Vrijeme je za terapiju smijehom

U utorak, 25. kolovoza 2009, u splitskoj staroj Gradskoj vijećnici, a u organizaciji MKC Split, otvorena je retrospektivna izložba Sve u valcer karikaturista Davora Štambuka. Štambuk je dosad rijetko izlagao u rodnom gradu, pa su sada predstavljeni njegovi najuspješniji i nagrađivani radovi dviju najvažnijih autorovih profesionalnih (ali i životnih) hedonističkih zanimacija (seks, bolje je možda reći muško-ženski odnosi, i vino). Sve u valcer je bogata, sveobuhvatna i opsežna izložba zanimljive koncepcije: opus nije predstavljen kronološki, nego po ciklusima (od biblijske priče o Adamu i Evi, preko srednjega vijeka i Francuske revolucije do suvremenoga doba). Bila je ovo i jedinstvena prilika da se vidi Štambukov najstariji album karikatura Hajdukovci u karikaturi i pjesmi (Slobodna Dalmacija, 1954).

Štambukova prva samostalna izlažba bila je 1972. u Parizu, a u Hrvatskoj tek 1979. u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra. Objavljivao je u svim važnijim domaćim (Start, Nedjeljna Dalmacija, Slobodna Dalmacija, Arena...) i inozemnim novinama, izlagao na brojnim festivalima, osvajao cijenjene strukovne nagrade i dobivao javna priznanja (francusko Ministarstvo kulture dodijelilo mu je Odličje reda viteškog križa za umjetnost i literaturu, a predsjednik RH dodijelio mu je Orden reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića).

Rijetkima je poznato da je davno Štambuk u nas započeo kao sportski novinar, ali se njegova profesionalna karijera uglavnom računa odlaskom u Pariz sredinom šezdesetih, gdje je karikatura bila iznimno cijenjena. Bilo je to vrijeme seksualne revolucije, kada se oštrije i slobodnije kritizirao malograđanski moral, rušili se stereotipi i tabui, raskrinkavali lažni moralisti i napadali nedodirljivi autoriteti, pa su teme erotike i seksa za Štambuka značile posve normalno opredjeljenje. Kako tada nije poznavao francuski, odmah se odlučio za karikaturu bez riječi i u tome je ostao dosljedan.

Premda mu je priznanje u Francuskoj brzo došlo (nagrada Grand Prix Bellus nakon koje počinje raditi u Ici Paris, gdje ostaje do umirovljenja 1999), Štambuka su napadali zbog bogohulnosti i optuživali za silovanje javnosti vlastitim erotičkim frustracijama (!?). Kako li se brzo mijenjaju konvencije i padaju moralne vrijednosti: današnji mediji obiluju tvrdom pornografijom, muško-ženskim jeftinim skandalima, prostituiranim karijerama...

Muško-ženske odnose Štambuk ne promatra seksistički, već inteligentno razotkriva taj fenomen kroz razlike među spolovima, njihovim suprotnim interesima i potrebama, te pozicija moći tijekom povijesti. I u tu svrhu on muškarca i ženu smješta u najobičnije, svakidašnje situacije: u kući, u spavaćoj sobi, na poslu, ulici... Pritom se inteligentno kreće od granice lascivnog i putenih užitaka pa do crnoga humora, bez vulgarnosti, nasilja, moraliziranja i gruba osuđivanja. I nakon toliko godina njegovi radovi zadržali su svježinu i sjajnu duhovitost, iskrenost i otvorenost. On humor gradi na gegu, komičnosti situacije, faktoru iznenađenja, na ljudskoj gluposti, pa rafiniranim crtežom stvara dramatične susrete muževa i ljubavnika, prevarenih muževa, rogonja, papučara... Jasno nam je da su muško-ženski odnosi mnogo složeniji nego što se to u Štambukovim humorističkim sličicama čini, no autor hoće reći da su to definitivno najuzbudljiviji odnosi kojima su se od antike do danas bavili književnici, umjetnici, filozofi...

Na kraju im ni Štambuk nije odolio!

Druga životna tema kojom se Štambuk bavi jest vino. Premda je godinama živio na relaciji Pariz – Zagreb – Split, u njemu i dalje živi Split i Mediteran, pa ne čudi da je nastavio rafiniranim medijem karikature nadograđivati ono što su započeli Marko Uvodić Splićanin, Miljenko Smoje i brojni drugi, široj javnosti manje poznati, hedonisti i humoristi. Uživanje u vinima u Štambuka preraslo je u filozofiju življenja – vinozofiju: vino je lijek i afrodizijak, uživanje u vinu je obred i umjetnost, „pijenje je erotičnije od jedenja“.

Štambuk se ne voli u karikaturi baviti politikom. Ostao je vjeran ženama i vinu pa je na te teme objavio pet knjiga karikatura: Sex Made Man (1979), Sex &...(1992), Summertime (1994), In Vino Veritas (1995), Split Tease (2002).

Složit ćemo se da je humor mnogim stvarima determiniran (kulturom i tradicijom, odgojem, religijom, političkim svjetonazorom...). Humor je, između ostalog, stvar osobnog doživljaja. Pa i inteligencije, rekla bih. No Štambukov humor, premda začet na francuskim liberalnim zasadama, odavno je kozmopolitski, a Štambuk humorist (karikaturist) postao je humanist čije je ustrajavanje na hedonizmu odavno prestalo biti grijeh. Nažalost u nas nema mladih karikaturista. Slabe li umjetničke slobode? Možda se danas ne isplati biti karikaturist? A možda su Hrvatima ubili smisao za humor? Naime stručnjaci tvrde da smijeh slijedi tek kad čovjek zadovolji temeljne ljudske potrebe (hrana, stan, posao, sigurnost...), kad je čovjek opušten, bezbrižan, kad nastupi hedonizam. Ako je točno da dan u kojem se nikomu nismo nasmiješili jest izgubljen dan, koliko smo samo dana izgubili!

Za sve koji su smrtno ozbiljni i nemaju prigodu pogledati ovu izložbu, preporučujem terapiju humorom (gelotologija, grč. gelos – smijeh), a za početak neka se uhvate jedne od spomenutih Štambukovih knjiga.