Kožarić na tri načina

Tri su razloga koji nas navode na tvrdnju kako posljednji dani ljeta i početak jeseni protječu u znaku doajena hrvatske suvremene umjetnosti Ivana Kožarića. U galeriji Ulrich, naime, početkom rujna otvorena je izložba njegovih djela iz kolekcije nećaka mu Tomislava, najnoviji broj uglednog časopisa 15 dana u cijelosti je posvećen starome majstoru, a netom objavljena knjižica/CD Umjetnost uvijek izmiče rezultat je Kožarićeve nadasve plodne i zanimljive suradnje s alternativnom art-rock-skupinom Roderick Novy.

U izložbenom prostoru Ulrich arhitekt Tomislav Kožarić zagrebačkoj je likovnoj publici omogućio uvid u gotovo tridesetak skulptura, crteža, slika i objekata što ih posjeduje u svojoj vrijednoj zbirci, a koje je njegov poznati stric Ivan osmišljavao odnosno izrađivao tijekom proteklih sedamdesetak godina. Iznimno širok vremenski raspon unutar kojega su izloženi radovi nastajali – najraniji datiraju iz davne 1936, dok su oni najkasniji s početka 21. stoljeća – daje nevelikoj izložbi karakter svojevrsne miniretrospektive. Doduše, iz objektivnih razloga – ipak riječ je tek o jednoj privatnoj kolekciji – nedostaju neki od najvažnijih i najpoznatijih Kožarićevih radova, ali su zato zastupljena gotovo sva razdoblja iz njegova začudno raznolika opusa, a naići ćemo i na djela koja su ovom prigodom prvi put prikazana u javnosti. S retrospektivama, međutim, u Kožarićevu slučaju uvijek valja biti na oprezu. Sam pojam podrazumijeva, naime, pogled unatrag, svojevrstan osvrt na ranija ostvarenja i postignuća, a upravo to predstavlja nešto od čega Kožarić ponajviše zazire. On intenzivno živi u sadašnjosti, a zanima ga isključivo budućnost. Stoga je, zasigurno svjestan njezina retrospektivnog potencijala, prigodom postavljanja izložbe neprestano nešto nerazumljivo, ali dobronamjerno rogoborio. No to nipošto ne znači kako izložba nije uspjela. Naprotiv! Autor likovnoga postava Tomislav Kožarić u relativno je skučenu prostoru Ulricha eksponate uspio rasporediti logično, pregledno i – što je najvažnije – uz zadržavanje svima nam draga i prepoznatljiva kožarićevskog duha. I doista, pažljivijim posjetiteljima izložbe nije bilo teško osjetiti najvažnije Kožarićeve poetske postulate kao što su ludizam, nepopravljivi optimizam, neutaživa težnja apsolutnoj stvaralačkoj slobodi ili pak (samo)ironija. Istodobno, imali su priliku susresti se kako s Kožarićevim ponešto klasičnije tretiranim skulpturama, reljefima ili slikama, tako i s njegovim izrazito raznolikim i radikalno provedenim konceptualnim odnosno neodadaističkim postupcima u kojima važnu ulogu nerijetko imaju i ready-made objekti. Ukratko, izložba Ivana Kožarića pripada među najbolje projekte galerije Ulrich u posljednjih nekoliko desetljeća, pa se stoga nadamo kako će i ono što nam tamo predstoji biti barem na približnoj umjetničkoj razini.

Ivan Kožarić, jarac, 1994 drvo.

Otkako časopis 15 dana uređuju Tomislav Brlek i Bruno Kragić, svaki je broj tematski jasno i precizno definiran. Ovaj put glavna i jedina tema bio je Ivan Kožarić, a uloge priređivača prihvatio se Milan Bešlić. Možemo se zapitati ima li smisla još jednom pisati o Kožariću? Ipak ima! Kožarićev je opus, naime, uvijek bio dovoljno zanimljiv i poticajan, a takav će zasigurno i ostati. Osim toga, njegova monografija iz pera Želimira Košćevića izdana je 1996, a u tih trinaest godina Kožarić nipošto nije stvaralački mirovao. Dapače! I, na kraju, uvijek je zgodno usporediti tekstove različitih stručnjaka napisane u slično vrijeme o istoj temi. A o različitim aspektima Kožarićeva rada, uz uvodni Bešlićev tekst i razgovor što ga je s umjetnikom vodila Barbara Vujanović, pisalo je još osmero autora. Neki od njih izrazito su nadahnuti, drugi ponešto predvidljiviji, a samim time i monotoniji, ali svi zajedno ipak daju zaokruženu i korisnu cjelinu. Osobito se to odnosi na studente i zainteresirane laike, koji u svega nekoliko sati, koliko je potrebno da se pažljivo pročita cijeli temat, mogu upoznati Kožarićevu umjetnost te naslutiti zbog čega nije pretjerano tvrditi da je riječ o jednom od najvažnijih hrvatskih umjetnika druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Svaki od autora – Bart De Baere, Ervin Dubrović, Snježana Pintarić, Iva Radmila Janković, Anita Zlomislić, Klaudio Štefančić, Antun Maračić i Ivica Župan – jedni zasigurno svjesno, a drugi vjerojatno nesvjesno, u svoje tekstove nerijetko unose naglašeno osobne i subjektivne note. Nimalo slučajno. Snaga Kožarićeve umjetnosti, uvijek i neraskidivo povezane s njegovom osobnošću, izvire iz izravne, spontane i nadasve sugestivne komunikacije s kustosima i običnim promatračima, pri čemu anegdote i na prvi pogled posve banalne situacije poprimaju bitno drukčije značenje. U svakom slučaju Kožarićevih 15 dana solidno su napravljen posao, pri čemu osobito valja istaknuti tekstove Ervina Dubrovića i Antuna Maračića.

Ivan Kožarić, Željezni konjanik, željezo, 1994.

Ideju, koncept i izvršnu produkciju knjižice/CD-a Umjetnost uvijek izmiče potpisuje svestrani Branko Kostelnik, alfa i omega alternativne art-rock-skupine Roderick Novy. O čemu je točno riječ? Kostelnik – pove ispravno – Kožarića ne doživljava isključivo kao sjajna likovnog umjetnika, nego i kao vrlo neobičnu osobnost. Kožarićeve misli i umjetnost stoga su mu podjednako zanimljive, pa je došao na ideju interpretirati ga i zvukom odnosno glazbom. Kao polazište poslužila mu je zbirka različitih Kožarićevih izjava što su je u književnom časopisu Quorum svojedobno priredili i objavili Evelina Turković i Antun Maračić. Kostelnik je naime Kožariću predložio da neke od svojih izjava naglas pročita i snimi, kako bi poslije poslužile kao vokalni dodatak instrumentalnoj podlozi što ju je osmislio vrstan glazbenik i skladatelj Rista Ibrić. Rezultat je CD sačinjen od osam zvučnih uradaka nazvanih po šest primarnih odnosno sekundarnih boja te dvije neboje. Redom se, dakle, nižu Bijelo, Crveno, Narančasto, Žuto, Zeleno, Plavo, Ljubičasto i Crno. Svaka od šest boja, uz Kožarićev nepretenciozan i prirodan glas, dočarana je isključivo s pomoću jednog instrumenta – bubanj, gitara, harmonika, sintisajzer, saksofon i violina – za razliku od Bijelog, gdje je glas popraćen tek zvukom otkucaja srca te Crnog, gdje više instrumenata tvori pomalo sjetnu melodiju. Simbolika rođenja/života na početku i smrti na kraju CD-a više je nego razvidna. Drugi dio projekta, kao što smo rekli, čini knjižica s Kožarićevim tekstovima te fotografijama koje odlično odražavaju veselo ozračje tijekom snimanja. Autor nadahnutih fotografija bio je, dakako, Mio Vesović, a cjelokupni vizualni koncept ovog raskošnog izdanja, koje kao da objedinjava sirovost i savešenstvo, djelo je Igora Kuduza. Knjižica/CD Umjetnost uvijek izmiče još jednom pokazuje kako je Roderick Novy za realizaciju svojih ideja uvijek znao odabrati prave suradnike. Ovdje ne mislimo samo na već spomenute Kožarića – je li moguće uz njega uopće i napraviti nešto loše? – Ibrića, Vesovića i Kuduza, nego i na vrsne glazbenike Marka Križana i Igora Arlovića, ali i tajnovitoga producenta Briana Costella.