Ekstatičan čin pisanja

Ana Brnardić s osamnaest godina napisala je odličnu zbirku pjesama Pisaljka nekog mudraca i za nju dobila prvu nagradu za mlade pjesnike na 34. Goranovu proljeću. Tea Benčić Rimay u svom prikazu Anine poezije ističe upravo njezino odstupanje od jastva, jer čini se kao da te pjesme piše neki „mitski i mudri poeta“ te naglašava brižljivo strukturiranje zbirke u cikluse pjesama u kojima se progovara o rađanju svijeta i postanku čovjeka. U drugoj zbirci Hotel s glazbenicima pjesnikinja se ipak više okreće introspekciji, nekom zatvaranju i bijegu od „strašnog svijeta“. U novoj zbirci Postanak svijeta događa se preokret. Autorica se sada, kao putnica, kreće svijetom, promatra ga, bilježi vlastitu nelagodu, ali ne odustaje od njega. U ovoj zbirci ona polako otvara vrata svoga bogata unutrašnjeg svijeta i bilježi prepletanja, srastanja, ali i lomove koji dolaze iz tog sudara intrizničnog i ekstrinzičnog. U prvom ciklusu pjesama Aerodrom lirska junakinja izmještena je iz svog doma, ona ističe: „pobjegla sam u Ameriku od golubova“ i upravo će joj boravak u Americi omogućiti da supostavlja i uspoređuje život na različitim kontinentima. Nimalo slučajno ona poetizira aerodrom, koji se i u brojnim teorijskim djelima razmatra kao mjesto posebne kontrole, novih biometrijskih metoda koje u svakom trenutku ukazuju građaninu kako je sloboda njegova kretanja itekako ograničena i da je zapravo privatnost dokinuta, jer je izložen stalnu pogledu levijatanske države. Tako u pjesmi Terorist ona progovara o mučnu osjećaju na tom tranzitnom mjestu: „točno je 18 sati u Minneapolisu / u dvorani za osumnjičene ja i punašna crnkinja /ona unosi hranu, zmije i insekte u SAD / a ja sam siromašna udavača“. Ana Brnardić pritom unosi i zanimljive, metaforičke prikaze postkolonijalnosti. Njezina lirska junakinja naglašava svoju različitost od tzv. Zapadnog svijeta. Tako navodi da joj u licu sjaji „žuti balkanski mjesec“ ili pak ističe iznenadnu bliskost sa mladim Vijetnamcem na američkom aerodromu, koja proizlazi baš iz toga što oboje pripadaju subalternom svijetu. Kada pak govori o životu u jednom tipičnom američkom gradu, onda ističe kako ondje ljudi „spavaju u inicijalima tvrtke“. Ana Brnardić uz prikaz tzv. stvarnosnosti uvodi vertikalu Bog – ljudi, promatra njihov odnos. Bog dobiva poziciju promatrača i uz njega veže dobrohotnost, jer Bog je „familijaran“ ili ističe kako „bog posprema radni stol“, a česti su i kozmogonijski motivi – govori o postanku svijeta i ljudi. U pjesmi Naricaljka ističe egalitarnost, jer „U početku, bog nije pravio razliku: čovjek, riba, / kopriva...“ Pjesma Postanak ptica maštovit je prikaz stvaranja bića s kojima lirska junakinja priželjkuje bliskost, jer zanimaju je neka tajnovita, nečujna sporazumijevanja, npr. poučavanje jezika između vrane i večernjače, ili razgovor stabla s Bogom. U pjesmi Mlada vrana ona žali što nije naučila razgovarati s pticama, žudi za znanjem „jezika svih pernatih bića“, ali i želi biti školjka „koja na svoj način spokojno živi s bićima“.

Lirska junakinja Ane Brnardić u posljednjem ciklusu u knjizi priziva slike iz života vlastite obitelji – sjedenje na očevu radnom stolu, majčin ručak, a posebno je dojmljiva pjesma Soba u kojoj upravo soba postaje mjesto bogata duhovnog života, pa stoga, nimalo slučajno, uz sobu veže metafore koje su vezane uz svijet prirode i, divljine: „prehodana tisućama koraka, cipelama / koje ostavljaju tragove raznih životinja / na desetke krijesnica koje se pale i gase iz raznih / aparata i strojeva /u sobi sjede i razgovaraju prsti / pružaju se ruke nevidljivih protagonista“. Ponekad ona postaje i fizički dio te sobe, stapa se s njom: „Već nekoliko nedjelja polako urastam u stol“ (pjesma Nedjelja).

U tim pjesmama junakinja traga za prizorima ugode, koji donose sreću i ispunjenje, no ti su trenuci rijetki, češće je prisutna uznemirenost, metaforički predočena olujom, ili pak prizori nesreće: „Nesreća je samo nakratko izašla / da odsiječe nokte i kosu“. Jedna od najboljih pjesama u knjizi Kućna životinja donosi ritmički brzu izmjenu slika koje prate pomalo ekstatično stanje junakinje, u kojem se emocije doslovno „prelijevaju preko kućnog namještaja“. I sluteći taj nalet emocija, ona samoj sebi sugerira kroćenje, pripitomljavanje. No noć ipak ostaje mjesto kada se prepušta metamorfozama, postaje riba, ili pak svjedoči mističnim snoviđenjima (pjesma Crno more) ili pak „napušta tijelo“, kako bi mijenjala oblik (pjesma Tajna). Noć ponovo donosi uznemirenost, jer „budi se noću uz lupanje srca“(pjesma Brojanje). Pisanje u sobi nije nimalo bezazlen pothvat, ona ga uspoređuje s uspinjanjem na zimsku planinu, proces pisanja je sklizak kao gorska staza, a pisanje za stolom na kojem je predmet iz Afrike postaje nalik fatamorgani. U pjesmi Strojevi naglasit će kako je sam proces pisanja nespoznatljiv proces, jer „mašine koje se vrte u tajnim / utorima papira / radit će cijelu noć / i obavljati posao / o kojemu čovjek malo zna“. Lirska junakinja opisuje iskustva za koje joj je teško naći „prave riječi“, a ta „prava riječ“ za kojom traga, i koju ni sveci ne mogu dosegnuti, upravo jer izvan jezika koji poznajemo i koji ne može zahvatiti sve slojeve stvarnosti. Stoga nimalo slučajno jedna od najčešće spominjanih riječi u knjizi je riječ tajna. Spominje se tajna onoga koji se približio spoznaji (pjesma Luđak) ili poetiziranje vlastite tajne, koju označava kao „grobnu tajnu“. Na kraju, zbirka pjesama Postanak ptica pomak je u autoričinu poetskom izrazu. Umjesto nekadašnje mudrosne impersonalnosti, ona sad više progovara iz pozicije junakinje, koja je putnica, nemirna umjetnica, ali pritom ne odustaje od propitivanja ontoloških i metafizičkih pitanja. Najuspjelije pjesme u knjizi ipak su one u kojima dinamično piše o povezanosti ljubavi, pisanja i strepnje, a nešto su slabije one u kojima nedostaje taj pogled i koje se odveć oslanjaju na povijest, kao što je npr. pjesma Jednorogi grad. Upravo je ta ludost, to prelijevanje emocija i taj ekstatičan čin pisanja, odnosno otvaranje lirske junakinje ono što zbirku pjesama čini posebnom. Treba tek napomenuti kako autorica ubuduće treba izbjegavati ekfrazise i metaforiku koja je ponekad odveć barokna i predvidljiva (to se odnosi na pjesme Julija i Vijesti o pijanistima).