Beskrajna zajednička kupka

Nekoć se i naše kazalište bavilo relevantnim suvremenim temama, a ne uglavnom samo njihovim izbjegavanjem.

U publici pred garderobom nakon predstave Zajednička kupka Ranka Marinkovića u adaptaciji i režiji Georgija Para u HNK u Zagrebu, koja je nakon simboličnoga pada dvojice sugovornika u fekalije završila replikom Svi mi smrdimo, redatelj Vlado Habunek s gnjevom prema autoru, koji se mogao i nije morao shvatiti ozbiljno, u sav je glas prosvjedovao: „Ako on smrdi, ja ne!“

Nema više tragedije. Ona je optimističnija od komedije. Daje iluziju ljudske veličine. Komedija je okrutnija, pokazuje besmislenost svega. Čini se da kazalište više nema snage ni za jedno ni za drugo. Drama našega vremena najčešće završava osjećajem posramljenosti, koji kao u predstavi Život i sudbina može biti ublažen rezignacijom i razumijevanjem koje vodi praštanju.

Na gotovo četiri sata dugoj, prigušenoj, usporenoj, sivoj i sumornoj, za gledatelja izvan vlastite sredine prilično zamornoj predstavi Dramskoga kazališta Maly iz Sankt Peterburga, koja je u HNK u Zagrebu 18. rujna otvorila ovogodišnji Festival svjetskoga kazališta, a režirao ju je i u nas već glasovit Lev Dodin, kojega smo upoznali na pretprošlom festivalu s predstavom Moskovski zbor, u vlastitoj adaptaciji u nas još neprevedena romana Život i sudbina (1980) Vasilija Grossmana – nije bilo glasna prosvjedovanja. Ali jest isprva diskretna, a za stanke masovnijega bijega iz gledališta. Strpljenje i usredotočenost onih koji su ostali u dvorani višestruko je nagrađena. Vidjeli su najbolje dijelove predstave, one u kojima se raštrkane pritoke dokumentarno ispovjedne drame-rijeke oslobađaju dominantna tona tužaljke i sastaju u dramatičan zajednički tok, da bi kroz više neobično potresnih vrhunaca dovele do smirenja u završnoj rezignaciji; do kraja, kojega zapravo i nema, jer predstava je s pozornice tako reći sišla na ulicu da još dugo traje i nastavlja se u svijesti gledatelja.

Kao da slijedi Shakespearea, Život i sudbina govori kako mi znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti. Dok ne dođemo u iskušenja kakvo je 20. stoljeće svjetskih ratova i velikih totalitarizama, koje za sobom ostavlja bojazan da uopće nije prošlo nego samo mijenja ruho, ali ne i ćud, te i dalje djeluje porazno i unakazuje ne samo na opću sliku svijeta nego i pojedinca i njegovu intimu. Odavno već ni za koga, pa ni u šali, čovjek ne zvuči gordo kao u Gorkoga, od čovjeka se ne može tražiti da na njemu sve bude lijepo kao u Čehova, univerzalna duša svijeta za kojom je u Galebu tragao Trepljov nepovratno je zagađena. Iz motrišta jedne židovsko-ruske obitelji u bivšem Sovjetskom Savezu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i s uvidom u ono što mu je prethodilo i slutnjom onoga što će uslijediti nakon njega, na način koji nije stran ni ostatku svijeta, posebice onoga srodnijega, kroz svakodnevicom obojena dramatična događanja, sjećanja i snoviđenja, sagledavaju se i prepoznaju užasi nacističkih i komunističkih logora, slavnih ratišta poput Staljingrada, na kojem prokazuju i odvode u gulag proslavljenoga heroja, mladoga časnika pobjednika, zato što je neovlašteno štedio živote vojnika, riječju dotiče se stanje duha 20. stoljeća. Bez izvanjskoga kontinuiteta i kronološki čvrsta reda nižu se fragmenti ratne svakodnevice poput košmara u nepromjenjivu sivilu ambijenta s logorašima iza žičane ograde, njihovim ispovijedima, mukama, marširanjima s prisilnim, a ipak lijepim pjevanjem ruskih ili njemačkih pjesama, već prema tome kada smo u kojem od posve sličnih mučilišta. Ni kod svoje kuće nitko nije na slobodi, nad svim pojedinačnim pričama lebdi strah, a među žive koji se i ljube sa strahom kao u predahu ritualno se vraća poput kapi dobrote u mrazu beznađa mala stara liječnica s oproštajnim pismom koje iz nacističkoga židovskoga geta upućuje svome jedincu. On je postao veliki fizičar, otac obitelji, ponosan i vedar, sposoban reći ne licemjernoj i doušničkoj okolini, dok joj neizbježno ne postane sličan. Staljin osobno, telefonom kao Bulgakova, uzima ga u svoju zaštitu, taj prizor s fizičarevim brzim padom u servilnost pred glasom koji kao da dolazi s neba, pa oduševljenje i radost zbog slobode stvaralaštva koju je stekao ne plativši cijenu poniženja, zatim prizor o sramnoj naplati koja će doći naknadno i biti tako visoka da mora u čovjeku ubiti samopoštovanje i umrtviti život – potresan je vrhunac drame. Završne riječi pripadaju majčinu pismu koje na posljednjem rastanku poručuje sinu neka on živi, živi, živi vječno. Ima li uopće višega zakona za čovjeka od živjeti pa ma kako bilo? Ako je moguće, uz to poput blage staričice pomagati i drugima da prežive. Bez patosa žrtvovanja, bez ludosti križa. Sramotno i bespomoćno odustati od sa svih strana onemogućena otpora i obrane?

Namjerno dvostruki završetak dokumentarno-publicističke i psihološko-obiteljske drame izvedbom uzdignute u sfere scenske poezije, koja teži rasprostrijeti svojevrstan ispit savjesti epohe ističe raskorak između izbavljenja umjetnošću (kojem je na svoj način protkana prije viđena predstava Moskovski zbor) i turobna mirenja sa sveopćim, neizbježnim porazom.

A. B. Šimić pisao je da se vrijeme osvećuje svemu što je urađeno bez njega. Mislio je na žurnalizam, no je li u kazalištu drukčije? Lev Dodin i njegovi bivši i sadašnji studenti glume pripremaju predstave godinama da bi te predstave često barem dvostruko dulje poživjele s publikom kod kuće i na gostovanjima. Njeguju vlastiti stil nadasve suptilne glume i, kako jednom reče redatelj Dodin, svi zajedno teže stvaranju kazališta-kuće, kazališta-obitelji, „kazališta kao kolektivne umjetničke duše s glumačkim ansamblom koji je sposoban u istom trenutku zajedno misliti i osjećati“. Zato bi između njih tridesetak u predstavi Život i sudbina teško bilo naći ijednu slabu točku ili neautentičan trenutak, a vrhunske domete bez dvojbe postižu Tatjana Šestakova (Ana Šturm) s poput refrena ponavljanim monologom pisma i nadasve Sergej Kurišov u ulozi znanstvenoga genija Viktora Šturma, koji na najautentičniji mogući način utjelovljuje intelektualnu nadmoć i moralnu krhkost intelektualca u odnosu prema totalitarnoj pa i postotalitaritarnoj vlasti. Ne bi se smjelo izostaviti ni druge, posebice izrazima krotke odanosti životu prožetu glumu Elene Solomonove, koja će u ulozi fizičarove supruge Ljudmile u trenutku njegova pada (ne u fekalije, ali slično) očajnički pokriti lice rukama.