Interes za Hrvate je velik

U srijedu 9. rujna u Matici hrvatskoj predstavljena je knjiga bugarskih povjesničara Rumjane Božilove i Ivana Božilova Franjo Rački i B’lgarite, koju je izdala Bugarska akademija nauka. Bio je to povod za razgovor s Ivanom Božilovim, stručnjakom za bizantologiju, o hrvatsko-bugarskim povijesnim vezama i drugim temama.

Ivan Božilov

Kolika je važnost Franje Račkoga za bugarsku povijest i bugarski narod?

Franjo Rački je velik povjesničar 19. stoljeća, ne samo hrvatski nego i balkanski i europski. Bio je najmoderniji povjesničar 19. stoljeća na ovim prostorima. Završio je bogosloviju, ali je imao osobit afinitet prema povijesti, a bio je i važan čimbenik u modernoj slavistici i osobito ćirilometodistici. Hrvatska ga historiografija zato s pravom naziva ocem hrvatske ćirilometodistike. Za Bugare je važan jer je mnogo pisao o bugarskoj povijesti, njegova knjiga Borba južnih Slavena govori o borbi za nacionalnu nezavisnost Hrvata, Bugara i drugih naroda, a Bogumili i patareni govori o bugarskim bogumilima i bosanskim patarenima.

Odakle takav interes za Bugare?

Njegov interes za Bugare interes je i za vlastiti narod i za sve južne Slavene. On proizlazi iz ideje da južni Slaveni tvore cjelinu pa da im je i povijest zajednička. Zbog toga je pisao o bugarskoj povijesti, istodobno pišući i o povijesti Hrvata i Srba. Velik dio njegovih radova upravo je vezan uz tu političku predodžbu o južnim Slavenima kao o cjelini, koja se pojavila kao takva i koja se kao cjelina, usprkos razlikama, nastavila razvijati. No prema Bugarima je Rački imao poseban afinitet. O tome svjedoči njegova Povijest Bugarske, koju je moja supruga Rumjana Božilova pronašla 1995. u rukopisu u Hrvatskom državnom arhivu, a zatim je prevela i tiskala u Sofiji 1999. Važnost Račkoga za Bugare pokušali smo naglasiti i knjigom koju smo predstavili u Matici hrvatskoj, a počast mu je odala i Bugarska akademija nauka podigavši mu poprsje u svojoj zgradi u Sofiji.

Ideja o zajedništvu Slavena, odnosno južnih Slavena, ima dugu povijest, a pokušaj njezine realizacije propao je. Kako vi gledate na to?

To je složeno pitanje. Točno je da ta ideja potječe još od dubrovačkih povjesničara, poput Mavra Orbinija, koji je 1601. napisao Il regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena), imajući u vidu Hrvate, Bugare, Srbe i druge slavenske naroda kao cjelinu koja ima svoje jasno mjesto u općoj povijesti. S jedne strane, ta je veza logična i prirodna, no s druge ta je ideja zapravo utopija, iluzija. Kada se pojavljuje ilirizam, ili još prije, Mavro Orbini, ona je privlačna zamisao, no zapravo odviše je razlika među južnim Slavenima da bi ona dugotrajno zaživjela. Bugari su, primjerice, potpali pod Osmansko Carstvo, a Hrvati su dijelom Ugarske, odnosno Austro-Ugarske, jedni prianjaju uz bizantsku civilizaciju, poput Bugara i Srba, drugi se okreću zapadnoj, latinskoj civilizaciji. Među njima su velike razlike i u cjelini i u pojedinostima te je zbog toga vrlo teško nadvladati sva proturječja dvaju svjetova. Ideja je sama po sebi čudesna, no praktično nije mogla zaživjeti. Uostalom, sama je povijest, a pri tome mislim na raspad Jugoslavije, pokazala da je riječ o utopiji.

Kod hrvatskih povjesničara postojao je interes za Bugare i bugarsku povijest. Je li postojao uzajaman interes kod bugarskih povjesničara?

