Vijenac 406

Znanost

IZ POVIJESTI HRVATSKOGA JEZIKA

Gramatika čuvar identiteta

Ivo Pranjković

Među recentnim izdavačkim projektima vezanim za hrvatsko jezikoslovlje, napose za njegovu povijest, osobno mi je posebno draga biblioteka Pretisci Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba. Ta biblioteka naime ima veliku i kulturnopovijesnu i praktičnu vrijednost, kulturnopovijesnu zato što je riječ uglavnom o djelima neprocjenjiva znanstvenog i kulturološkog značenja, a praktičnu zato što ta djela zahvaljujući pretiscima postaju dostupna ne samo stručnjacima nego i najširem krugu zainteresiranih korisnika. U toj je biblioteci od 2002. do danas pretisnuto šest gramatika i dva pravopisna priručnika. Svi su ti pretisci popraćeni opširnim i informativnim pogovorima, koji sadrže osvrte na pojedine autore i njihov opus, na djela koja se pretiskuju, a uključuju i popise djela pojedinoga autora te uglavnom opširnu literaturu i o djelima i o njihovim autorima. Ovdje ću se posve ukratko osvrnuti na djela koja su pretisnuta, a nešto opširnije samo na zadnju pretisnutu gramatiku, na Slovnicu Hčrvatsku Antuna Mažuranića.


Prvo izdanje Kašićeve gramatike u Rimu 1604.

Od Kašića do Mažuranića

Prva je (2002), kako i priliči, pretisnuta prva gramatika hrvatskoga jezika uopće, a to je Institutionum linguae illyricae libri dio (Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige) Pažanina Bartola Kašića, objavljena (na latinskome jeziku) u Rimu 1604. za potrebe Akademije ilirskoga jezika osnovane u isusovačkom Rimskom kolegiju 1595. Uz pretisak objavljen je i prijevod gramatike na hrvatski jezik (prevoditeljica je Sanja Perić Gavrančić). Ta gramatika sadrži prvi sustavan opis hrvatskoga jezika (utemeljen na štokavskoj ikavici s relativno dosta čakavskih elemenata), koji je (opis) u nekim segmentima začuđujuće uspješan (npr. kad je riječ o deklinacijskim tipovima), a u nekim drugima, pogotovo u onima u kojima se ustroj hrvatskoga jezika posve razlikuje od ustroja latinskoga, očekivano manjkav (npr. kad je riječ o glagolskome vidu ili o kategoriji određenosti). Autorica je pogovora kolegica Darija Gabrić-Bagarić, koja se dosad najviše bavila baš Kašićem i njegovim opusom (1984. objavila je u Sarajevu opširnu monografiju pod naslovom Jezik Bartola Kašića).

Iste godine (2002) pretisnuta je i prva hrvatska gramatika pisana hrvatskim jezikom, a to je Nova ricsoslovica ilicska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena, objavljena u Trstu 1812. Autor joj je „župnik od Novoga u Lici“ Šime Starčević. Gramatika je objavljena u sklopu jezične politike što ju je u ilirskim provincijama za francuske uprave provodio maršal Marmont. Prema toj politici nastava u osnovnim školama bila je na hrvatskom, a u srednjim školama na francuskom ili na talijanskom jeziku. Starčevićeva je gramatika bila namijenjena kontinentalnoj Hrvatskoj, dok je primorskoj Hrvatskoj bila namijenjena Grammatica della lingua llirica Franje M. Appendinia (rodom Talijana), objavljena u Dubrovniku 1808. U Starčevićevoj gramatici opisuje se štokavska ikavica, a pisana je slavonskim slovopisom (što je vidljivo već iz naslova). Gramatika je, između ostaloga, poznata i po odličnu opisu četveronaglasnoga sustava. Autorica je pogovora u pretisku kolegica Branka Tafra, koja se inače bavi leksikologijom i poviješću hrvatskoga jezikoslovlja (1993. objavila je u Matici vrlo dobru monografiju Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić).

Godine 2005. pretisnuta je Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije prvaka zagrebačke filološke škole Adolfa Vebera Tkalčevića, objavljena prvi put u Beču 1859. To je prva sintaksa hrvatskoga jezika objavljena kao posebna knjiga. Pisana je vrlo sažeto i logično, što se ponajviše odnosi na definicije, pa je do danas jedan od najzanimljivijih sintaktičkih priručnika hrvatskoga jezika. Značenje je Veberove Skladnje tim veće što se u starim hrvatskim gramatikama (uključujući i gramatike latinskoga jezika) uglavnom posve zanemarivao sintaktički opis (tako npr. sintaktički odjeljak u Kašićevoj gramatici sadrži samo trinaest „pravila o konstrukciji“). Autor je pogovora Ivo Pranjković (koji je 1993. objavio i malu monografiju o Adolfu Veberu Tkalčeviću).

