Nepresušna imaginacija

Ideju, glazbu i režiju predstave Stifterove stvari potpisuje jedna od najzanimljivijih umjetničkih osobnosti njemačkoga govornog područja, skladatelj i redatelj Heiner Goebbels. Glazbenik, kompozitor i redatelj, dobio je i Nagradu za novu kazališnu realnost, a predaje na Institutu za primijenjene kazališne studije pri Justus-Liebig Univerzitätu u Giessenu te je predsjednik kazališne akademije u Hessenu. Njegove predstave mnogi nastoje definirati kao performanse ili glazbene instalacije, no, bez obzira na to ima li u njima glumaca, glazbenika ili drugih sudionika ili nema – kao što je to slučaj sa Stifterovim stvarima, izvedenima 19. i 20. rujna, one gledatelju otvaraju niz asocijativnih i spoznajnih slika noseći uvijek mogućnost uvida u blistav stvaralački um njihova tvorca.

Nadahnuće predstavi bio je spisateljski rad Alberta Stiftera, čije tekstove teoretičari svrstavaju u bidermajer, iako su njihova obilježja romantičarska. No predstava je zapravo koncert za pet klavira bez pijanista u kojem jedna vizualno-glazbena atrakcija smjenjuje drugu sve dok niz slika u potpunosti ne uvuče gledatelja u fascinantan i kontemplativan svijet, koji prestaje biti Stifterov i postaje promatračev. O tome koliko promatrač može i koliko želi biti dijelom tog svijeta ovisi i percepcija predstave. Mnogi će odmahnuti rukom na predstavu bez živih izvođača – dijelovi Stifterove proze pročitani su naime na hrvatskom (ulomak je čitao Sreten Mokrović), ali bez sudjelovanja glumca na sceni. Goebelsov performans/instalacija sugestivnošću prelazi granicu koju bi nametala tradicionalna klasifikacija kazališne umjetnosti. Autorov način strukturiranja zbivanja oživljuje svijet predmeta i, tvoreći svjetlom i scenskom tehnikom (i tehnologijom) niz sjajnih slika, prenosi vrlo čistu i jasnu autorsku i stvaralačku poruku u višeznačnosti i odmjerenosti umjetničkoga djela koje se nikada nijednomu potrošaču (promatraču, slušatelju, čitatelju) ne otkriva u potpunosti. Možemo ga shvatiti samo u onoj mjeri u kojoj smo ga kadri osvijetliti – znanjem, životnim iskustvom, vlastitom percepcijom svake, pa i tuđe umjetničke stvarnosti. Ili, da se poslužim rečenicom iz druge jednako čudesne predstave: „Budite nježni prema nepoznatom“, jer samo na taj način moguće je živjeti punim životom i uživati u umjetnosti bez obzira kojem rodu, spolu, vrsti ona pripada i otkuda dolazi.

U Goebbelsovoj predstavi klaviri, postavljeni u neobične položaje, približuju se gledatelju i u ključnom trenutku predstave, u njezinu središnjem dijelu, upravo zastrašuju. No zanimljivo je da samo približavanje gledatelj ne zapaža kada se klaviri počinju micati prema njemu, nego koji trenutak kasnije. Mehanika oživljenih stvari u potpunosti, vizualnom i konceptualnom cjelovitošću te iznimnom sugestivnošću, zamjenjuje sugestivnost živih izvođača. Ovakvom konceptualnom projektu oni nimalo ne nedostaju. Iako nema živih izvođača na sceni tijekom predstave, u njoj su ljudi itekako prisutni. Ljudi i njihova umjetnost, veličina ljudske misli i oblikovanja te misli u književnom djelu. Tako je ulomak razgovora s Claudeom Lévi-Straussom, antropologom čija je Strukturalna antropologija obilježila promišljanje razvoja naše civilizacije, jedan od važnijih dijelova predstave. Lévi-Straussova staračka mizantropija s jedne strane, a s druge žudnja za netaknutim i autentičnim dijelovima Zemlje u koje je noga zapadnoga čovjeka kročila vrlo rijetko, naglašavaju blago ironičan ton u kojem gledatelj može promatrati i slušati zbivanje na sceni. Zbivanje koje na kraju gledatelja nagrađuje nevjerojatnom smirenošću. Jer vidjeli smo samo malen dio ukupne ljepote svijeta, dio velike šume ljudskoga stvaranja. Dobivši taj uvid, gledatelj je bogatiji za još jedno čarobno iskustvo. Ne začuđuje stoga topli pljesak kojim je zagrebačka publika na kraju pozdravila nazočnoga autora predstave.