Može se reći da nije, ali nije ni bilo uvjeta za takvo što. Kada govorimo primjerice o Mavru Orbiniju i dubrovačkim povjesničarima, moramo imati na umu da je onodobni Dubrovnik veliko središte. U 17. i 18. stoljeću ondje se nalaze arhiv, spisi, leksikoni, mnoštvo informacija. Saznanja Dubrovčana o Bugarima i drugim narodima potječu od njihovih putovanja, na koja su ih vodili ponajprije trgovački interesi. Na bugarskim prostorima bile su mnogobrojne dubrovačke trgovačke kolonije sve do kraja 17. stoljeća. Ali je razmjena ne samo informacija nego i trgovina bila jednosmjerna. Bugari su proizvodili žito, a Dubrovčani kupovali robu, to je bio takav odnos. Nije bilo normalne razmjene. Bugarska je bila objekt u tom odnosu i zato Bugari nemaju informacija o Dubrovčanima i Hrvatima. Postoje samo dva starija bugarska dokumenta koja govore o Dubrovniku, jedan je iz 1230. i njime bugarski car Ivan Asen II. daje dubrovačkim trgovcima povlasticu da slobodno trguju na tom prostoru. Drugi je dokument dogovor iz 1253. u kojem Dubrovnik s Bugarskom sklapa jednu vrstu savezništva protiv srpskoga cara Stefana Uroša I, koje je 1254. dovelo do bugarsko-srpskoga rata. Uglavnom, to su dokumenti u kojima se spominju Hrvati, tako da se može reći da je malo pisano.

Kakva je situacija danas? Postoji li interes za Hrvate i hrvatsku povijest?

Interes za Hrvate u Bugara se javlja već nakon oslobođenja od osmanske vlasti 1878. Saznaje se kako su Rački, Strossmayer i drugi hrvatski uglednici Bugarima pružili ruku i u Hrvatskoj u to vrijeme predstavili naš nacionalno-oslobodilački pokret. Dio bugarske inteligencije tada se i formira u Zagrebu, pohađaju sveučilište, gornjogradsku gimnaziju, i bugarski povjesničari počinju se zanimati za Hrvate. Danas je u Bugarskoj možda i veći interes za hrvatsku povijest i kulturu no što je u Hrvatskoj za bugarsku. Ali bez obzira s koje strane dolazio veći interes, riječ je o vezi i prijateljstvu koje se neprestano obnavlja i traje.

Kakve su bile veze između dvaju naroda za vrijeme Jugoslavije?

Slabe ili nikakve. Postojale su samo privatne, osobne veze. Za nas je u to vrijeme Jugoslavija bila Srbija. Nitko nije govorio: Idem u Hrvatsku, svi su govorili: Idem u Srbiju. Čak i kada bi išli u Hrvatsku.

Zbog čega je tako bilo?

Radi se o ideologiji prema kojoj se cijela federacija identificira s dominantnim narodom. Tako je bilo i u Sovjetskom Savezu, gdje su svi bili Rusi, i Ukrajinci i Azerbajdžanci i Bjelorusi i svi drugi. Isto je bilo i u Čehoslovačkoj – svi su bili Česi, a Slovake nitko nije spominjao. To nije bilo normalno, ali tako se govorilo i mislilo. Između Bugarske i Jugoslavije nikada nisu bili posebno dobri odnosi. Bilo je mnogo sukoba i za vrijeme Tita i poslije njega, i Bugari su nekako osobito promatrali Jugoslaviju i poistovjećivali je sa Srbijom.

Kako je to utjecalo na hrvatsko-bugarske veze?

Srbija se na određen način ispriječila između Hrvatske i Bugarske pa su se Hrvati i Bugari, koji su toliko znali jedni o drugima, udaljili. Ono što se znalo u tom se razdoblju izgubilo iz nacionalnoga pamćenja i tako je za relativno kratko vrijeme učinjena velika šteta. Te je veze poslije trebalo obnoviti. Moja supruga povjesničarka Rumjana upravo je zbog toga u Sofiji 1998. izdala kratku Povijest Hrvatske kako bi se naši sunarodnjaci iznova upoznali s Hrvatima. Na Institutu za balkanistiku pri Bugarskoj akademiji nauka danas ima mladih bugarskih znanstvenika koji se bave hrvatskom književnošću i filologijom tako da te veze imaju budućnost.

Stručnjak ste za bizantologiju. Kolika je važnost Bizanta i njegove kulture za identitet Europe?

To je složeno pitanje. Europa je imala ambivalentan odnos prema Bizantu. Zanimljivo je da bizantologija kao povijesna disciplina nastaje na Zapadu, koji je stoljećima bio velik protivnik Bizanta. Ona nastaje u Francuskoj u 17. stoljeću, dakle u trenutku kada je Bizant u političkom smislu prestao postojati. Tek se tada u zapadnom svijetu pojavio interes za Istok jer je prvi put Bizant prestao biti protivnikom i prijetnjom, a postao predmetom znanosti i spoznaje.

Koji su motivi takva interesa?

