Istine o slavenskoj marginalnosti

U izdanju Matice hrvatske, kao treća knjiga u nizu biblioteke Peristil, izišla je iscrpna interdisciplinarna monografija Slaveni u renesansi Slobodana Prosperova Novaka. Građa za to djelo prikupljana je više od dvadeset i pet godina, po slavenskim metropolama, ali i na objema obalama SAD-a, sa svrhom što temeljitijega i preciznijega prikaza složenosti odnosa Slavena i Europe.

Autor istražuje razloge isključenosti Slavena iz europskih kulturnih, političkih i gospodarskih tokova, od srednjovjekovlja do danas, ili, drugim riječima, zašto je vjekovima pojam europeizma uži od pojma Europe, zašto se europskim identitetom nikada nije doživljavalo jedinstvo zapadnih i istočnih tradicija i zašto je trajnom ostala podjela na romansko-germansku Europu i neintegrirani, slavenski, istok.

Ključnom se pokazuje unutarnja razdijeljenost Slavena, i ona geografska (srednjoeuropska, jugoistočna i krajnja istočna slavenska regija), i ona vjeroispovjedna: Slavia romana, papinskocezarejska, i Slavia ortodoxa, pod utjecajem bizantizma. Iscrpljujući ratovi s Turcima, problemi obrane preduge granice, kao i suživot s Islamom, druga su odrednica slavenske marginalne sudbine.

Ipak, u Slavena je postojao humanistički duh i norme koje se još od 15. stoljeća nazivaju europejskima i ova se knjiga bavi upravo mjestima na kojima je začeto slavensko sudjelovanje u europskom humanizmu.

Pogled iz novoga kuta na slavensku problematiku pokazat će da u temeljima slavenstva nije sklonost raskolima i ortodoksiji, nego kulturni i civilizacijski pluralizam.

Kako su Slaveni ostali izvan prve europske književne republike

Vremenom se geopolitička i civilizacijska dvojnost Europe posve radikalizirala pa se događalo da u romansko-germanskom Abendlandu nije, kao po pravilu, bilo mjesta za treću veliku europsku narodnu skupinu, za slavenske narode i njihove državne zajednice te njihove kulture. Slavica non leguntur postao je slogan europskih salona i filoloških katedara kojim se označavalo opskuriranje mjesta i sudbine što su ih u istočnoj i jugoistočnoj Europi pronašli Slaveni. (str. 14)

Dante o istočnoj, azijskoj polovici Europe

Istočnim su se Europljanima, a time generalno i Slavenima, pripisivale negativne konotacije zbog veze s nevjernim mediteranskim i islamskim istokom, isticala se njihova značajna povezanost s islamom i s tradicijama Bizanta. Slavene su iz Rima najčešće prisiljavali da iznose dokaze svoje vjernosti, a kad tih dokaza nije bilo, onda su im kraljevstva nazivana carstvima zla. (…) Stvoren je tako, još u srednjovjekovlju, mit o prijetvornom vitezu istočne Europe, o noćnom vitezu, kondotijeru koji djeluje pod okriljem mraka, koji druguje sa silama pakla i koji je opsjednut zovom krvi. „Transilvanac“ Vlad Drakula zadugo je bio više nego idealan prototip tog istočnog noćnog gentlemana, tipičan renesansni Europljanin sa slavensko-vlaško-ugarske margine. (str. 23)

Istok Europe iz vizure osvajača

Turci su nakon pada Carigrada postali jedna od europskih sila, a njihova kolonizacija Balkana i Panonije, ugrožavanje ukrajinskih i poljskih prostranstava te unošenje islamske kulture u do jučer kršćanske zemlje, imali su dugo trajanje i nikako se ne mogu smatrati povijesnim incidentima. U svome naletu prema istočnoj i srednjoj Europi imali su Turci ne jednog i ne samo jednom snažne europske saveznike pa nije nikako slučajno što je na kraju renesanse veliki pedagog i književnik Jan Amos Komenský, s najvećom ozbiljnošću, zagovarao učenje turskog jezika u europskim školama. Jer, Čeh Komenský se kao i mnogi njegovi suvremenici nadao da će možda na kraju ipak biti moguće turske posjede i islamsko stanovništvo bez borbe privesti kršćanstvu. To su, naravno, bile puste želje. (str. 447)

Afirmacija narodnih jezika, ali i nacionalnih sadržaja

Afirmacija narodnog jezika, ali i nacionalnih sadržaja u renesansnim književnostima ne samo u Slavena, nego i u svim drugim renesansnim književnim sredinama Europe, otvarala je dva temeljna pitanja. Na prvom je mjestu bilo ono koje su talijanski poetičari tada nazivali questione della lingua, a na drugom ništa manje važno bilo je pitanje književnih rodova, to jest questione della poetica. (...) Dovoljno je samo pogledati žanrovsku neprilagodljivost različitih slavenskih djela o prirodi i prirodnom životu, među kojima se ističe epska pjesma o bizonu Bjelorusa Nikolaja Gussovskog, ili ona o ribanju i ribarskom prigovaranju Hrvata Petra Hektorovića. (str. 553)

Neuspjeh reforme među Hrvatima

Vjerski i politički neuspjeh protestantizma ne umanjuje neke opće kulturološke i jezične dosege što su ih protestanti ostvarili. Protestanti su, naime, pokazali znatan osjećaj za jezičnu realnost, jer su nekoliko desetljeća prije katoličkih misionara shvatili svu složenost geopolitičkih i jezičnih prilika u južnih Slavena. (...) Od svih tih hrvatskih dijelova protestanti su u Hrvatskoj prodrli jedino u habsburške posjede, tek nešto malo u mletačke, a u turske nimalo. Dubrovnik im je ostao ciljem koji nisu znali dosegnuti, ali to ih nije spriječilo da prošire legendu o tome kako je Matija Vlačić rođen u dubrovačkoj okolici. (str. 659)

Je li u slavenskoj renesansi bilo žena?

U Dubrovniku se tako, usuprot društvenim očekivanjima, u drugoj polovici 16.stoljeća formirao vrlo značajan ženski književni kružok u kojemu je nekoliko žena ostavilo zanimljivih književnih tragova. Najraniji od tih tragova fiksiran je 1569. u knjizi Nade Bunić Difesa de le rime et prose. (...) Čini se da su se, u vrijeme kad je Nada Bunić odlučila napisati i objaviti svoju knjigu, neki lokalni zavidnici u podrugljivim pjesmama rugali tim neudanim, ali obrazovanim djevojkama iz kuće Bunićevih. Ti kritičari nisu mogli prihvatiti odluku mladih emancipiranih žena da ostanu neudane, a da, za razliku od svojih neudanih vršnjakinja, zbog te odluke ne odu u samostan kako bi ondje sačuvale čistu plemićku krv svojih muških srodnika i njihov autokratski režim. (str. 678-679)

Orbinijeva knjiga o kraljevstvu Slavena

Knjiga Il Regno degli Slavi postavila je vrlo visoke ciljeve. To djelo htjelo je biti povijest svih južnih Slavena, od legendarnih biblijskih početaka preko propasti srednjovjekovnih država. A u stvari, više od svega je polemička knjiga o staroj slavi, glorifikacija boljih vremena, ali i najava nekih novih integracija. Tako je nastala knjiga za kojom su kasnije mnogi posezali, knjiga koju su čitali pjesnici i povjesničari, stranci ali i domaći političari, knjiga koja je za budućnost postavila temelje slovinstva, ilirstva i jugoslavjanstva koje se ne jednom Srbima i Hrvatima javljalo kao slamka spasa, kao ideja čas maglovita, a onda opet stvarna toliko da ju je trebalo razoriti da ne proguta unutarnje razlike među južnim Slavenima. (str. 803)

Slavizam na kraju renesanse i danas

Posve je nedvojbeno da je ono što se pod utjecajem talijanske renesanse događalo u istočnoj i jugoistočnoj Europi tijekom 15. i 16. stoljeća pomoglo da se po prvi put najveći dijelovi slavenskog svijeta gotovo bez ostatka približe svojim romanskim i germanskim suvremenicima. Taj složeni proces bio je srodan onom koji se s gotovo istim akterima mučno događa i pred našim očima. Taj se proces događa u trenutku kad slavenski narodi u svojim starim ili tek nedavno ostvarenim nacionalnim državama postaju ravnopravni dijelovi europske zajednice, ili, ako je politička organizacija u pitanju, Europske Unije, koja se nakon ugovora popisanog 1993, u Maastrichtu razvila u dosad najveću europsku državu u kojoj Abendland Slavenima konačno mora priznati svoju etničku trodijelnost.

(str. 829-830)