Čudesna predstava

Na početku predstave „čovjek u bijelom odijelu“ – Jan Lauwers, autor i redatelj Isabelline sobe, sa skupinom od devet glumaca i izvođača te dramaturginjom (nije navedena u programu) dolazi na pozornicu, formirajući sliku prošlosti i sadašnjosti: izvođači se postavljaju na scenu kao dijelovi slike u bijelom prostoru što u sebi spaja moguću fotografiju iz etnografskoga i arheološkog muzeja, fotografiju „izložbenih eksponata”, posjetitelje-promatrače slikâ u velikoj slici, ali i uvećane i oživljene artefakte iz zbrke autorova oca koje je ostavio ženi i djeci, pa tako i autoru i redatelju predstave. Duhovito i sa sjetom Lauwers gledateljima, sudionicima i promatračima te iste slike, predstave, objašnjava da se kao dječak nije bojao dječaka, svoga vršnjaka, u sarkofagu koji mu je donio otac s jednog od svojih putovanja, i da ćemo gledati priču o slijepoj ženi koja vidi uz pomoć male kamere u kutu naočala, koja još nije izumljena. Predstavlja i izvođače: Viviane de Muynick bit će Isabella, Anneke Bonnema Anna, njezina majka, Benoît Gob Arthur, njezin otac, Hans Peter Dahl njezin ljubavnik Alexander, Martin Saghers njezin unuk Frank, drugi ljubavnik, Julien Faure Pustinjski kraljević, Yumiko Funaya Sestra Joy, Sung-Im Her Sestra Bad, a Misha Downey Pripovjedač. Nakon toga Jan Leuwers povlači se u desni dio pozornice, sudjelujući cijelo vrijeme u predstavi kao promatrač, ali i kao izmjenjivač fotografija vrijednih umjetničkih predmeta i totema iz Afrike i Bliskog istoka iz goleme zbirke vlastita oca, koji u predstavi imaju i dramaturšku i kulturološku i simboličku ulogu te povremeno kao izvođač, plesač, pjevač i gitarist. Skupa s dramaturginjom, koja osim izmjenjivanja prevedenoga teksta na projekcijskoj površini ima i aktivnu promatračku, plesačku i violinističku ulogu, čini desni, iznimno emotivan dio pozornice i stalan spoj s publikom.

Otvara se slika-priča-drama-predstava o Isabelli, postavljenoj u položaj jednoga od najdominantnijih fotografiranih izložaka, ali i u središte vlastite pariške sobe. Bijele sobe svjetlosti u koju je došla željom tajnovite poruke na poleđini jednoga pisma, da bi na Sorboni antropologiju diplomirala u pet godina s najvišim ocjenama. Soba sad slijepe žene u devedesetima, rođene 1910. na svjetioniku, otvara nekoliko fabulativnih niti, ispričanih uz pomoć verbalnoga, plesnoga i pjevanoga kazališta, ali i protagonističinih scenskih i životnih prijatelja.

Prva nit raspleće životnu obiteljsku i intimnu sudbinu žene koja cijeli život traži pustinjskoga princa, za kojeg su joj posvojitelji, zapravo njezini pravi roditelji, rekli da je njezin pravi otac, ostajući cijeli život slobodna, a susrećući se s nizom ljubavnika, od kojih su dva bila sudbinska. Istodobno s pričom o smrti oca i majke i ludilom jednoga te smrti drugoga ljubavnika, njezine velike ljubavi u kasnim šezdesetima s mladićem tinejdžerske dobi, isprepleće se priča o tzv. velikoj povijesti dvadesetog stoljeća: o svjetskim ratovima, Hiroshimi, Africi, Etiopiji, putovanjima na Mjesec, ideologijama i režimima, naznačena noževima, udarcima, tišinom, mukom.

