Grad fašističke čežnje

Dvanaestoga rujna 2009. osvanula je talijanska zastava na barjaku ispred povijesne zgrade riječke općine (Municipija) – danas sjedišta lokalne televizijske postaje Kanal RI. Ono što je malo zabrinulo lokalne političare bio je natpis na talijanskom, koji je govorio: „Vratit ćemo se!“ Službene, površne izjave političara kakav je, primjerice Furio Radin, svele su se na tvrdnju kako je riječ tek o neukusnoj šali. Problem je, ipak, za nijansu ozbiljniji…

Pojednostavnjeno, zastava koja priziva talijansku Rijeku otprilike je nešto poput nacističke svastike usred Auschwitza i natpisa goticom: „Vratit ćemo se!“ To je tip šale koja nikomu tko zaista razumije poruku nije smiješna…

Današnjim Riječanima, koji uglavnom nisu svjesni zamršene prošlosti vlastitoga grada, 12. rujna ništa ne govori. A trebao bi – jer to je najvažniji datum u lokalnoj povijesti! Dakle, ono što je za Amerikance 11. rujna 2001, kad je terorizam započeo svoj globalni život (neovisno od tome tko je zaista srušio nebodere WTC-a u New Yorku!), to je za Rijeku 12. rujna 1919. Što se dogodilo toga strašnog dana, koji tako neugodno priziva aktualno isticanje talijanske trobojnice?

D'Annunzio DRŽI GOVOR riječkim postrojbama

Mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski

Sve frustracije neuvjerljive talijanske pobjede u Prvom svjetskom ratu Gabriele D’Annunzio, književnik i pustolov, pokušao je razriješiti jednim suludim pothvatom – zauzećem Rijeke. Rijeka je do propasti Austro-Ugarske bila poznata kao mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski; kao grad koji je imao više stanovnika od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno, te kao vrata Dalmacije. Uz to grad je bio osma europska luka s velikim brodogradilištem; u njemu je bila najveća europska rafinerija; tu je izmišljen torpedo i djelovala je fantastično uspješna istoimena tvrtka; tu je bila i najveća tvornica duhana Srednje Europe. Grad je imao i dvadeset hotela, dok je Opatija s trinaest bila drugi turistički centar cijele Monarhije. Upravo spoj geopolitičkog položaja i izvanrednog bogatstva naveo je D’Annunzija da krene u Marš iz Ronchija i bez borbe zauzme Rijeku, u kojoj su bile međunarodne mirovne snage. U sam grad ušao je 12. rujna u 11.40 u crvenom Fiatu 501, na čelu 186 dobrovoljaca u ukradenim kamionima.

U šest sati poslijepodne održao je govor s balkona Guvernerove palače. Prve riječi bile su mu: „Talijani Rijeke! U bezumnom i kukavičkom svijetu, Rijeka je danas simbol slobode. U bezumnom i kukavičkom svijetu, postoji samo jedna jedina čista činjenica: Rijeka. Postoji samo jedna istina: a to je Rijeka. Postoji samo jedna ljubav: a to je Rijeka. Rijeka je poput blještavog svjetionika što sja usred oceana podlosti.“

Dolazak Mussolinija

Osmoga listopada 1919. u gradsku luku sletio je lagani hidroavion. U gradu koji je, opijen vlastitom važnošću, često teturao kroz povijest, to je bio novi važan događaj. Iz zrakoplova, koji je posrtao pod naletima juga, na obalu se iskrcao Benito Mussolini. Taj učitelj i novinar, vođa tek rođena fašizma, još je čekao pravu prigodu za preuzimanje vlasti u Italiji. Građani su, znatiželjni i prostodušni, ubrzo ispunili obalu, naguravajući se oko niska, čvrsto građena čovjeka u tamnom odijelu. No Mussolini nije gubio vrijeme, nego se odlučno zaputio Guvernerovoj palači. Tamo je, u bijelom salonu, sat i pol dogovarao s D’Annunziom zauzeće Dalmacije, način preuzimanja vlasti u Italiji i sve ostalo što je bilo važno u tim burnim vremenima.

Dakle, D’Annunzio je bio prvi Duce, onaj koji je postvario fašizam tri godine prije Mussolinijeva Marša na Rim i četrnaest godina prije Hitlerova dolaska demokratskim putem na vlast u Njemačkoj! To je ono što se dogodilo 12. rujna 1919. – i s time nema nikakve šale!

Dana 13. travnja 1920. u lokalnom Službenom listu objavljen je razgovor s D’Annunziom u kojem je on iznio projekt Riječke lige, koja se trebala suprotstaviti „Ligi naroda, toj uroti povlaštenih lopova i kradljivaca“. Lega di Fiume bila je idejni preteča pokreta nesvrstanih, jer je trebala okupiti sve nezadovoljnike tadašnjega svijeta: Indijce, Irce, Egipćane, Riječane, Dalmatince, Hrvate, Crnogorce, Albance, Mađare, Flamance, Turke. Bio je to još jedan pokušaj da se iz Rijeke mijenja povijest svijeta. (Na to se logično nadovezuje prijedlog grofa Carla Sforze, inače D’Annunzijeva ogorčena protivnika, koji je iznio 1944. – naime, da eksteritorijalna Rijeka postane sjedište Ujedinjenih naroda, organizacije koja je trebala zamijeniti neuspješnu Ligu naroda!)

Poslije godinu dana vlasti, 8. rujna 1920, D’Annunzio je proglasio Talijansku upravu Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro), prvu fašističku državu u povijesti. Ono što se mora naglasiti jest da je ta država prva u svijetu priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju te da su oba revolucionara održavala srdačne odnose! Komentar u novinama bio je: „Luđak je luđaku dao baklju i zapalit će svijet!“ Druga država koja je priznala Lenjinovu krvavu tvorevinu pljačke i bezumlja bila je, jasno, Mussolinijeva Italija!

Kad je talijanska država shvatila da joj je D’Annunzio postao odveć veliki politički teret, pokrenula je napad regularnih snaga na grad. U iščekivanju sukoba Pjesnik je zapovjedio rušenje mostova na Rječini 24. prosinca 1920, a potom je uslijedio Krvavi Božić. U borbama je poginulo 27 legionara – od kojih nijedan nije bio Riječanin! Opatijskim paktom od 31. prosinca 1920. formalno završava ta mračna epizoda. Ipak, još 3. siječnja 1921. D’Annunzio je održao posljednji govor u gradu potrošene ljubavi (njegova fraza!), i to s balkona Municipija, deset metara od mjesta gdje je 12. rujna 2009. postavljena provokativna zastava!

D'Annunzio s FIUMANSKIM državnim vrhom

D’Annunzio i 11. rujna

Ako smo malo pojasnili riječki 12. rujna, treba ukazati i na njegovu vezu s njujorškim 11. rujnom. Naime, današnji svijet neobično je malen, ako ste u njegovu središtu.

Najbolju knjigu o fenomenu Pjesnika-Komandanta napisao je, u nas malo poznat, Michael A. Ledeen pod naslovom Prvi Duce – D’Annunzio u Rijeci (1975, odnosno 1978, talijansko i englesko izdanje). Taj kontroverzni gospodin, blizak Mossadu i raznim američkim obavještajnim agencijama, neposredno nakon napada na njujorške Blizance, objavio je svoju najutjecajniju knjigu: The War Against the Terror Master (2002). Dakle, Rat protiv gospodara terora, s podnaslovom: Zašto se dogodilo? Gdje smo sada? Kako ćemo pobijediti?

Upravo zahvaljujući tom djelu postao je predvodnik američkih neokonzervativaca i glavni ideolog američke vanjske politike oslonjene na silu! Klasični američki konzervativci stalno mu zamjeraju preveliko oslanjanje na D’Annunzia i talijanski fašizam, smatrajući da je to, čak i u sklopu krajnje desnice, apsolutno neprihvatljivo nadahnuće! On se brani pozivanjem na svog mentora, velikoga talijanskog povjesničara Renza de Felicea, koji je oduvijek razlikovao fašizam kao revolucionarni pokret, od fašizma kao totalitarnoga sustava.

No kako je Ledeen došao do D’Annunzija? Diplomirao je na Pomona College, a magistrirao i doktorirao povijest i filozofiju na University of Wisconsin. Od 1967. do 1974. djelovao je kao asistent povijesti na Washington University, pri čemu je 1972–1973. radio po talijanskim arhivima, uključujući onaj u Muzeju grada Rijeke u Rimu i u Vittorialeu, D’Annunziovoj vili na Lago di Garda, u kojoj je Pjesnik umro 1938. – kao general zrakoplovstva i predsjednik Talijanske kraljevske akademije.

Lik Pjesnika-Komandanta očarao ga je spojem intelektualnog i pustolovnog, pa čak i brojnim ljubavnim aferama koje su uključivale Eleonoru Duse, najveću kazališnu glumicu svog vremena, Tamaru de Lampicky, razvikanu slikaricu, ili Venecijanku Luisu Baccaru, iznimno darovitu pijanisticu, koja je s njim bila u Rijeci i potom ga, kao žena, slijedila do njegove smrti.

Osim Ledeenove, o D’Annunziju postoje još dvije ključne knjige, koje bi svaki pismeni Hrvat trebao imati na noćnom ormariću, da ga prije spavanja upozoravaju na moguće komplikacije vješanja zastava u gradu koji i inače gaji bizarni fetišizam prema tim raznobojnim tkaninama.

Edoardo Susmel (Rijeka, 1887 – Rim, 1948) objavio je La Marcia di Ronchi (Marš iz Ronchija, Rim, 1929, Milano, 1941). Taj pravi Riječanin razdoblje fašizma, kojem je bio odan cijelim bićem, proveo je kao predsjednik Kvarnerske provincije (druge najmanje u Italiji; najmanja je bio Zadar!) i regionalni vijećnik. Kad se Rijeka opet našla u okrilju matice domovine Hrvatske, otišao je u Rim i do smrti sređivao Mussolinijeve rukopise. Njegova knjiga važna je kao pogled izbliza na dramatične događaje.

S druge strane knjiga Claudie Salaris – Alla festa della rivoluzione (U slavu revolucije), s podnaslovom: Umjetnici i osobe slobodna duha s D’Annunziom u Rijeci (Bologna, 2002) bavi se umjetničkim zbivanjima oko Komandanta s naglaskom na ljude poput pilota-asa baruna Guida Kellera, Ludovica Toeplitza, Leona Kochnitzkog, fizičara Guglielma Marconija, dirigenta Artura Toscaninija, književnika F. T. Marinettija, književnika Giovannija Comissa, Marija Carlija i Henryja Fursta. Nju zanima njihov anarhizam, ljevičarenje koje tetura desničarenju, njihovi nerealizirani projekti, časopisi, kazališne predstave i sve ono intelektualno vrenje u kontradiktornom gradu.

Zastava nije samo zastava

Na kulturnoj razini talijanski iredentizam rado se pozivao na velikog Dantea, jer je u IX. pjevanju Pakla napisao stih: „gdje Kvarner među Italije pere“. Zanimljivo je da je u sjajnoj Treccanijevoj Talijanskoj enciklopediji, koja je po općem sudu najbolje što je ostalo od Mussolinijeva fašizma, između Dantea i D’Annunzija samo portugalski pjesnik Julio Dantas! To je zgodno znati jer je riječki Trg Adamić, još u vrijeme Austro-Ugarske preimenovan u Piazza Dante. Imena ulica, grbovi, zastave, to su oni simboli koji nam govore o težnji nekog društva prema određenim vrijednostima.

Kad smo kod imena ulica, najčišći talijanski iredentizam može se osjetiti za sunčana dana na izduženom Lidu, prekrasnom otoku koji zatvara venecijansku lagunu. Tamo se na Lungomare Gabriele D’Annunzio nadovezuju Via Fiume, Via Pola, Via Zara i Via Istria, i to nisu samo imena hrvatskih gradova i pokrajine, već posve jasan politički program.

Sam D’Annunzio, kao rafiniran estet sklon simboličkim rješenjima, dizajnirao je zastavu Talijanske uprave Kvarnera. Posve nepretenciozno na vencijansku karminski crvenu podlogu stavio je Uroborosa, zmiju koja drži svoj rep, inače simbol vječnosti, te zviježđe Malog mevjeda, u kojem je Sjevernjača, kao simbol talijanske dominacije na Mediteranu. Ispod svega išao je natpis: „Quis contra nos? (Tko protiv nas?)“, ispisan stiliziranim rimskim slovima.

Tu je sažetak Pjesnikovih opsesija: fašizam je legitimni nastavljač Rimskog Carstva i Mletačke Republike i u skladu s tim ima apsolutno pravo na istočnu obalu Jadrana! Moramo poznavati simboliku kako bismo shvatili da Dante nije samo tvorac talijanskoga jezika i pjesnik, da mletački kameni lavovi nisu samo simbol evanđelista Marka, da Mali medvjed nije samo zviježđe, da talijanska zastava s natpisom „Vratit ćemo se!” na Trgu Riječke rezolucije nije samo zastava…

Igor Žic