Vijenac 406

Znanost

Zbornik Nikše Ranjine – o 500. obljetnici (1507–2007), ur. Nikola Batušić i Dunja Fališevac, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2009.

Obljetnica mladog zapisivača

KRISTINA GRGIĆ

Prije dvije godine proslavljena je obljetnica simboličnoga događaja iz povijesti hrvatske renesansne književnosti: 2007. navršilo se 500 godina otkad je dubrovački vlastelin Nikša Ranjina, u to doba još dječak, počeo zapisivati poeziju dubrovačkih renesansnih pjesnika, ispisujući tako prve stranice najstarijega zbornika hrvatske svjetovne poezije. Zabilježivši više od 800 pjesničkih tekstova pretežito ljubavne tematike, u kojima su uz petrarkistički pjesnički model asimilirani elementi različitih ljubavnih diskursâ podrijetlom iz europske i domaće književne tradicije, Ranjina je priredio rukopisni zbornik koji se danas drži jednim od najvažnijih dokumenata takve vrste u hrvatskoj književnosti ranoga novovjekovlja. Njegova je obljetnica svečano obilježena znanstvenim skupom koji je, pod naslovom Zbornik Nikše Ranjine – o 500. obljetnici (1507–2007), održan u Zagrebu 21. i 22. studenoga 2007. u organizaciji Razreda za filološke znanosti i Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Cjeloviti tekstovi 12 referata izloženih na skupu okupljeni su u zbornik radova, koji je potkraj lipnja objavljen u nakladi Hrvatske akademije znanosti i umjenosti.

Književnoznanstvena recepcija Ranjina zbornika, koja je započela objavljivanjem njegova prvoga kritičkog izdanja u redakciji Vatroslava Jagića 1870, traje već punih 140 godina. U tome je razdoblju on bio predmetom brojnih književnopovijesnih, filoloških i komparatističkih istraživanja, koja svjedoče o istaknutoj ulozi koju je odigrao kako u povijesti hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika, tako i u njezinu uključivanju u tijekove europske renesansne kulture. Akademijin obljetnički znanstveni skup pokazao je pak da taj vrijedan književni dokument pruža dovoljno poticaja za nova istraživanja, pa i otkrivanje njegovih novih, dosad nepoznatih ili manje poznatih dimenzija. Sudionici i sudionice skupa pozabavili su se tako raznovrsnim aspektima Ranjinina zbornika, počevši od pitanja njegove recepcije u hrvatskoj književnoj historiografiji, preko njegovih pojedinih tematskih i formalnih obilježja, autorstva pojedinih pjesama, folklornih utjecaja, pa sve do pjesama koje ne pripadaju korpusu ljubavne lirike.

Prvo mjesto među tiskanim autorskim prilozima zauzima tekst Rafa Bogišića, koji se osvrnuo na književno i kulturno značenje zapisivačkoga pothvata Nikše Ranjine, prepoznavši u njemu svjedočanstvo o postojanju razvijene humanističko-renesansne kulture u dalmatinskim komunama 15. i 16. stoljeća. Književnopovijesnim značenjem Ranjinina zbornika pozabavio se u nešto kasnijem prilogu i Antun Pavešković, koji je, polazeći od metodoloških načela generativne antropologije, analizirao njegovu recepciju u hrvatskoj književnoj historiografiji od konca 19. stoljeća do suvremenoga doba.

Među najvažnije književnopovijesne zasluge Ranjinine zbirke može se uvrstiti uvođenje svjetovne tematike u hrvatsku liriku, koja je pritom, sukladno kretanjima u onodobnoj europskoj poeziji, ponajprije bila ljubavna. Tim najzastupljenijim tematskim slojem zbirke, pozabavio se Amir Kapetanović, istražujući pojmovne metafore uz pomoć kojih su u njoj prikazana različita lica ljubavi, dok se Irvin Lukežić u svojem istraživanju usredotočio na jedan, izvorno antički, a u renesansi omiljen simbol ljubavi – lik Kupidona. Promatrajući pak tematiku ljubavi sa stajališta renesansnoga kulta mladosti i ljepote, Cvijeta Pavlović analizirala je opise ženske ljepote u Ranjinu zborniku, a Luko Paljetak je na temelju akrostihâ u trima anonimnim ljubavnim pjesamama nastojao otkriti još poneko autorsko lice ljubavi ovoga zbornika, iznoseći intrigantnu pretpostavku o Cvijeti Zuzorić kao jednoj od njegovih autorica.

Na jedan segment korpusa anonimnih tekstova, pjesme takozvane Zlatarove skupine, osvrnuo se i Tomislav Bogdan, istaknuvši kao njihovu temeljnu značajku sklonost dosjetki i lirskomu konceptualizmu, koja bi mogla upućivati na snažnije veze njihova autora s talijanskim dvorskim pjesništvom. Ludičke i končetozne elemente, kao i različite formalne manirizme u cjelokupnome je zborniku s formalnog i semantičkoga aspekta analizirala Dunja Fališevac, ostavljajući otvorenima različite opcije njihova podrijetla te time ujedno potvrđujući ranije iznesene Bogdanove teze o pluralnosti i polidiskurzivnosti hrvatske ljubavne lirike 15. i 16. stoljeća.

Teze u okvirima Ranjinina zbornika potkrepljuje i korpus nepetrarkističkih pjesama koje se oslanjaju na tradiciju folklorne lirike, takozvane pjesme na narodnu, kojima se pozabavila Saša Lajšić, uspoređujući ih sa srodnim tekstovima u poeziji Frana Krste Frankopana. A o pluralnosti i raznovrsnosti kao njegovim bitnim odlikama svjedoče naposljetku i pjesme neljubavne tematike uvrštene u Ranjinin zbornik, koje su privukle pozornost troje autora. Tako je Mirko Tomasović, analizirajući Pjesni Isusu Šiška Menčetića, ukazao na njihove intertekstualne dodire s Marulićevom Juditom, podastrijevši još jedan dokaz o postojanju veza između Dubrovnika i Splita kao dvaju središta hrvatske renesansne književnosti. Pavao Pavličić ponudio je interpretaciju jedne Menčetićeve kratke pjesme, također religioznoga sadržaja, dok je Lahorka Plejić Poje preispitala tradicionalne žanrovske odrednice dviju Menčetićevih invektiva protiv Kotora, odnosno Zadra, prepoznavši u njima temeljna obilježja žanra monološke satire.

Zbornik Nikše Ranjine ostavio je dragocjeno svjedočanstvo o bogatstvu i raznolikosti književnoga života u Dubrovniku s kraja 15. i prve polovice 16. stoljeća, uspostavivši istodobno pjesničku tradiciju koja je poslužila kao nadahnuće kasnijim naraštajima hrvatskih pjesnika, počevši od mlađih liričara 16. stoljeća sve do modernih i postmodernih pjesnika 20. i 21. stoljeća. Znanstveni skup Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održan u čast njegove petstote obljetnice, s čijim nas rezultatima upoznaje njegov popratni zbornik radova, omogućio je da se mjesto i značenje Ranjinine zbirke u hrvatskoj povijesti književnosti promotri te po potrebi i preispita iz suvremene književnoznanstvene perspektive. Osobito poticajnim za dalje analize pokazao se korpus tekstova anonimnih autora, u kojemu bi, jednako kao i u ostatku zbornika, pozornost u budućnosti zavrijedili elementi nepetrarkističkih ljubavnih diskursâ, pjesme neljubavne tematike te dosad manje proučeni kraći lirski oblici. Istraživanja koja bi se kretala u tome smjeru mogla bi pak u pojedinim tekstovima i skupinama tekstova otkriti i nove intertekstualne relacije kako s europskom tako i domaćom književnom tradicijom. Akademijin je obljetnički prilog time pokazao da znanstvenoistraživački rad na najstarijem zborniku hrvatske renesansne poezije nipošto nije dovršen, ponudivši pritom važne smjernice za njegovu dalju književnoznanstvenu recepciju.

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak