nastavak masovnog pokreta koji također nije bio isprofiliran. Uz to Gold. doista misli da imamo više sposobnih ljudi od zajedničara. Poradi toga što se nastavlja na masovni pokret, Zajednica će teško raskrstiti s komunizmom, a zbog opterećenja (komunističkom) prošlošću neće biti dovoljno agresivna u međunacionalnim odnosima. Jedino će biti „jaka u obrani“. /…/ Pridobivajući ljude na osjećaje (patriotske) Zajednica će u početku imati više uspjeha u javnosti, no kasnije će nužno do izražaja doći naša kvaliteta.

Goldsteinov stan je relativno skroman. Stilski različit. Ima dosta knjiga i nešto slika. Po atmosferi nekako je anacionalan i agnostičan. Tek neka veća menora na ormaru.

9. – Često zaboravim pribilježiti pokoju važnu stvar iz nekog razgovora. Preksinoć kod Slavka bilo je riječi o srpskoj tezi „jedan čovjek, jedan glas“. Rekao sam da će je biti teško odbaciti pred zapadnim svijetom. To je tipična liberalna teza. Europa nema naših iskustava pa će nas teško razumjeti. Zato bi trebalo ići s biltenom na stranom jeziku (Turčinovićeva ideja). Za Goldsteina je stvar vrlo jednostavna. Teza „jedan čovjek, jedan glas“ ne može se niti treba pobijati. Zbog toga je treba prihvatiti, ali zato formirati drugi („gornji“) parlamentarni dom u kojem bi bile zastupljene republike (narodi). Kroz njega bi prolazile sve odluke „drugog“ doma, pri čemu ne bi moglo biti nadglasavanja. Upozorio sam ga da stvar nije tako jednostavna. To su ključne stvari o kojima treba dobro promisliti prije nego zauzmemo stajalište. Treba najprije utvrditi dobiva li Hrvatska tim domom više ili manje suvereniteta. Ukoliko se suverenitet ne povećava nego smanjuje to treba a priori odbaciti. Ne smijemo se upuštati ni u kakav rizik. Uostalom, čini mi se da je to UJDI-eva teza. /…/

14. – Malo prije devet zvao Štef da idemo Ivici na rođendan. U Španskom samo nas trojica i Ivanka. Neizbježne teme. Ništa novog. Pitaju me što mislim o onima koji drže da u aktualnim gibanjima u prvi plan još uvijek ne smije izbiti antikomunizam. Takvi naime pretpostavljaju da je „otvaranje“ možda zamka u koju ne bi smjeli srljati nego postupno „otvarati prostore slobode“ i državnosti. Kažem im da sam i sam protiv antikomunizma s malograđanskom verbalistikom i avanturizma kad je u pitanju državnost. No komunizam je propala stvar. A što se tiče države, pokušao sam dokazati primjerima iz povijesti kako su Hrvati često branili stvari koje je vrijeme očito nadišlo, a sve u strahu da zbog nedostatne moći u promjenama ne izgube i ono malo što imaju. No dokle bismo bili dogurali da smo ostali u obrani latinskog jezika u Saboru (posljednji u Europi), zakona protiv protestantima (vjerojatno isti slučaj)… Tako danas treba gledati na obranu Ustava iz 1974, samoupravljanja, Tita… Možda je do jednog trenutka sve to imalo smisla, no treba znati procijeniti trenutak kad od toga treba odustati. Mislim da danas trebamo registrirati sve prepreke novom i odlučno se staviti na čelo promjena. I to upravo mi koji smo ih zagovarali cijeli život. Ne smijemo dopustiti da drugi preuzmu inicijativu i određuju tempo i domete jer ćemo onda ići sporije i postići manje.

15. – /…/ Vjesnik je zgodno plasirao našu konferenciju za novinare. Goldstein najavljuje za jesen akcije ohrabrenja i podizanja duha Hrvatima. U tom kontekstu treba promatrati nagodbu: „Budući da Savez komunista ne nagovješćuje platformu realne nagodbe koja bi trebala smiriti Jugoslaviju i dati joj perspektivu, nekomunističke snage trebaju formulirati svoju platformu nagodbe. U HSLS-u takva platforma već sazrijeva i Savez će na jesen izaći s prijedlogom čija je pretpostavka da se o njoj razgovara bez ikakvih preduvjeta.“ /…/

Dogovor pred sutrašnju skupštinu Ogranka HSLS-a Centar u stanu arhitekta Melinčevića u Gajevoj ulici. Osim domaćina nazočni: Mate Maras, Giga Gračan, prof. Mesić, Bogdanić i bračni par Bekić. /…/

Kad smo se razišli, Bogdanić me pratio do Trga. Srcem je uz Slavka i Vladu, a razum mu govori da se ne smijemo olako odreći Lerotića. Kaže da Slavko ima velikih problema u židovskoj zajednici radi položaja u Savezu. Zamjeraju mu i na ulozi koju je imao pri izdavanju Žerjavićeve knjige. Oni stoje iza „velikih brojki“. Vjeruje u Slavkovu sposobnost. Kaže da „nije rekao ni deset posto od onoga što zna“. Lerotić će morati otići. Kad Goldstein nešto odluči, to i provede. Kod Gotovca najviše cijeni njegov životni put. Drži da ima veliko životno iskustvo i zato vjeruje da je u pravu kad se zalaže da Kovačević uđe u Konferenciju Soc. saveza. Posjećuju ga izvana, odakle dobiva i česte telefonske pozive.