Bolesnik koji misli

Gotovo svi koji su se bavili komedijom (još) nepoznatoga kajkavskog autora Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš (praizvedena je u sjemeništu na Kaptolu 1803) od Nikole Andrića do Slavka Batušića i Nikole Batušića slažu se u tome da ona osim u naslovu nema nikakve veze s Moličreom. Čini se da tako ne misli glumac u glavnoj ulozi Grofa Ferdinanda odnosno Hipokondrijakuša Ljubomir Kerekeš u predstavi Glumačke družine Histrion ovoga ljeta na Opatovini. Ako se baš i nije u toj ulozi prisjećao lika Argana, koji je kao i njegov dubrovački potomak Nemoćnik u pameti bio okružen i ženskim likovima, što je sjemeništarcima bilo nedostupno, a kao budući svećenici nisu se smjeli ni preodijevati u ženske oprave, moglo se pomisliti da Kerekeš tijekom cijele predstave ne gubi iz vida prvoga glumca Umišljenoga bolesnika, velikoga Jeana Baptistea Poquelina Moličrea. Kao što je poznato, Moličre je prema svjedočanstvu Le Grangea predstavu Umišljenoga bolesnika doveo samo do četvrte reprize, s koje je, nakon što je ismijao Arganove strahove i nekompetenost liječničkoga staleža, dospio, još u kostimu iz predstave, ravno na samrtničku postelju.

Ljubomir Kerekeš jedan je od iznimnih glumaca kojemu su tragika i komika jednako blizu. On će vas znati nasmijati do suza, a istodobno na tren oviti crnilom tuge. Kao ni lepršava ironija, nije mu stran ni najsnažniji dramatski naboj. Nije slučajno negdje na početku svoje glumačke karijere, za ravnateljstva Petra Večeka u režiji varaždinskoga gosta Vasilija Vasiljeviča Sečina, ruskoga emigranta iz Pariza ranih osamdesetih, mladenački poletno, potresno i pronicavo s pogledom velikih tamnih očiju koje su gorjele neugasivom groznicom odigrao nedostižno živu, strastvenu i bolnu ulogu Raskoljnikova u redateljevoj dramatizaciji romana Zločin i kazna F. M. Dostojevskoga na pozornici varaždinskoga kazališta. U toj davnoj začudnoj predstavi nostalgična scenografija prenapučena slikovitošću pravoslavnog podneblja nije potiskivala snažnu dramsku prisutnost nenametljivo dominantna protagonista.

Predstava Hipokondrijakuša na Opatovini u smiraj dana u opuštenoj večernjoj atmosferi započela bi Kerekešovim samotničkim izlaskom pred publiku s povjerljivo intoniranom izjavom „Ne dobro“ (premještenom na početak s kraja 2. ishoda odnosno prizora) i jedva bi se naslutilo da to hoće reći kako općenito u nas nije dobro, kad bi on pojačao osjećaj povjerljivosti i upravo tjelesne tjeskobe nastavkom „Meni ne dobro“. Dok neki veliki glumci upravo agresivnom snagom u tren oka pridobivaju publiku da sve intenzivnije misli i osjeća zajedno s njima, Kerekeš to čini nenametljivom, višeslojnom blagošću ili pak izoštrenom ironijom. Nakon toga kratkoga prologa sve što se događa izrazito je smiješno. Uvelike tomu pridonosi Ronald Žlabur u ulozi mladoga grofova sluge, zagorskoga harlekina, autentičnoga i prisnoga seljačića Mikiča, kojemu u njegovu histrionskom dovijanju nije daleka ni liku urođena nota socijalnoga bunta. A njegov grofovski gazda Hipokondrijakuš Ljubomira Kerekeša koliko god tijekom igre neodoljivo ismijavao bolesnikove fobije ne propuštajući ironizirati ni vlastito melankolizeranje, u svojem izrazu ipak nikad ne gubi suptilno prikrivenu notu duboke sjete zbog bojazni da bi strahovi ipak mogli biti opravdani, a kobni kraj sasvim blizu. Bez traga reproduktivnosti, njegova misao na sceni uvijek je živa, neizbježna i zarazna.

Tako se približio drugoj jednoj svojoj velikoj ulozi kajkavskoga odnosno kajkaviziranoga repertoara varaždinskoga kazališnoga ljeta, također u režiji Georgija Para, Hofmannstahlovu Jedermannu iliti Vsakoviču u prepjevu Tomislava Lipljina iz 1995. Koliko god bila istinita La Rochefaucaultova maksima kako se suncu i smrti ne može gledati u oči, Ljubomiru Kerekošu to je u ovoj antologijskoj predstavi zaista uspijevalo, izazivajući tihi smijeh i sve dublju jezu u svih koji su ga tih ljetnih večeri gledali u dvorištu galerije Miljenka Stančića. Svoje stalne suradnice iz vrhunski estetizirane i prisno jednostavne izvedbe toga koliko naivna, toliko mudra varaždinskoga moraliteta, Dinku Jeričević za scenski okvir, Mariju Žarak za kostime, redatelj Paro uveo je ovoga histrionskoga ljeta i u prosvjetiteljski izravan i jednostavan teatar rođen među kaptolskim sjemeništarcima, gdje ne treba velika scenski tehnika ni dekor, nego smiona mašta, osjećaj za mjeru i vjernost duhu vremena nastanka drame i vremena njezine današnje publike, čega nadasve inventivnoj, preciznoj i uveseljavajućoj kostimografiji Marije Žarak kao i pomnim elementima scenografije Dinke Jeričević u prekrasnom zadanom prostoru ne nedostaje. Umišljena bolest i liječnici samo je jedna od isprepletenih tema poticajne kajkavske komedije kao što su to skrb za domovinu, smjena generacija, parazitstvo ostarjele vlasti. Drugo veliko glumačko ostvarenje, lik vedroga kajkavskog Oblomova prije Oblomova, neizlječiva lijenčine i proždrljivca Hipokondrijaševa brata Grofa Lasla, okružena služinskom svitom u jednostavnoj i efikasnoj mizanscni raskošno dobrodušnim humorom obojio je Vid Balog. Nikakvih dodatnih efekata osim zanosne uigranosti cijeloga ansambla zajedno s nezamjenjivim Žarkom Potočnjakom (Doktor Pankracijuš), ansambla koji u intervalima uživo pjeva i svira stare popijevke nema u toj nadasve zabavnoj, od publike izvrsno prihvaćenoj predstavi asketske jednostavnosti i nedvojbena umjetničkoga dometa.

Dakako, kajkavština nije geto ni muzej i ma koliko se to nastojalo, utjecaje suvremenosti u scenskom govoru teško je moguće posve izbjeći. No vrijedi se potruditi. Sjetimo se Gavelle koji kaže: „…ukratko, a ja sam uvjeren da u tome ne pretjerujem, kajkavci su imali ono što mi danas nemamo, pravi književni jezik. Taj jezik nije bio mehanička fotografija jednog dijalekta, nego podatni materijal za izražavanje i najapstraktnijih predodžaba, a da je pored toga uvijek bio u vezi sa živim jezikom.“ Ili Slavko Batušić, također u povodu Tita Brezovačkoga: „U svakoj rečenici se osjeća da ju je pisac čuo izgovorenu od živog lica, a nije je knjiški iskonstruirao.“ Sve bi se to moglo odnositi i na uspješnom izvedbom napokon definitivno afirmiranu komediju Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš.