Utočište mladim glazbenicima

Klupska kazališno-glazbena Scena Amadeo ovoga je ljeta obilježila desetu obljetnicu i potvrdila se kao jedan od osnovnih punktova kreiranja kulturnoga života u inače relativno sušnu i nezanimljivu zagrebačkom ljetu. Njegovi pokretači, osobito idejni vođa Nenad Jandrić, uspjeli su od skupa raznovrsnih, ali pomno kvalitetom probranih programa, načiniti ljetnu scenu čiji se klupski karakter i intimno ozračje već poistovjećuje s određenim zagrebačkim lokalitetima. Na sam spomen imena manifestacije svatko tko je barem nekoliko puta posjetio neke od programa na Amadeu može si već točno predočiti o kakvoj je manifestaciji i kakvoj kulturnoj atmosferi riječ. Ona u sebi nosi poseban duh, a to je nešto s čim se rijetki mogu pohvaliti.

Usredotočena na kazališni i glazbeni izričaj te smještena u iznimno šarmantne i akustički izvrsne prostore atrija Prirodoslovnoga muzeja na Gornjem gradu i Muzeja za umjetnost i obrt u Donjem gradu, Scena Amadeo ovoga je ljeta, dakako radi jubilarnoga ozračja, trajala dulje negoli prethodnih godina, napravivši stanku od samo nekoliko dana početkom kolovoza. Klupska, dakle komorna, atmosfera osnova je na kojoj Amadeo gradi svoju programsku koncepciju, pa tako i glazbeni dio, koji uvijek sadrži šaroliku ponudu klasične, jazza i world-glazbe, pa i ponekih probranih popularnijih programa.

S jedne strane, Amadeo je svih deset godina koliko postoji pružao utočište kvalitetnim mlađim glazbenicima i njihovim projektima, koji su tu dobivali velik prostor za predstavljanje i afirmaciju. S druge strane, Amadeo cijeni odanost određenih izvođača i sastava, koji već godinama nastupaju na njegovoj sceni. Pogledamo li u program ovoga ljeta, uočit ćemo prisutnost i jednih i drugih, kao i dosta dobru ravnotežu među različitim glazbenim žanrovima, kako bi se zadovoljili ukusi publike, ali uvijek s kvalitetom ponuđenoga kao temeljnim motivom kreiranja programa.

Birajući umjetnike klasičare, Scena Amadeo ovoga je ljeta u potpunosti uspjela. Naime, okrenuli su se upravo mladim i iznimno darovitim glazbenicima, koji mahom već jesu postigli vrijedne uspjehe u domaćim ili u inozemnim okvirima. Klasični dio programa započeo je violinist Stefan Milenković, s kojim nijedan festival ne može pogriješiti, a koji je u Zagrebu nastupio uz pratnju pijanistice Srebrenke Poljak. No zanimljivo je da je Milenkovićev nastup, koji sam po sebi inače uvijek bude vrhunac, bio tek zagrijavanje za iduće izvrsne koncerte. I to naših već afirmiranih mladih glazbenika.

Veličanstvenim recitalom, kojim je do posljednjega sjedećeg i stajaćeg mjesta ispunio atrij Prirodoslovnoga muzeja, oduševio je gitarist Petrit Çeku. S vidljivim osjećajem skromnosti i poniznosti pred instrumentom, a u toj se skromnosti krije sva impozantnost njegove figure, Çeku je prebirao prstima i mislima po partiturama Johanna Sebastiana Bacha, Agustina Barriosa, Joaquina Rodriga, Gorana Listeša i Lea Browera. Za tako mlada glazbenika gotovo začudnim majstorstvom prebirući po gitari, Çeku je daleko nadišao granice jednoga instrumenta i jednoga izvođača, svaki put nanovo oduševivši vrhunskom muzikalnošću, kontrolom svih slojeva gitarističkih struktura te suptilnim i gotovo neprimjetnim, ali ipak kristalno čujnim, akordskim fluktuacijama.

Sasvim drukčiji glazbeni svijet Amadeovoj su publici ponudili sopranistica Marija Kuhar-Šoša i pijanist Mario Šoša, kreiravši večer grčkih, španjolskih i hrvatskih popjevaka. Jednosatnim koncertom upravo po mjeri slušatelja supružnici Šoša ponudili su publici prigodan repertoar, nižući interpretacije Ravelovih, de Fallinih, Turininih te, naposljetku, Hatzeovih popjevaka. Glazbeno i scenski u potpunosti oblikovanom interpretacijom, pomno doziranom voluminoznošću i izvrsnom vokalnom ujednačenošću, Marija Kuhar-Šoša privlačila je punu pozornost slušatelja, stalno imajući stabilno i kvalitetno uporište u klavirskoj pratnji Marija Šoše. A odlična karakterna interpretacija rezultat je njezina osobitoga nerva za primjereno scensko oblikovanje, što čini Mariju Kuhar-Šoša cjelovitom i zaokruženom umjetnicom.

Još jedan mladi hrvatski glazbenik priredio je solistički recital na Sceni Amadeo, a bio je to Bojan Čićić, koji se, nakon usavršavanja u Londonu i Parizu, specijalizirao za sviranje barokne violine. Zanimljivo osmišljen program, koji je ponudio na Sceni Amadeo, a koji je tematski zaokružio trima skladateljima – Georg Philipp Telemann, Heinrich Ignaz Franz von Biber i Johann Sebastian Bach – pružio je Bojanu Čićiću plodan okvir za vlastiti violinistički izričaj. Iako mu je do izvrsnosti nedostajalo još malo sviračke kontrole i dubljega poniranja u pojedinačni skladateljski rukopis, Čićić je iskazao baroknu muzikalnost i istančan smisao za oblikovanje glazbenih fraza. I, zajedno s prethodnicima, opravdao nastojanja Scene Amadeo, odnosno Nenada Jandrića, da glazbeni prostor manifestacije ustupe upravo perspektivnim glazbenicima mlađega naraštaja.

Iako su izdvojena četiri koncerta bila zapravo sve što je Amadeo ponudio s obzirom na program klasične glazbe, kvalitetan izbor organizatora nedvojbeno opravdava njihovu eventualnu malobrojnost. Naglašavamo eventualnu, jer i to je mnogo više nego što je itko drugi ponudio Zagrebu ovoga ljeta (s obzirom na klasični program). Klupskoj kazališno-glazbenoj sceni Amadeo čestitamo deseti rođendan i želimo da uspješno nastavi ovim putem.