Osnovni motiv za istraživanje Bizanta bila je činjenica da se tek izučavanjem bizantske kulture moglo doprijeti do antičkoga svijeta, to jest grčke baštine. Svi prijepisi djela velikih grčkih pisaca, filozofa, povjesničara nastali su u Bizantu i kada mi danas izdajemo Platonove dijaloge, to se izdanje priređuje prema rukopisima načinjenim u Bizantu potkraj 9. i početkom 10. stoljeća. Ta posrednička uloga povijesna je zasluga Bizanta za modernu Europu jer je Zapad djela klasične Grčke najprije upoznao u prijevodima s arapskoga.

Odakle negativne konotacije koje se vežu uz pojam bizantinizma?

Uzroci negativnih konotacija mnogobrojni su konflikti koji su postojali još za vrijeme postojanja Bizanta. Prije svega, riječ je o sukobu dviju crkava koji je doveo do raskola 1054. nakon kojega se pripadnici istočne crkve počinju nazivati hereticima. Dodatni razdor donose križarski ratovi, a posebice osvajanje Carigrada u Četvrtom križarskom ratu 1204, kada je on prvi put u povijesti pao pod tuđu vlast. Padom Konstantinopola 1453. Bizantsko Carstvo nestaje i Zapad, to jest njegova crkva može formirati mišljenje o Bizantu. Tu se dalje razvijaju negativne predodžbe.

U Hrvatskoj bizantinizam označava i licemjerje, odnosno učtivost i uglađenost, s jedne strane, a spletkarenje s druge. Odakle te konotacije karakternih osobina?

U Grčkoj se ta osobina smatrala vrlinom. Tako je, primjerice, Odisej utjelovljenje lukavosti, prepredenost je njegov najvažniji atribut. Postoji i izreka: Lukav kao Bizantinac. To nisu nužno negativne osobine.

Zbog čega Europa u uvriježenim predodžbama o svom identitetu i tradiciji cjelinu Europe u biti reducira samo na Zapad?

To je drugo lice Europe. Još u 4. stoljeću, kada nastaje Istočno Rimsko Carstvo, nastaje linija koja počinje dijeliti Europu na dva dijela prolazeći Sredozemljem preko južnoga Jadrana, gotovo do ušća Save u Dunav. Ona je nastala kao administrativna, čisto teoretska linija, koja se danas na karti ne vidi, no koja je podijelila Carstvo na dva dijela, a ta dva dijela poslije su imala različitu sudbinu. Ta podjela živi i postoji i danas te ima neizbježan utjecaj jer je upravo ona poslije postala granica između dviju civilizacija, zapadne, katoličke, i istočne, pravoslavne.

Uspijeva li se ta granica danas prevladati u ideji Europske Unije?

Teško je reći je li to uspjelo. U Europskoj Uniji dominiraju zapadne zemlje. Grčka je jedina pravoslavna zemlja koja je starija članica EU, a tek su sad Rumunjska i Bugarska druge dvije. Već ulaskom Grčke u Bruxelles dolazi drugo pismo, a sada i ćirilica, tako da elementi istočne kulture ulaze u dokumente Unije. No zasad je ravnopravnost naroda u EU čisto teoretske naravi, iako se Europa sastoji od dviju polovica. Njezine dvije polovice tijekom povijesti stupale su u različite odnose, ponekad zajedno, a ponekad jedna protiv druge, no bez obzira na to one tvore cjelinu Europe. Upravo bi prema njihovoj ravnopravnosti trebao ići budući razvoj Unije.

Kakve su perspektive bizantologije?

Bizantologija je znanost koja je povezana s mnogo rada, a u današnje vrijeme, kada su studenti orijentirani na realizaciju bez mnogo truda, za nju interes slabi. Ukoliko mladi znanstvenik želi postati bizantolog, mora znati grčki i latinski, mora poznavati više sustava pisma, mora znati moderne jezike jer je bizantološka literatura na francuskom, engleskom, njemačkom. Potrebno je mnogo rada da se formira mladi bizantolog, a pritom podrazumijevam osobu od 30 do 35 godina. To je velika razlika, ako studij bizantologije usporedite s informatikom, gdje neki stručnjaci već kao dvadesetogodišnjaci mogu napraviti revoluciju. Njezin razvoj ovisi i o državnim poticajima kojih je sve manje jer danas, ako istraživanja nemaju praktičnu svrhu, država ne vidi svoj interes u financiranju studija. Specifičnost je studija bizantologije u tome što možete čitati jedan tekst cijeli mjesec, pa i cijelu godinu, i ništa konkretno ne napraviti. Izostanak neposrednoga rezultata odbija mlade ljude.

Luka Šeput