Kao treća nit raspleće se priča o umjetnosti dvadesetoga stoljeća, književnoj, kazališnoj, likovnoj, filmskoj, glazbenoj, plesnoj, o filozofiji… ili izravnim spominjanjem ili neposrednim ili posrednim vizualnim, glazbenim ili verbalnim, citiranjem nadrealizma, Jamesa Joycea, Márquezovih Sto godina samoće, Picassa i Huelsenbecka, Nietzschea… Četvrta nit povezana je s energičnim i duhovitim isprepletenjem svjesnog i nesvjesnoga, stvarnoga i imaginarnoga, iluzije i stvarnosti, laži i istine, lijeve i desne polovice mozga, vizualne i analitičke. Sve se niti predstave, priče, drame, koreografije, slikarstva, kiparstva, etnologije, arheologije, antropologije spajaju u liku, figuri, simbolu i osobi pustinjskoga princa-kraljevića koji pobjeđuje sve prepreke.

Je li autor-redatelj bio potaknut i pričom o Malom princu ili Ionescovim i Beckettovim dramama, pitanja su koja nam postavlja naša imaginacija. U petoj asocijacijsko-fabulativnoj niti ispreplela se metatekstualnost, metanarativnost, konci metaperformansa: skulpturirala se priča o slovima, riječima, značenjima: Pustinjski princ zove se Felix. Ima isto ime kao slova rimskih artefakata što su sve vrijeme bila složena na stolu Isabelline sobe, a koje Isabella može prepoznati i dodirom. Isto se tako – Felix – zove i otac Jana Lauwersa, kojemu je predstavu i posvetio.

Završetak predstave Isabellina soba Jana Lauwersa & Needcompany potaknut je opusom Davida Bowieja. U mnoštvu asocijacija i prepleta citata, slika i priča iz vlastite i svjetske (auto)biografije (na pozornici je niz jastava autorovih, ali ipak dominira Isabellin: i njoj je otac na kratko vrijeme dao dodirnuti vječnost, kao i Lauwersu / = lovers?/, omogućivši mu da može voljeti trenutak ostavljene vječnosti – ljubavi ponuđene za budućnost) osim poveznice s glazbom ona moguća, a nenavedena s nezgodom koju je Bowie doživio u mladosti kad ga je zbog jedne djevojke prstenom (Arthur?) na ruci udario najbolji prijatelj, što je uvjetovalo cjeloživotni problem s dubinskom percepcijom i razlikovanjem boja, čini mi se najznakovitijim u cijeloj priči-slici-predstavi-životu.

U usporedbi s Edipom, koji oslijepi kad dozna za incest, i Isabella ostaje bez naočala kojima vidi u trenutku razbuđene incestuozne ljubavi. Slijepa Isabella istodobno asocira i na Homera i rasprave o šarmantnim i lucidnim pripovjedačima, ali i na slijepoga Gloucestera, na Kralja Leara, jednu od predstava Needcompany (= tražim društvo; zemlje Beneluksa; razdioba očeva imanja).

Predstava je na Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu prikazana dva puta, 20. i 21. rujna 2009, u Paviljonu 19 na Zagrebačkom velesajmu, na francuskom i engleskom, s hrvatskim prijevodom. U noći posljednjih trenutaka ljeta i početaka jeseni publika je ovacijama i s velikim oduševljenjem pozdravila autora i izvođače te fascinantne, višejezične, multiperformerske dvosatne predstave. Predstave u kojoj je živjelo i pobijedilo stalno veselje, fantastična energija, radost glume, plesa, pjevanja, suigre – Felix – „mrtva riječ za sreću“ svih sjajnih izvođača i autora. Završna pjesma, podijeljena velikodušno s publikom, Song for Budhanton (Budha, Anthony, Antun), posvećena je „čovjeku koji nikad nije stao“; sa završnim stihovima: „We just go on and on and on and on...“ dugo će odjekivati našim srcima, s artefaktom života – Isabellom i Isabellinom, Bachelardovom i našom sobom ljepote i vječnosti.