Novi i preživjeli oblici

Vladimir Gašparić Gapa, ptica, 2000.

Velika izložba koja teži pokazati najnovije domete naše skulpture namijenjena gostovanjima u prijestolnicama Europe trenutačno se može vidjeti u zagrebačkoj Gliptoteci.

Prvi dojam koji izaziva njezin postav je zbrka. Riječ suvremeno iz naslova sugerira danas aktualnu proizvodnju. Ta se riječ da malo rastegnuti kako bi se pokrilo „razdoblje od tri desetljeća“, koje ponosno spominje ministar kulture u predgovoru kataloga. Izložene skulpture ipak su uglavnom s početka ovog stoljeća, uz nekoliko iznimki iz devedesetih i skulptura Marije Ujević iz sedamdesetih, koje u smislu postava djeluju kao šaka u oko (a djeluju tako i estetski, ali o tome poslije). Izložba svakako pokriva posljednje desetljeće, donekle može pretendirati da pokriva devedesete, ali „tri desetljeća“ nikako, osim ako se ne uzima u obzir da je većina izlagača u naponu stvaralačkih snaga bila osamdesetih (no ovdje su izložene njihove nedavne skulpture). A tu dolazimo i do drugoga velikog problema izložbe: njezine konzervativnosti. Ustrajavanje na tradicionalnom postavu autora koji se sastoji od Barišića, Drinkovića, Hrastea, Kovačića, Bogdanića, dakle generacije rođene potkraj četrdesetih i pedesetih, rezultiralo je iznimno konzervativnim formama koje su u Europi (a to nam je ciljana publika) i umjetnici i kustosi vidjeli i proživjeli još osamdesetih. Barišićev rad Objekti – reljefi nema snagu prošlogodišnje instalacije u umjetničkom paviljonu (kada je ispunjavao sve zidove njegova interijera), već ovako segmentarno djeluje kao obična kopija Louise Nevelson; Ujevićeva nam pokazuje stare i pomalo banalne ogoljene glave i reljef Krleže, još strašniji od njezine skulpture istoga pjesnika koja stoji na Tuškancu kao snjegović u rano proljeće, za koju je sam Krleža rekao: „Michellijev Nazor dobio je Sancha Pansu“.

Siniša Majkus, Neuro, 2004.

Zanimljiviji predstavnici starije generacije uključuju Dalibora Stošića i njegov Poljubac, tradicionalni kiparski motiv senzualnosti izveden u metalu koji podsjeća (kao i drugi Stošićevi radovi) na Brancusija, no rabeći drugi materijal on uspostavlja dijalog s tim velikim prethodnikom. Stošić propituje govor njegovih formi preveden u jezike različitih tvari, što rezultira zanimljivim ostvarenjima. Također fasciniraju male, intimne skulpture Damira Matušića: rad Vjetrovito koji prikazuje kameni okvir prozora s lagano nadignutim zastorima od alabastra što po naravi propušta svjetlo sugerirajući ugodnu atmosferu interijera u koju prodire vjetar. Uspješnost u tretiranju formi očigledna je u vještu oblikovanju zastora, kojih je lakoća naglašena kontrastom s čvrstim kamenim okvirom, ili u grupi Četiri godišnja doba, koja prikazuje četiri mala stabla od metala i stakla koja se razlikuju po bojama i apliciranim granama, a svako od njih bogato je asocijacijama na određeno vrijeme u godini.

Kako je o djelima ostalih starijih skulptora toliko toga napisano, a ovdje izložena, iako novija po datumu, potpuno su konzervativna u oblikovanju, osvrnut ćemo se radije na neka mlađa imena i svježije skulpture.

Božica Dea Matašić izradila je organske oblike od plastične mase, koji obješeni na niti ostavljaju dojam lebdenja. Artikulacija masa komponirana je tako da se na svakoj skulpturi veći volumen stanjuje i obično završava u dva repića, što ostvarenjima daje dojam usmjerenosti pokreta. Njezine skulpture kao da putuju zrakom svojim bijelim horizontalnim masama. Ostavljaju dojam nadrealne snovitosti i lakoće kojom se kreću prostorom, stoga im je posve primjereno ime Mjesečari koje im je autorica nadjenula.

Alem Korkut predstavljen je sjajnom instalacijom More iz 2005. Riječ je o svojevrsnu triptihu koji se sastoji od tri kvadrata: na prvome je projekcija morske površine, na drugome projekcija izbrazdane, statične površine koja se pomiče tako da se stvara dojam površine mora, dok je treći kvadrat ispunjen reljefom koji simulira istu površinu. Zbog toga što dvije trećine rada čine projekcije, netko bi mogao pitati zašto se to djelo smatra skulpturom, ali njegova je tema upravo skulpturalna forma. On proučava djelovanje tekstura na promatrača od kojih su dvije iluzionirane (projekcije), a jedna prava materijalna. Na taj način daje nam priliku da proučimo izvedbu skulptorske teksture i da usporedimo njezin dojam s obzirom na dvije prethodne. Uz još jedan Korkutov rad na izložbi, Plimu, postaje jasna glavna preokupacija kipara, koja se sastoji od pokušaja ritmiziranja i dinamiziranja površine skulpture (odnosno reljefa). Plima na sedam aluminijskih ploča simulira valove i nemirno more i to na više razina: teksturom površine, postavljanjem ploča zasebno tako da reljefni akcenti na njima sugeriraju ritam te naposljetku svjetlucavim karakterom srebrnkasta materijala.

Mirko Zrinšćak, Crni reljef, 2006

Marina Bauer odlučila je otisnuti svoju osobnu povijest, pisma i fotografije u kamenoj masi, i to pokazati u kutiji s pijeskom, uz četkice sa strane, kao arheološki nalaz. U drugom radu na pločice otiskuje mailove, što svjedoči o važnosti intimnog, a ne arhaičnog dojma. To je primjer suvremenoga, konceptualnog postupka tematiziranja intime. Ipak, možda zbog sive mase u kojoj su otisnuta ili zbog ispupčenosti slova koja daje čudan dojam, te pločice ne bude toliko sjete prekapanja po sjećanjima koliko bismo očekivali. Isto je uspješnije (u drugom mediju) ostvario Igor Čabraja na ovogodišnjem Trijenalu grafike radom Inventura sjećanja, koja zrači uspomenama na malo tiši način (u slijepom tisku), invocirajući dojmove diskretnije. Povijest Bauerove upisana u kamenu ne postiže taj dojam jer ju je zbog navedenih razloga teže doživjeti.

Siniša Majkus obojenim žicama stvara dojam pjenaste lakoće svojih radova. Zahvaljujući transparentnosti koju dopušta mrežasta struktura njegovih djela, kao i bojama koje ponekad rabi, umjetnik otkriva shvaćanje skulpture kao medija koji je u stalnoj interakciji s okolnim prostorom. Njegova Raža napravljena od žica zbog spoja mrežaste strukture i jednostavnosti čvrstih oblika vrlo je zanimljiv i atraktivan rad.

Intencija izložbe ipak je promašena ili nejasna. Uz toliko spomenutih darovitih i još tucet mladih kipara koji uopće nisu uvršteni na izložbu, ostaje pitanje čemu vaditi iz naftalina prosječne skulpture iz sedamdesetih ili ustrajavati na klasicima hrvatskoga kiparstva osamdesetih, čije je vrijeme prošlo, te ih predstavljati strancima kao naše skulptore sadašnjega trenutka. Suvremeno hrvatsko kiparstvo može se bolje iskazati, a nadamo se da će to i učiniti već sljedećega mjeseca na Trijenalu kiparstva.

Feđa Gavrilović