Vonj boljševizma

Naša javnost preplavljena je nasrtajima na Katoličku crkvu i kršćanske vrednote. Predsjednik države, neke političke stranke i udruge te njihovi medijski trabanti stalno nastoje Crkvu u Hrvatskoj pa i Svetu Stolicu ocrniti, iznutra destabilizirati te stvoriti averziju vjernika prema kršćanskim vrednotama. Konstanta je napad na vjerski nauk Crkve. I dok država grca u sveopćoj krizi, a narod gladuje, umnožavaju se napadi dijela politike na Crkvu. U tome prednjači predsjednik Stjepan Mesić, koji je grozomorniji u napadu na Crkvu što mu je vlast bliže kraju. Vjerno ga slijedi dio novinara i medija, koji mu godinama tepaju, a on ih na svoj način blagoslivlja. A sve vonja na boljševizam i borbeni ateizam.

Primjerice, nedavni posjet pape Benedikta XVI. Africi bio je popraćen negativnim kritikama u svijetu i u nas. Predbacivalo se Papi što Afrikancima nudi prezervative i dogme, a prešućuje se da je Papa pozvao svijet da Africi pomogne novčano. Uporaba riječi dogma u ovom primjeru znak je diletantizma kritizera Pape, jer ne znaju što ona znači.

Drugo područje udara na Katoličku crkvu njezino je navodno enormno bogatstvo pa se od Vlade traži da jednostrano otkaže međunarodne ugovore sa Svetom Stolicom. Predsjednik Mesić založio se za prekid tih ugovora, rekavši kako i ne zna da postoje. Sramota je da ne zna za ugovore sa Svetom Stolicom, koji su sklopljeni 1996. i 2003. godine, koji je potpisan za njegova prvog mandata i govori upravo o financijama.

Uoči izbora za lokalnu samoupravu hrvatski biskupi pozvali su vjernike da ne glasuju za one koji prešućuju ili bezočno niječu jezovite komunističke zločine. Na to je reagirao Mesić žestoko predbacujući biskupima da se miješaju u politiku, ali je i pokazao cinizam prema žrtvama u svome narodu. Još jednom je dao do znanja da su za njega žrtve Srbi, Muslimani, Židovi, Romi, a nikako i Hrvati. Za njega su tako i zločinci samo Hrvati jer je očito zaražen ideologijom genocidnosti hrvatskoga naroda. Iznova je to pokazao u vrijeme obilježavanja spomena na hrvatske žrtve na Bleiburgu i Križnom putu. Tada je svetogrdno molitvu i svetu misu za žrtve komunističkog režima nazvao ustaškim dernekom. Time je iskazao prijezir prema hrvatskim žrtvama i žilavo nastojanje da se opravdaju komunistički zločini.

Rat protiv križeva

Vrhunac sukoba Mesića s Crkvom bio je slučaj glavnog urednika Glasa koncila, don Ivana Miklenića, u čijem se komentaru hrvatski predsjednik prepoznao kao veleizdajica. Mesić je pak bio uvjeren da iza Miklenićeva teksta stoje hrvatski biskupi pa je tvrdeći da je Glas koncila glasilo Katoličke crkve tražio ispriku od bilo kojega biskupa. Neznalice u Mesićevu kabinetu i njegov partizanski mentalitet skrojili su diletantsko i uvredljivo priopćenje za svakoga kršćanina.

Kao Mesićev dišpet nadošla je zatim ishitrena i od nekog naručena polemika o križevima. Teško je dokučiti zašto je u desetoj godini svojega mandata Mesić otvorio frontu protiv križeva? U ta dva primjera Mesić je napao dvije vjerske istine s kojima se poigrao kao sa sredstvima političkoga prepucavanja, čime je povrijedio vjerske osjećaje svih kršćana, a ne samo katolika. U imalo pravno uređenoj državi to bi bilo dovoljno za optužnicu o kršenju ustavom zajamčenih i zaštićenih prava i sloboda građana. Međutim, Mesić je dobro zaštićena lovina pa ga se za te grijehe nitko ne usudi prozvati. Šuti HHO, zavezanih su usta udruge za zaštitu građana i njihovih prava, ne čuje se glas osude mnogih čovjekoljubaca...

Danu obilježavanja Oluje domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja zao pečat dalo je odbijanje predsjednika Mesića da bude na svetoj misi u franjevačkoj crkvi Sv. Ante u Kninu, kao i njegovo priopćenje o tome zašto je tako odlučio. U svom komentaru u Glasu koncila o tome kakva bi duhovna fizionomija novoga predsjednika trebala biti Miklenić je naveo da ne bi smio biti smatran veleizdajicom. Misleći da se to odnosi na njega Mesić je tražio od Crkve da se ogradi od Miklenićevih riječi.

Mesićev bijesni zahtjev za takvim potezom neshvatljiv je zato jer i običan čitatelj zna da sadašnjega hrvatskog predsjednika mnogi Hrvati, posebno oni u Bosni i Hercegovini te u iseljeništvu, smatraju veleizdajicom zbog njegova svjedočenja na Haškom tribunalu i zbog nezakonita slanja dokumenata s naznakom stroge državne tajne haškom tužiteljstvu.

Uz Mesića bukački se stavila novinarska bulumenta, koja s ideoloških pozicija napada Katoličku crkvu. Ulje na vatru dolio je novi predizborni komentar Glasa koncila. Miklenić je nastavio izlagati svoje viđenje duhovne fizionomije novoga hrvatskog predsjednika. Između ostalog je dodao da bi trebao „biti zdrava i psihički uravnotežena osoba“. Opet se digla hajka na Glas koncila i hrvatske biskupe jer je Mesić mislio da se i to odnosi izravno na njega. Tu buku i izraze netrpeljivosti prema Crkvi nije smirilo ni Miklenićevo javno objašnjenje da nikada u svojim komentarima o budućem hrvatskom predsjedniku nije mislio niti išta napisao što bi se odnosilo na Mesića.

Ovdje valja izričito upozoriti na činjenicu da Mesić, njegovi savjetnici i velika većina hrvatskih novinara živi u dubokoj zabludi i neznanju, i da su u odličnoj boljševičkoj kondiciji pišu o Glasu koncila i Crkvi. Činjenica je pak da Glas koncila nije glasilo Katoličke crkve u Hrvatskoj. Takva glasila uopće nema. A osnivač i izdavač Glasa koncila danas je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu. Katolička crkva u Hrvatskoj nije nikada ni imala svoje službeno glasilo, a to je bilo i nemoguće. Nije Glas koncila ni glasilo Hrvatske biskupske konferencije, jer je ona tek konzultativno i koordinacijsko tijelo.

Više od protokola

Kninski događaj upozorio je hrvatsku javnost da je predsjednik Mesić odbio ići i na svetu misu 25. lipnja ove godine u Zagrebu, koja je održana uz Dan državnosti, i to zbog Miklenićeva komentara. U Kninu je biskup Juraj Jezerinac poručio Mesiću da je sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u euharistijskom slavlju nešto više od sama protokola, jer se one služe za domovinu, za hrvatsku državu, za branitelje i druge hrvatske i katoličke vrijednosti.

Moglo bi se još dodati su Mesićevi potezi sablažnjivi, svetogrdni i uvredljivi za kršćane. Mesić ne mora ići na svetu misu, niti se Bogu moliti, niti vjerovati u njega, ali se ne smije koristiti svetom misom, najsvetijim kršćanskim činom, kao sredstvom političkog obračuna s pisanjem Glasa koncila, hrvatskim biskupima ili bilo kime drugim. Manipulacije vjerom, iskorištavanje vjere i Crkve u političke svrhe te vrijeđanje vjerskih osjećaja kažnjivo je odredbama Ustava.

Predsjednik Mesić pred kraj se svoga mandata obrušio na simbol kršćanstva, simbol Kristove muke i otkupiteljskoga čina i to na boljševički način i u ime sekularne države. Na izdisaju svoje političke moći napada križ u državnim ustanovama, a da nijednim državnim aktom nije zabranjeno držati vjerske simbole u državnim institucijama. Uostalom, kako reče Vesna Škare Ožbolt, i danas se tek tu i tamo na zidovima državnih ustanova nalaze vjerski simboli. Više od dva stoljeća staru povijesnu dilemu i problematiku Mesić danas obnavlja na neprimjeren način i to kao osvetnički čin prema hrvatskim biskupima i grubo prema vjerskim osjećajima svih kršćana. Neumno je u takvim uvjetima u narod bacati novu kost razdora, kada i političari imaju prečega posla nego nositi se s osjetljivim, političkim i svjetonazorskim pitanjem kao što je biti za križ ili protiv njega u školi, sudnici, poreznoj upravi.

Hrvatima je križ dio identiteta, kao i drugim hrvatskim kršćanima. A oni nisu ni za katoličku državu uopće pa ni za katoličku državu Hrvatsku, jer bi to bilo izravno protiv koncilske konstitucije Gaudium et spes. Danas je pak sasvim pouzdano da križ nije znak katoličke države, kako to predmnijeva Mesić i njegovi trabanti. I pitanje kršćanskih simbola u hrvatskim državnim ustanovama nije pitanje političkog uređenja države ni postojanja bilo kakve hrvatske katoličke države.

Zato treba razlikovati obvezne simbole u državnim ustanovama, zastave i grb, od drugih simbola. Zašto bi nekomu u Hrvatskoj smetalo što deklarirani katolik u svom uredu drži križ ako je većina građana kršćanske vjere? S druge strane građane kršćane smetalo bi kada bi predsjednik države u svom kabinetu držao križ na zidu, a sam je ateist, ponekad agresivan ili anticrkveno nastrojen.

Sjećam se kada se u Makarskoj, prije gotovo trideset godina, sudilo mladiću zato što je na vratu nosio lančić s križem. Bilo je to tada uznemiravanje građana i narušavanje javnoga reda i mira. Zamislimo kako bi danas izgledalo da neki ministar, katolik, na stolu drži križ ili Gospin kip, a Mesić mu to zabranjuje. Bio bi to udar na ministrovu vjeru, njegova prava, i znak dubokog boljševizma. A možda bi i zakonski odgovarao jer na svom radnom mjestu pokazuje da je vjernik. Nema dvojbe da bi bilo sablažnjivo da neki ministar drži križ u kabinetu, a uz njega se vežu laži, prijevare, krađe, korupcija, mito, nebriga za bolesne, siromašne, progonjene. Bila bi to uvreda dostojanstva križa i svega što on simbolizira.

Na štetu većine

Uz Mesićevu hajku na križeve prijepili su se SDP i HNS te hrvatski antifašisti. Vesna Pusić je izjavila da jedino država postavlja granicu između javnog i privatnog. Ona državu svodi na silu koja vlada ljudskim mislima, svjetonazorima, vjerovanjima i građanskim ponašanjem. Za nju su vjera i Crkva uvijek i jedino privatne stvari pojedinca, što je boljševičko shvaćanje odnosa države, društva, vjere i Crkve. Svoj nakaradni ideološki stav ona bi nametnula svima u ime manjine, i to vjerničkoj, u velikom postotku kršćanskoj većini. Komunistička je farsa da je religija isključivo privatna stvar pojedinca i da bi po tome građanin vjernik bio getoiziran u javnom životu.

Stav Ingrid Antičević Marinović po kojemu iz državnih institucija treba izbaciti križ, jer pravi kršćanin nosi svoj križ na leđima a ne prikucava ga na zid – čista je paranoja. Ne zna što je kršćanima križ, a govori o njemu tako da vrijeđa osjećaje vjernika.

U hrvatskim školama, gdje se legalno predaje vjeronauk, kako će se učenicima kršćanima govoriti o križu ako njega ne smije biti u učionici? Možda će se križ kao svako nastavno pomagalo donositi u učionicu, a ostalo vrijeme čuvati u nekom skladištu? Bila bi to ponižavajuća situacija za križ i učenike kršćane. A i pitanje je bi li trebalo iz državnih ustanova izbaciti slike i kipove Lackovića, Trebotića, Botterija, Meštrovića, Hraste, Sikirice i svih ostalih koji svojim djelima predstavljaju Kristov križ i Njegovu muku.

Najgore od svega jest Mesićevo upuštanje u teološka pitanja. Tako u Sinju poručuje vjernicima da se može Bogu moliti i služiti i bez posrednika. To je izravno miješanje u nauk vjere, time se opovrgava biblijska riječ po kojoj je svećenik posrednik između Boga i čovjeka i nezamjenjiv u sakramentalnom životu. Zašto Mesić danas aktualizira takav odnos prema svećenstvu u kršćanstvu?

Ivica Mlivončić