Bit komunikacije

Izraelski koerograf Sahar Azimi bio je član najpoznatijih izraelskih plesnih skupina, čija imena nisu nepoznata u Hrvatskoj: Batsheva Ensemble, Inbal Dance Theater, Barak Marshals Dance Company. Suradnja njegove plesne kompanije sa Zagrebačkim plesnim ansamblom, čija je premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih bila 15. rujna, sigurno je dobitak za hrvatsku plesnu scenu.

Radeći predstavu UTF-8 Sahar Azimi donio je članovima Zagrebačkoga plesnog ansambla onu vrstu preciznosti pokreta i tjelesne spremnosti kakvoj se publika imala priliku diviti prigodom gostovanja izraelskih plesača na Tjednu suvremenog plesa. Jednakom takvom preciznošću plesači Ognjen Vučinić, Benjamin Bac, Sara Barbieri, Maša Kolar, Aleksandra Mišić, Petra Hrašćanec Herceg, Darija Doždor i Petra Chelfi izveli su predstavu koja se bavi komunikacijskim kodovima suvremenoga društva.

UTF-8 zapravo je kratica za Unicode Transformacion Format 8, što označuje način zapisa kodnih točaka u računalnoj tehnologiji. Matematičko i računalno kodiranje informacija ovdje je tek polazna točka u preoblikovanju pokreta, odnosno komunikacije pokretom, u poznate, ali i nepoznate obrasce. Koristeći se motivom računalnoga koda, Sahar Azimi postavlja plesače na plesni podij kao na kodnu mrežu čije značenje opisuju svjetlosni signali pedesetak usmjerenih okomito postavljenih svjetala (oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka). Koreografija je osmišljena nizom glazbenih fragmenata (glazba Didi Ereza) izvedenih u free-jazz-stilu, koji završavaju duhovitom glazbenom obradom dječje pjesmice Hokey Pokey.

Osmišljavajući plesne sekvence, Sahar Azimi zazire od narativnosti plesnog izraza te, umjesto dugih plesnih sekvenci koje bi snažnije i emotivnije dotaknule gledatelja, bira kratke fragmente. Oni su ponekad iznenadno prekinuti promjenama pozicija plesača, izmjenama svjetla koje signaliziraju promjenu koda ili verbalnom zapovijedi izgovorenom elektronski izobličenim glasom. Sve navedeno tijekom predstave stvara zamršenu strukturu odnosa među plesačima i onemogućuje gledatelju biranje jednog uzorka i pronalaženje jedinstvene narativne okosnice koju bi mogao nametnuti predstavi. Tako pred gledateljem ostaje samo čisti plesni materijal, koji počinje funkcionirati kao plesni kod. Njegova izmjena tijekom predstave ponekad podsjeća na izmjenu slova Morseove abecede u telegrafskom kodu.

Ovakva predstava zahtijeva od gledatelja potpunu usredotočenost na plesnu izvedbu jer, ukoliko ne uoči brze promjene koda, ostaje zakinut za fine nijanse komunikacije te desemantizacije starih komunikacijskih obrazaca kako bi bili zamijenjeni novima, o kojima je predstavom UTF-8 pokušao govoriti Sahar Azimi. Po sebi je razumljivo da u pedesetak minuta predstave nije moglo biti rečeno sve što bi ta tema mogla ponuditi. Koreograf je birao obrasce koje poznajemo uključivši u ovo plesno istraživanje čak i elemente folklora. Ipak, svaka takva asocijacija vrlo je utišana i gotovo promiče jer je plesni pokret u predstavi toliko poopćen i visoko estetiziran da je uspostavljanje odnosa i relacije prema poznatim (ili možda čak i trivijalnim) plesnim modelima gotovo nemoguće. Odnosno, sve što smo u trenutku prepoznali u sljedećoj sekundi postaje nešto sasvim drugo, pa čak i vlastita suprotnost. I zbog toga predstava zahtijeva okretna i pomna gledatelja, kojemu neće promaknuti sve njezine nijanse. Pa ni činjenica da su plesači Zagrebačkoga plesnog ansambla u projektu pokazali zavidnu plesačku zrelost i spremnost da iziđu na kraj i s visoko postavljenim kriterijima.