Vijenac 406

Književnost

Odjeci Đulabija. Antologija hrvatske ljubavne poezije, Pučko otvoreno učilište Samobor, 2009.

Fešta ljubavne poezije

Ljerka Car Matutinović


Julijana Cantilly, nesuđena ljubav hrvatskog pjesnika Stanka Vraza koju je on ovjekovječio pod imenom Ljubica u svojim Đulabijama, objavljenim u Zagrebu 1840, postala je, kako navode pisci sugestivnoga predgovora Ludwig Bauer i Lidija Duić – hrvatskim mitom. O mitovima (i ukusima!) možda ne bi trebalo raspravljati. Sve će to (na sebi svojstven način) funkcionirati i bez našeg upletanja. Ipak, mit o Julijani – Ljubici, usudimo se reći: našoj hrvatskoj Lauri, egzistira već dvadeset proteklih godina, što se bjelodano vidi iz ove antologije, koja je među svojim stranicama, iz kojih nam proviruju neumrla lica Ljubice i Stanka, okupila 120 suvremenih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja. Istina, u ovom izboru pjesnika ima više, čak 78, ali i 42 pjesnikinje dokazale su se svojim ljubavnim versima, postavši autoricama proćućenih ljubavnih pjesama. Dobrodošla metamorfoza: iz pozicije (muškog) objekta uplovile su u samosvojnost i mnogoliku osobnost. Budući da je riječ o istančanu i osjetljivu fenomenu, o mirakulu ljubavi, a „nema istinske ljubavi bez poezije”, kako nas uvjeravaju tvorci osebujna predgovora, antologija je iznjedrila lijep broj ljubavnih pjesmotvora, što svjedoči o neiscrpnu nadahnuću što afirmira sklad duha i tijela, ili jednostavnije rečeno: ravnotežu duše i srca. Takav pjesnički sklad i ravnotežu doživljavamo kao kontrapunkt dehumaniziranim, globalnim težnjama i zamkama. Riječju: to je afirmacija ljubavi svemu usprkos pa će tako Maja Gjerek, suptilna pjesnikinja bogate duhovnosti u pjesmi Tako počinje ljubav napisati: „Tako nastaje to čudo, ljubav / Kao Božji osmijeh, samo tako / Kao iskra što iskru dotiče u prstu / Izmučenom od nježnih bolova / I besmrtno i sretno, kao pjesma, kao nada.“

Jer ljubav počinje ispočetka i svatko je mora osobno otkrivati u nekom, kažimo, usudnom trenutku života.

Prije dvadeset godina samoborski i hrvatski pjesnik Joža Prudeus, nadahnut tužnom ljubavnom pričom Ljubice i Stanka, osjetio je da je došlo vrijeme da to dvoje nesuđenih ljubavnika, otrgne zaboravu. I tako su započela ta svojevrsna hodočašća – ljubavi. Nedjeljko Fabrio, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika, zapisao je u Samoboru, u lipnju 1990: „Vrlo poštovana gospođice Julijana Cantilly, oprostite nam što mi hrvatski pjesnici i pisci, dođosmo večeras u sumrak uznemiriti vaš stoljeće i pol dugi vječni san. Prigibamo koljeno pred Vašom sjenom i molimo dopuštenje da Vam se obratimo na jeziku kojim Vas je ovjekovječio Vaš i naš Stanko Vraz, na hrvatskom jeziku.“

Proteklo je tako tih dvadeset ljeta u kazivanju ljubavnih stihova, u pjesničkom druženju i poetskom traženju smisla postojanja u ljubavi, koja život čini plemenitijim, i bogatijim, i boljim.

Uostalom, o tome je na svoj način razmišljao i Stanko Vraz, davne 1836. godine u Samoboru, 31. kolovoza:


Bogatstvo ni zlato, srebro, blago,

Bogatstvo je imet što nam drago.

Vijenac 406

406 - 24. rujna 2009. | Arhiva

Klikni za povratak