Neprestana prilagodljivost

Govoreći o općim značajkama i naravi stanovnika primorskih gradova, Marko Tulije Ciceron u svojim političkim raspravama na jednome mjestu ustvrđuje: ”Primorskim je gradovima svojstvena i neka iskvarenost i nestalnost običaja: u njih prodiru novi jezici i shvaćanja, uvoze se ne samo tuđi proizvodi nego i običaji, tako da u njima ništa od uredaba očeva ne može ostati nepomućeno. Žitelji tih gradova nisu vezani uz svoje prebivalište, nego ih prevrtljiva nada i misli uvijek odvlače daleko od kuće, a i kada tijelom ostaju na mjestu, duhom su na putu i lutaju.”

Rijeka

Osobna sloboda i nacionalni kolektivizam

Premda glasoviti rimski pisac govori o mediteranskim gradovima Staroga svijeta, to nam se čini posve primjenjivo i na prilike u kojima se razvijala novovjekovna Rijeka. Stalna će pokretljivost i prilagodljivost njezine stanovnike s vremenom učiniti drukčijim od njihovih susjeda u obalnom zaleđu, koji su ostali privrženi tradicionalnim oblicima društvenoga ponašanja. Zajedno s nestalnim lutalačkim mentalitetom i postupnim gospodarskim usponom prouzročenim trgovinom, postupno će se među njima pojaviti sklonost čestu mijenjanju lokalnih običaja, mekoputnom užitku i raskoši, ili barem oponašanju modela života bogatoga građanstva i aristokracije. Služeći se mnogim jezicima, koje uče iz praktičkih razloga, nisu pridavali značenje usavršavanju onoga koji im bijaše materinskim idiomom. Riječanin je sebe s ponosom držao i doživljavao građaninom svijeta, a volio je istodobno da ga i drugi takvim vide i doživljavaju. Osobnu slobodu uvijek je pretpostavljao ideji nacionalnoga kolektivizma. U Rijeci je, podsjećamo, nekoć bila omiljena krilatica Viva la Spagna, dove si magna! (Živjela Španjolska, u kojoj se dobro jede!).

Bilo bi ipak pogrešno i jednostrano Riječane proglasiti proračunatim hedonistima. Među njima uvijek je bilo i onih koji se nisu bavili samo trgovačkim knjigovodstvom, novčarstvom i inim prizemnim stvarima. Upravo takvim duhovno radoznalim pojedincima Rijeka duguje samoniklu intelektualnu i humanističku tradiciju o kojoj danas imamo vrlo oskudne predodžbe i spoznaje. Upoznamo li pak bolje taj dio njezine duhovne baštine, koji je dosad bio nepravedno isključen iz našega povijesnoga obzorja, postat će nam jasnije mnogo toga što prije nismo zapažali ni mogli pravilno razumjeti.

Stoljetni pomorski i trgovački kontakti Rijeke s drugim obalama, poglavito područjem Apenina, dovode do stvaranja osebujne slavensko-ro-manske kulturne i jezične simbioze. U protoku ljudi, roba i ideja knjige dobivaju osobit značaj. I dok neki građani odlaze na inozemna, mahom talijanska, austrijska ili ugarska sveučilišta, u riječku sredinu dolaze drugdje oblikovani intelektualci, preuzimajući neke od istaknutih javnih i komunalnih funkcija. Pojavljuju se trgovci, obrtnici, novčari i poslovni ljudi stranoga podrijetla, različitih vjeroispovijedi, koji prihvaćaju riječki domicil. Oni sa sobom nose knjige pisane na latinskom, talijanskom, njemačkom, francuskom i drugim jezicima. Budući da su u Rijeci djelovali hrvatski i slovenski duhovnici, ondje su se redovito čitala hrvatska i slovenska tiskana izdanja.

Knjiga temeljne duhovne tradicije

Prema tomu temelj za oblikovanje vlastite riječke duhovne tradicije oduvijek bijahu upravo knjige. Nisu ih čitali samo redovnici i svjetovni svećenici, nego i imućni patriciji, gradski vikari, notari, suci, odvjetnici, ljekarnici, liječnici, kirurzi, učitelji, trgovci i obrtnici. Gradska inteligencija, oblikovana pretežno na studia humanitatis, bila je odgojena u humanističkom duhu i na klasičnim antičkim zasadama. Služila se ponajprije latinskim i talijanskim jezikom, jer prvi bijaše jezikom učenosti i znanosti, drugi pak glavnim jezikom trgovine i pomorskih krugova na području čitavoga Sredozemlja.

Shvativši već zarana da bez znanja i učenja ne može biti napretka, Riječani su se pobrinuli da u gradu zaposle sposobne učitelje. Tako se već sredinom 15. stoljeća u Rijeci spominje magister Alegretus de Tragurio, koji će kao rector scholarum domaću mladež podučavati po svemu sudeći prema načelima studia humanitatis. Laička gradska škola u kojoj on bijaše zaposlen bila je zapravo nezamisliva bez humanističkoga ideala kulture kao riznice (thesaurusa) sveopćega znanja. Osim te laičke škole, u Rijeci je postojala glagoljaška kaptolska škola. Istodobno kada i Alegretus spominje se dominus presbyter Balthaser, rector scholarum. Za razliku od prvoga učitelja, koji bijaše svjetovnjakom, Baltazar je bio svećenik i voditelj spomenute kaptolske glagoljaške škole. O važnosti koju će u životu Rijeke imati obrazovanje svjedoče česte rasprave gradskoga vijeća, kao i činjenica da u gradu postoji posebna školska zgrada (domus Scholae publicae), smještena ispod kule Sokol, na potezu od Korza prema nekadašnjem Fossu ili Rovu (današnjoj ulici Ante Starčevića ili Garibaldijevoj).

S dolaskom isusovačkoga reda stvari će se iz temelja izmijeniti. Isusovačka gimnazija u ondašnjem će malome gradu imati iznimno zapaženu i vrlo važnu ulogu: ona će tijekom stoljeća i pol zauzimati status ne samo elitne obrazovne ustanove nego i prvorazrednog intelektualnog središta u čijem je ozračju oblikovan prepoznatljiv lik baroknoga intelektualca. Isusovačkom redu, tako, pripadaju najvažnija riječka intelektualna imena 18. stoljeća: Stjepan Dinarić, ispovjednik carice Eleonore, Giuseppe de Bardarini, dvorski kapelan carice Marije Terezije i profesor teologije u Grazu, Giorgio Francesco de Marotti, odgojitelj sina cara Karla VI. i kasniji pićanski biskup, Giuseppe de Zanchi, profesor teologije na bečkom Terezijanumu, Francesco Benzoni, profesor filozofije u Grazu, Giovanni Fanello, profesor sintakse u Gorici, Francesco Saverio de Orlando, utemeljitelj Nautičkog instituta u Trstu, Agostino Michelazzi, upravitelj Apponyjeve knjižnice u Beču, Francesco Vitnich, profesor filozofije u Gorici, Francesco Saverio Verneda, profesor zagrebačke akademije i pisac latinskih stihova.

U prostorima isusovačkoga kolegija izvodile su se kazališne predstave i deklamacije na latinskome jeziku, utemeljene na zasadama klasične retorike i pjesničkoga umijeća. Nastava se odvijala u gimnazijskim tečajevima, a na svršetku svake školske godine održavala su se natjecanja u znanju iz pojedinih predmeta. Program škole bio je prilagođen isusovačkom modelu: uz latinski učilo se fakultativno grčki, povijest i nešto matematike te su se obvezno čitali klasici. U okviru filozofije poslije su se slušale geometrija, astronomija, fizika, kemija i druge prirodne znanosti. U početku predavala se samo retorika i poezija, a potom je ustanovljen kolegij filozofije i moralne teologije. Isusovci su posebno njegovali govorništvo pružajući svojim pitomcima iznimno široku humanističku naobrazbu. Ne treba pak zaboraviti da je djelatnost riječkih isusovaca, nažalost, imala i svoju tamniju stranu. Unatoč prosvjedima dijela gradskih uglednika, za razliku od prakse u varaždinskom, zagrebačkom, požeškom i dubrovačkom kolegiju, u Rijeci su mlađe gimnazijalce podučavali isključivo talijanskim jezikom.

Utemeljenje knjižnice

Ono što je bilo od prvorazrednoga značenja za razvoj naprednih ideja, ono što je unaprijedilo znanstvenu, kulturnu i intelektualnu misao u Rijeci za čitava stoljeća – bile su knjige. Isusovci su, naime, odmah po osnutku gimnazije, u sastavu kolegija utemeljili i bogatu knjižnicu. Bila je namijenjena ponajprije potrebama gimnazijalaca i profesora te su iz nje knjige posuđivali mladi kandidati i školarci, časni oci i magistri. Ona je značila početak riječkoga knjižničarstva akademskog stila.

Osim isusovaca, koji intelektualnome životu Rijeke daju najsnažniji pečat, u Rijeci je bilo znamenitih pisaca koji su pripadali drugim redovničkim zajednicima. Među njima najzagonetnije je ime nedvojbeno bio Riječanin Kajetan Vičić, pripadnik reda teatinaca, koji 1686. u Padovi objavljuje zbirku pjesama Sacer Helicon (Sveti Helikon), koja obuhvaća epiku, liriku i epigramatiku, elegije pisane kombinacijom jamba i anakreontskog stiha te kraći ep Tieneida u šest knjiga, u kojem je, u približno pet tisuća heksametara, opisan život Kajetana iz Tiene. Dvije knjige od ukupno 208 epigrama obrađuju scene iz svečeva života, parafrazirajući dijelove Pjesme nad pjesmama. Glavno Vičićevo nadahnuće Djevica Marija, koju je teatinski red naročito slavio, pretežna je tema elegija, oda i jampskih pjesama. Godine 1700. Vičić u Pragu objavljuje religiozni ep u dvanaest knjiga Jišaida. Zanimljivo da je taj spjev o životu Djevice Marije (rođene iz korijena Jišaja, Davidova oca) najveći umjetnički latinski ep u hrvatskoj književnosti te obuhvaća čak 13.531 heksametar!

Među riječkim augustincima također nalazimo istaknute pojedince, poput senjsko-modruškoga biskupa Ivana Krstitelja Agatića te glasovitoga teologa Ivana Krstitelja Cortiva, profesora teologije i filozofije, vrsna poliglota.

U redovima riječkih patricija, kao lokalne pisce, valja također spomenuti Roka Vitnića, doktora pravnih znanosti, i Ksavera Marburga, općinskoga vijećnika i kancelara. Vitnić je, naime, sastavio panegirik u počast riječkome kapetanu, a Marburg je opisao svečani doček cara Karla VI, koji je Rijeku posjetio 1728. Obje su knjižice tiskane na talijanskome jeziku. Prva je objavljena u Grazu 1673, a druga u Ljubljani 1728.

Kraljevska akademija i patricijski kazino

Od 1773. do 1780. u Rijeci je djelovala javna Kraljevska akademija (Caesarea regia Academia fluminensi), koju su pohađali studenti teologije i filozofije. Prema sačuvanim podacima, potjecali su oni ne samo iz Rijeke i šire regije nego i iz susjednih područja (Istra, Venecija, Dalmacija) te po društvenom podrijetlu pripadahu građanstvu, patricijatu i puku. Nakon ukinuća tršćanske nautike, već spomenuti riječki profesor Francesco Saverio Orlando godine 1774. s bogatom knjižnicom i učilima seli se u rodni grad, gdje zakratko vodi nautičku školu. Uz njega je još predavao Luigi Capuano.

Tijekom druge polovice 18. stoljeća Rijeka je već vrlo dinamično trgovačko, pomorsko i kulturno središte, čiji se stanovnici odlikuju visokom uljuđenošću i otvorenošću prema novim idejama. Učenju i usvajanju novih znanja posvećivala se osobita pozornost. O tome svjedoči učeni talijanski putopisac, opat Alberto Fortis, koji 1774. u pismu Johnu Strangeu, engleskome ministru u Mlecima, donosi ovo izvješće o riječkim prilikama:

„Prvi od tih gradova u kanalu je Rijeka, u prijašnjim se vremenima zvao San Vito, a to je ime dobio po rječici koja izvire ispod nedaleke planine i utječe u more tvoreći luku. Broj stanovnika grada seže od petnaest do šesnaest tisuća. Predgrađa su velika i dobro sagrađena, a kuće su opremljene s dobrim ukusom koji bi jedva mogao očekivati na tako zabačenu i neugodnu položaju. Trgovina Rijeke znatna je; ona je glavno prihvatilište robe temišvarskog Banata. U njoj su radionice platna, stakla itd. te velike tvornice za preradu šećera. Prirodni je jezik zemlje hrvatski, ali otmjena čeljad obaju spolova govori dobrim talijanskim jezikom i oponaša toskanski način, pa bi ih zbog toga jamačno trebalo mnogo više hvaliti nego nas koji sakatimo naš lijepi jezik i rugamo se svakome tko ga nastoji dobro govoriti, ako nije rođen u Toskani. Ponašanje Riječana je blago, a društvo im je veselo, iako obilježeno umjerenošću. Tu se učenje i znanost gaje više nego i u jednom susjednom gradu na obali; stanovnici mletačkih otoka, koji se odluče dati dobar odgoj svojoj djeci, šalju ih u javne škole što ih je u Rijeci sagradila i održala velikodušnost vladara.”

Šest godina nakon Fortisova boravka u gradu (1780) osnovan je i Casino patriziale (Patricijski kazino), prvo društveno sastajalište riječkoga građanstva, čime ujedno započinje nova društvena i kulturna epoha. Dvije godine poslije otvorena je gradsko-gimnazijska knjižnica, prva javna biblioteka u Rijeci.