Sljedeće, 2006. godine pretisnuta je gramatika Istruzioni grammaticali della lingua illirica (Gramatičke pouke o ilirskome jeziku) Ardelija della Belle, talijanskoga isusovca koji je djelovao kao misionar u Dubrovniku i Splitu i koji je neko vrijeme bio i rektor dubrovačkoga kolegija. Bio je zapamćen i kao karizmatičan propovjednik pa su ga nazivali i apostolom Dalmacije. Uz pretisak gramatike, pisane talijanskim jezikom, objavljen je i prijevod na hrvatski (prevoditeljica je Nives Sironić-Bonefačić). Ta je gramatika objavljena kao sastavni dio Della Bellina vrlo vrijedna trojezičnoga rječnika Dizionario Italiano, Latino, Ilirico, koji je tiskan u Veneciji 1728. Taj je rječnik trebao poslužiti kao udžbenik za učenje hrvatskoga jezika u novoosnovanom splitskom sjemeništu. U gramatici se opisuje i dijelom normira jekavska štokavština dubrovačkoga tipa, a građa je preuzimana iz djela dubrovačkih i bosanskofranjevačkih pisaca. Autorica je pogovora u pretisku Darija Gabrić-Bagarić.

Godine 2008. pretisnuta je još jedna gramatika koja je primarno objavljena kao sastavni dio rječnika. To je Grammatika talianska ukratko illi kratak nauk za nauciti latinski jezik, a rječnik u sastavu kojega je objavljena jest Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649) moliškoga Hrvata, također isusovca Jakova Mikalje. Riječ je o prvoj gramatici talijanskoga (a ne latinskoga!) jezika, pisanoj hrvatskim jezikom (jekavsko-ikavskom štokavštinom s čakavskim elementima, što je i posve logično ako se uzme u obzir podatak da je Mikalja bio profesor na dubrovačkoj isusovačkoj gimnaziji). Autorica je pogovora već spomenuta kolegica Darija Gabrić-Bagarić.


I danas aktualna pravila

I napokon, posljednja je pretisnuta gramatika Slovnica Hčrvatska Antuna Mažuranića, objavljena, kao i Veberova Skladnja, 1859. (u Zagrebu). Ta gramatika ima četiri dijela: Glasoslovje, Pregibanje rěčih, Tvorenje pregibivih rěčih i O česticah (tj. o nepromjenjivim riječima). Sadrži dakle fonologiju, morfologiju i tvorbu. Nema sintakse, ali će se ta gramatika u školama neko vrijeme, kao komplementaran priručnik, rabiti zajedno s Veberovom Skladnjom. Prije te gramatike objavio je Mažuranić u Zagrebu 1839. još jednu gramatiku pod naslovom Temelji ilirskoga i latinskoga jezika. To je poredbena latinsko-hrvatska gramatika u kojoj se građa izlaže u obliku pitanja i odgovora. U njoj se inače, putem latinskoga, opisuje i normira onakav hrvatski (ilirski) jezik kakav je normiran u prvoj ilirskoj gramatici Vjekoslava Babukića objavljenoj 1836. pod naslovom Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (i nju bi svakako trebalo pretisnuti!). Slovnica Hčrvatska bila je vrlo dobro prihvaćena i u deset godina izišla je u četiri izdanja. Mažuranić u toj gramatici naglašeno ustrajava na štokavštini i u njoj uglavnom nema elemenata miješanja narječja, za što su inače predstavnici zagrebačke filološke škole povremeno bili optuživani. Slovnica će osobito postati poznata po vrlo opširnu i dotad najpotpunijem opisu novoštokavskih naglasaka, u kojem se polazi od postavke da je štokavska akcentuacija izvedena iz starije čakavske, ali isto tako i po poglavlju o tvorbi riječi (Tvorenje pregibivih rěčih), koje je dotad najbolji i najpotpuniji opis tvorbe riječi u hrvatskome jeziku. Mažuranić čak donosi i danas aktualna pravila o distribuciji naglasaka (npr. da na posljednjem slogu nema naglaska, da na jednosložnim riječima stoje samo silazni naglasci, da na unutrašnjim slogovima mogu dolaziti samo uzlazni naglasci, a na prvom slogu nejednosložnih riječi sva četiri). Predgovor pretisku (pod naslovom Kulturnopovijesni kontekst Slovnice hrvatske Antuna Mažuranića) napisao je Radoslav Katičić, a pogovor kolegica Željka Brlobaš, koja se intenzivno bavi opisom ustroja hrvatskoga jezika u starim i starijim hrvatskim gramatikama (nedavno je, 2007, objavila knjigu Glagolski vid u hrvatskim gramatikama do 20. stoljeća).

U vezi s pretiscima starijih gramatika treba barem spomenuti još i to da je u istom razdoblju o kojem ovdje govorimo pretisnuta i Gramatika hrvatskoga jezika za ženski licej, preparandije i više pučke škole Josipa Florschütza, možda i najbolja srednjoškolska gramatika hrvatskoga jezika uopće, koja je prvi put objavljena u Zagrebu 1905. Pretisnuto je treće izdanje te gramatike iz 1916. u nakladi izdavačke kuće Ex libris 2002, s kratkim pogovorom Ranka Matasovića.

Među pretiscima koje objelodanjuje Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ne nalazimo samo stare i starije hrvatske gramatike nego, kao što je već bilo rečeno, i stare pravopisne priručnike. Tako je 2002. pretisnut Pravopis jezika ilirskoga Josipa Partaša, „zakletog odvětnika“ zagrebačkoga, objavljen u Zagrebu 1850. Iako pravnik, Partaš je za pedagoške potrebe napravio (na tridesetak stranica) zanimljivu pravopisnu knjižicu, koja ima tri dijela. Prvi dio sadrži pravila o pisanju velikih i malih slova, drugi o pisanju pojedinih glasova, a treći o pisanju „pravopisnih znakah u jeziku ilirskom“. Autorica je pogovora kolegica iz Rijeke Lada Badurina, koja je specijalist za pravopisnu problematiku (1996. objavila je knjigu o metodologiji rada na pravopisu pod naslovom Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja).

Već sljedeće, 2003. godine objavljen je i pretisak kajkavskoga pravopisa, tiskanog 1779. u Ofenu (Budimu) pod naslovom Kratki navuk za pravopěszanye horvatzko za pňtrebnozt nŕrodnih skol, i to bez naznake autora. Pisan je paralelno hrvatskim (kajkavskim) i njemačkim jezikom, a bio je namijenjen narodnim školama u „Hrvatskom kraljevstvu“ (zum Gebrauche der Nationalschulen in Königreiche Kroatien). Zanimljivo je da je iste te (1779) godine objavljen i pravopis namijenjen učionicama u „Kraljevstvu Slavonije“. Bio je to pravopis Antuna Mandića, objavljen također u Budimu, pod naslovom Uputjenje k’slavonskomu pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljestvu Slavonie (objavljen je i pretisak toga pravopisa, s pogovorom Ane Pintarić, i to u nakladi ogranka Matice hrvatske u Osijeku 1998). Pogovor Kratkom navuku napisale su kolegice iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Nada Vajs i Vesna Zečević.

Kad već govorimo o starim pravopisnim priručnicima, spomenimo da je (u izdanju Pergamene iz Zagreba) posve nedavno pretisnuta i vrlo zanimljiva pravopisna knjiga Marcela (Marćela) Kušara, na koju se izravno poziva i Ivan Broz, autor Hrvatskoga pravopisa iz 1892. Riječ je o knjizi Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom), objavljenoj u Dubrovniku 1889. To je jedina hrvatska pravopisna knjiga koja sadrži pravila i fonološkoga i morfonološkoga (korijenskoga, „etimologijskoga“) pisanja. Autorica je pogovora Kušareve knjige već spomenuta kolegica Lada Badurina.

Pogled u budućnost

Na kraju ovoga osvrta izražavam, vjerujem i uime mnogih drugih svojih kolega, priznanje i zahvalnost članovima Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje što su nam bibliotekom Pretisci omogućili jednostavan i neposredan uvid u dio vrlo bogata i vrijedna hrvatskoga jezikoslovnog nasljeđa. Nadam se da će se novi pretisci i dalje pojavljivati. Od gramatika bi primjerice trebalo očekivati pretiske starih slavonskih gramatika, Marijana Lanosovića, Matije Antuna Relkovića, Ignjata Alojzija Brlića (knjižica Blaža Tadijanovića Svashta po mallo illiti kratko sloxenye immenah, i ricsih u illyrski, i nyemacski jezik, objavljena u Magdeburgu 1761, pretisnuta je u Slavonskom Brodu 2005, u izdanju udruge Baština), zatim gramatike Josipa Voltića, Franje M. Appendinia, Vjekoslava Babukića, Dragutina Parčića, Andrije Torkvata Brlića, Pere Budmanija, Mirka Divkovića itd. Mislim također da bi bilo dobro pretisnuti barem neke važnije gramatike latinskoga jezika, kao što je npr. pretisnuta Gramatika latino-illyrica fra Lovre Šitovića Ljubušaka, i to u samo četiri godine čak dva puta. Jedan je pretisak priredio fra Andrija Nikić (Klobuk-Mostar, 2001), a drugi Pavao Knezović i Šime Demo (Zagreb-Sarajevo, 2005). Mislim također da je vrijeme i za pretisak (ili novo izdanje) Maretićeve Gramatike i stilistike iz 1899. (treće izdanje te gramatike objavljeno je sada već daleke 1963).

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak