Fešta ljubavne poezije

Julijana Cantilly, nesuđena ljubav hrvatskog pjesnika Stanka Vraza koju je on ovjekovječio pod imenom Ljubica u svojim Đulabijama, objavljenim u Zagrebu 1840, postala je, kako navode pisci sugestivnoga predgovora Ludwig Bauer i Lidija Duić – hrvatskim mitom. O mitovima (i ukusima!) možda ne bi trebalo raspravljati. Sve će to (na sebi svojstven način) funkcionirati i bez našeg upletanja. Ipak, mit o Julijani – Ljubici, usudimo se reći: našoj hrvatskoj Lauri, egzistira već dvadeset proteklih godina, što se bjelodano vidi iz ove antologije, koja je među svojim stranicama, iz kojih nam proviruju neumrla lica Ljubice i Stanka, okupila 120 suvremenih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja. Istina, u ovom izboru pjesnika ima više, čak 78, ali i 42 pjesnikinje dokazale su se svojim ljubavnim versima, postavši autoricama proćućenih ljubavnih pjesama. Dobrodošla metamorfoza: iz pozicije (muškog) objekta uplovile su u samosvojnost i mnogoliku osobnost. Budući da je riječ o istančanu i osjetljivu fenomenu, o mirakulu ljubavi, a „nema istinske ljubavi bez poezije”, kako nas uvjeravaju tvorci osebujna predgovora, antologija je iznjedrila lijep broj ljubavnih pjesmotvora, što svjedoči o neiscrpnu nadahnuću što afirmira sklad duha i tijela, ili jednostavnije rečeno: ravnotežu duše i srca. Takav pjesnički sklad i ravnotežu doživljavamo kao kontrapunkt dehumaniziranim, globalnim težnjama i zamkama. Riječju: to je afirmacija ljubavi svemu usprkos pa će tako Maja Gjerek, suptilna pjesnikinja bogate duhovnosti u pjesmi Tako počinje ljubav napisati: „Tako nastaje to čudo, ljubav / Kao Božji osmijeh, samo tako / Kao iskra što iskru dotiče u prstu / Izmučenom od nježnih bolova / I besmrtno i sretno, kao pjesma, kao nada.“

Jer ljubav počinje ispočetka i svatko je mora osobno otkrivati u nekom, kažimo, usudnom trenutku života.

Prije dvadeset godina samoborski i hrvatski pjesnik Joža Prudeus, nadahnut tužnom ljubavnom pričom Ljubice i Stanka, osjetio je da je došlo vrijeme da to dvoje nesuđenih ljubavnika, otrgne zaboravu. I tako su započela ta svojevrsna hodočašća – ljubavi. Nedjeljko Fabrio, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika, zapisao je u Samoboru, u lipnju 1990: „Vrlo poštovana gospođice Julijana Cantilly, oprostite nam što mi hrvatski pjesnici i pisci, dođosmo večeras u sumrak uznemiriti vaš stoljeće i pol dugi vječni san. Prigibamo koljeno pred Vašom sjenom i molimo dopuštenje da Vam se obratimo na jeziku kojim Vas je ovjekovječio Vaš i naš Stanko Vraz, na hrvatskom jeziku.“

Proteklo je tako tih dvadeset ljeta u kazivanju ljubavnih stihova, u pjesničkom druženju i poetskom traženju smisla postojanja u ljubavi, koja život čini plemenitijim, i bogatijim, i boljim.

Uostalom, o tome je na svoj način razmišljao i Stanko Vraz, davne 1836. godine u Samoboru, 31. kolovoza:

Bogatstvo ni zlato, srebro, blago,

Bogatstvo je imet što nam drago.