Vijenac 406

Književnost

RATKO CVETNIĆ, POLUSAN, MOZAIK KNJIGA, ZAGREB, 2009.

O Zagrebu u vrijeme YU-rasapa

STRAHIMIR PRIMORAC

Osnovni podaci o Ratku Cvetniću (1957) i njegovu proznom stvaralaštvu vjerojatno su poznati i onima manje upućenima, ali su zbog netipičnosti znakoviti i unatoč ponavljanjima u tekućoj kritici uvijek iznova zanimljivi. Prvom knjigom – Kratki izlet (1997), snažnom ratnom dnevničkom prozom, koju je u vrijeme pojave prvotiska javnost, zbog situacije u hrvatskom društvu, doživjela i kao subverzivno političko štivo – Cvetnić se javio u zreloj životnoj dobi, kao četrdesetogodišnjak. Vjerojatno zbog te činjenice, a i nekih drugih signala, mnogima se tada činilo (pa i autoru ovih redaka) da bi mu to mogla biti ona jedna, i jedina, „knjiga života“ – literarna sublimacija njegova životnog iskustva, razbuđena i potaknuta snažnim doživljajem rata u kojem je sudjelovao u dubrovačkom zaleđu. Nešto što se čovjeku naprosto omakne; prvi, ali i posljednji literarni istup u javnosti. Takvu je anticipaciju potom predugo podupirao i sam autor: kao što je, medijski promoviran i u svojevrsnu senzaciju, nenadano banuo na književnu scenu praktički niotkuda, tako je s nje i nestao, „zašutio“, te se činilo da će slavni (i sjajni!) prvenac to doista i ostati. Ali, desetak godina poslije, evo Cvetnića ponovno, i to kako: s romančinom od 550 stranica! Kao da je želio pokazati figu svima koji su posumnjali u njegovu spisateljsku volju.

Nakon svega, a pogotovo s obzirom na toliki protek vremena, što bi se moglo reći o relacijama između sada već davnoga Kratkog izleta i novog Polusna? Dakako, najprije upada u oči razlika u obujmu između dvaju tekstova: kratkog prvog i neuobičajeno opsežna drugog. Novi je roman, najvjerojatnije, rezultat piščeve želje da u punom sjaju pokaže svoje spisateljske mogućnosti, i to ne samo u pogledu kakvoće nego i u pogledu količine teksta. Za razliku od Kratkog izleta, u kojem je posezao za sažimanjima i redukcijom građe, ovdje na razne načine usporava radnju i ide u epsku širinu, što se na koncu prometnulo u stanovit višak materijala i svojevrstan izlog onoga što je sve moglo biti napisano. O čemu se i na koji način govori u Polusnu? Što se Cvetnićeve književne prakse tiče, on se i ovdje oslanja na klasičan realistički prosede, a tekst, s pripovjedačem u prvom licu (ujedno glavnim junakom), duboko je premrežen često razornom ironijom i samoironijom, koja kadšto prelazi u sarkazam. Taj ironijski diskurs, tako sveprisutan i dominantan u ovoj prozi, daje romanu onaj posebni šarm koji se postiže kad se stvori dojam o duhovnoj nadmoći nad životnom, praktičnom nemoći. On, dakako, zaslužuje posebnu pažnju pri značenjskom iščitavanju slojeva romana, ali i stoga što se u nekim situacijama čini da konotacije nisu sasvim u skladu s pripovjedačevim namjerama.

U odnosu na Kratki izlet (vrijeme radnje 1992/93) autor sada vremenski ide unatrag: realna se radnja zbiva gotovo u cjelini u Zagrebu u manje od dvije godine, na samu kraju osamdesetih, dakle u doba kad je jugoslavenska federacija strmoglavo jurila prema raspadu i ratu kao završnom činu tog raspada. Prateći svakodnevicu nekolicine generacijski (ili rodbinski) povezanih mladih ljudi na pragu „svijeta rada“, ali uplevši u drugom planu i životne povijesti njihovih roditelja, Cvetnić uspijeva i na individualnoj i na kolektivnoj razini stvoriti uvjerljivu sliku teških atmosfera tog vremena. Govoreći o različitim ograničenjima što ih je država nametala građanima, o propasti poduzeća i štrajkovima, o ideološkom pritisku i političkoj zbrci, o medijskom ratu, o prestrojavanjima i nacionalnom čišćenju armijskih redova, o nezadovoljstvima i pobunama, pripovjedač romana gotovo dokumentaristički dočarava kaos u kojem kao Potemkinova sela nestaje cijeli jedan svijet – sa svim svojim ideološkim, ekonomskim i moralnim načelima i ritualima – a iz tih ruševina rađa se neka drukčija, nova i nepoznata zbilja.

Dojam o dokumentarizmu, o njegovoj citatnoj prirodi, nastoji potaknuti i pripovjedač romana (kojeg ne možemo sasvim identificirati s autorom) pozivanjem na povijesne ličnosti iz tadašnjega političkog, umjetničkog, znanstvenog, novinarskog kruga (Županov, Tripalo, Đodan, braća Veselica, Planinc, Bakarić, Šuvar, Tenžera, T. Maroević, Pejaković, J. Lovrić, itd.) ili na novine i časopise iz tog vremena (Vjesnik, Večernjak, Polet, Studentski list, Start, Gordogan, Republika, Oko, Danas, Glas Koncila i dr.). Toliko dnevne politike, u njezinu najširem značenju, kao materijala oblikovana na umjetnički relevantan način, odavno nismo susreli u nekom hrvatskom romanu. „(...) Građu uvijek mogu isisati iz prsta, doduše samo iz vlastitoga“, kaže pripovjedač / glavni junak. „Jer, građa – to sam ja. Vjeruj mi: dovoljna za čitav Veliki Hrvatski Roman, za urnebesnu pikarsku sagu o vitezu koji neprestano upada iz jedne banalnosti u drugu.“

Ne mogu se, naravno, zaobići još neki iskazi glavnog junaka, koji više puta eksplicitno očituje ne samo svoje književne ambicije nego i svoje shvaćanje književnosti. To je shvaćanje polemički i nepomirljivo suprotstavljeno novovalovcima, suvremenoj pop-kulturi, prevladavajućim modelima koji pred „bitnim pitanjima društvene zbilje“ bježe u eskapizam, a simbolički ih promoviraju npr. Polet ili Quorum: „(...) bijeg od tzv. politike je samo izlika da se izbjegne očitovanje prema temeljnim pitanjima ljudskoga postojanja. U tome izbjeglištvu ne može nastati nikakva literatura, stoga ne čudi da bi se u mladoj hrvatskoj prozi – zapetljanoj u potrazi za metatekstualnim i intertekstualnim ključevima – jedva pronašle dvije suvisle kartice.“ Ili: „(...) ima li šansi da se ikakav suvisli idejni (i fabularni) koncept probije u našu suvremenu omladinsku prozu, u taj hokus-pokus koji je započeo još nakon krugovaša, a koji sveudilj eksperimentira na samo jednu jednostavnu temu: može li se književni tekst napisati bez književnog talenta.“

Da, jasno, uvijek je na početku i na kraju sve samo pitanje književnog talenta: ili ga imaš, ili ga nemaš. Ali to se vidi bez obzira na izbor stila, modela, poetike. Vidi se to, naravno, i kod Cvetnića. Uz neke manje-više probavljive zamjerke – u prvom redu neselektivnost građe, što je roman opteretilo suvišnim detaljima; stanovitu sporost i razlivenost fabule, što je upravo rezultat gomilanja istovrsnih detalja; te povremenu precioznost i nametljivost glavnog lika i ironiju na krivome mjestu, što je signal autorova gubitka kontrole nad tekstom – može se reći da je Cvetnić čitatelje počastio (ajmo poželjeti da ova riječ ne zvuči patetično) snažnim, pamtljivim društvenim romanom. Isplatilo se čekati ga.

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak