Kulturinkasatori

Možda se prvi put susrećete sa sintagomom kulturinkasator, ali nije nova. Naime, riječ je o novom-starom soju, vrsti, sorti, staležu, kasti nama znanih osoba, no rijetko kada i javno obilježenih kulturnih mešetara, kojima kultura služi za vlastiti džep. Uglavnom imaju dobre veze s kulturnom birokracijom u kulturnim (čitaj umrtvljenim) institucijama. Bore se protiv svake kulturne promjene jer priznaju samo promjene što dolaze iz njihove pohlepe za naplaćivanjem ničega.

Sklopivši savez o „netalasanju“ kulturne ustanove i kulturinkasatori međusobno se ispomažu. „Spašavaju“ kulturu namještanjem poslušnika, koji im to poslije masno plaćaju velikim honorarima, titulama, funkcijama, ugledom i položajem u hijerarhiji koju su sami kreirali.

Dok mladi i istinski kulturni radnici nemaju posla, oni ubiru po nekoliko plaća (jednu u kulturnoj ustanovi u kojoj su zaposleni, drugu u nekom institutu ili uredništvu dosadnih časopisa, treću organiziranjem kojekakvih simpozija, četvrtu u svojoj firmi gdje zapravo rade), imaju pokoju izdavačku kuću ili kazalište, rade u državnim galerijama iz čijih fondova financiraju izložbe u svojima, a da ne bi plaćali poreze, sve registriraju na svoju djecu, priležnice ili rodbinu.

Nitko ne smije i ne može mimo njihovih akademskih, profesorskih, znanstvenih i kritizerskih istina. Traže i zahtijevaju da budu i ostanu kriterij za sve. Ljubomorni su i zavidni, čak i na sebe kada se uhvate u neslaganju sa svojom taštinom. Putuju po svijetu. Godinama sjede po stranim arhivima u kojima umjesto njih do važnih otkrića putem interneta dođu posve nepoznati, koji zbog njih nikada ne dobiju nikakvu stipendiju. I boje se smrti, jer znaju da će istog dana s njima umrijeti njihovo „veliko“ djelo koje ne trpi nikakve provjere.

Kulturinkasatori čine sve da budu zapaženi. Prvi izmisle probleme, koje kao samo oni mogu riješiti. Bezvrijednim proglase sve osim sebe i onda putem medija ili od usta do usta obezvređuju, tračaju i ogovaraju sve koji se ne slažu s njima. Koji ne postoje na nekakvim njihovim „kulturnim mapama“, na koje upisuju one koji im povlađuju i zdušno služe.

Riječ je o ljudima koji bi da ih se cijeni, a rade sve da ih se prezire. Laž im je osnovni proizvod, a manipulacija način djelovanja. Kao Čičikov, dobro unovčuju mrtve duše. Da se ne bi znalo i otkrilo tko je tko, imaju više imena i prezimena. I više biografija.

Tako rasute individue, ti kulturinkasatori, čak nude državne novce da ne izlazi Vijenac jer piše o njihovim marifetlucima. Dijele lekcije Matici hrvatskoj i meni, jer se ne nalazim na nekoj njihovoj kulturnoj mapi. Osobito se ističu dvojica sangvinika.

Jedan je kao urednik izdao deblju knjigu o sebi nego zajedno o Marinu Držiću i Marku Maruliću, a imao je veoma dobre udbaške veze u komunizmu te, priča se, ljubav prema denunciranju i doušništvu. Drugi je Nitko i Ništa. Više Ništa, kako je za dotičnika jednom rekao njegov duhovni otac Stipe Šuvar. Trag o sebi ostavlja u Balkan prolazu, sudskim presudama za mobing i praznim blagajnama.