Ushićena publika

Na samu početku upoznali smo se s novim sudionicima festivala, pa su prve dvije večeri obilježili nastupi orkestra Academy of St. Martin in the Fields. Čuveni britanski sastav na Revelinu je svirao pod palicom Leonarda Slatkina, a sljedeću večer u Kneževu dvoru njime je ravnao Rachlin. Izvedbom simfonija i brojnih pratnji orkestar je potvrdio svjetski ugled koji uživa, a posebno valja istaknuti interpretaciju Beethovenove Simfonije br.7 u A-duru, op. 92 i Mozartove Simfonije br.29 u A-duru, KV 201. Još je jedno veliko a novo ime nastupilo u prvom tjednu: umjetnik Yefim Bronfman, jedan od najpriznatijih pijanista današnjice. Bronfman je u Kneževu dvoru izveo Beethovenovu Sonatu u Es-duru op. 27, br. 1, Quasi una fantasia, Schubertovu Fantaziju u C-duru, op.17, Drugu sonatu u d-molu, op.14 Sergeja Prokofjeva, Dumku (u c-molu) P. I. Čajkovskog i za kraj Islamey, orijentalnu fantaziju Milija Balakirjeva, koja se smatra najtežim djelom klavirske literature. Očarao nas je njegov ton kojim postiže veliku širinu boja, zvonkosti i dinamičkih nijansi, njegova usredotočenost na glazbu koju izvodi te vratolomna tehnika koja s lakoćom prkosi svakoj zamci i svakoj teškoći, kojima su obilovale spomenute skladbe. A Bronfman nije odolio gromoglasnom pljesku publike pa joj je darovao jednu Scarlattijevu sonatu i Chopinovu Revolucionarnu etidu. Vrhunski interpretirano, naravno.

Već se na prvoj večeri publika susrela sa znanim umjetnicima, a to su Julian Rachlin, koji je nastupio u Mendelssohnovu Koncertu za violinu i orkestar u e-molu, op. 64, te violist Lawrence Power i klarinetist Martin Fröst, koji su izveli Bruchov Koncert za violu i orkestar u e-molu. Riječ je o zapaženim solističkim ostvarenjima, ali prednost bismo dali izvedbi Brucha jer je odlično spojila osobnosti dvaju solista i karakteristike skladbe koju je sigurno veći dio publike ovom prigodom čuo prvi put. Na drugoj večeri Julian Rachlin predstavio se u trostrukoj ulozi. Violinu je svirao u Schnittkeovoj Sonati br. 1 za violinu i komorni orkestar te Lisztovoj Koncertnoj fantaziji (nakon čitanja Dantea), koju je za violinu i orkestar preradio Sergej Dreznin, i sam nazočan u Dvoru. Violu je Rachlin svirao u skladbi Tvornica tišine Alberta Iglesiasa za violu i komorni orkestar, a ravnao je već spomenutom Mozartovom simfonijom, premda je orkestar Academy of St. Martin in the Fields tako uigrano tijelo da bi besprijekorno funkcionirao i bez dirigenta.

Rachlinov festival je, po starom dobrom običaju, u Crkvi od jezuita priredio Koncert za Dubrovčane. Dva Bachova djela – Trio-sonata za violinu, violu, violončelo i čembalo u G-duru i Koncert za dvije violine, gudače i continuo u d-molu – te Biberova Sonata Representativa za violinu i continuo u A-duru i na kraju Ljeto iz Vivaldijeva Četiri godišnja doba, izveli su najzaposleniji umjetnici festivala, koje ćemo spomenuti u sljedećem tekstu.

Dva koncerta predočila su osnovnu koncepciju festivala. U rasponu od dva do pet udruživali su se poznati nam glazbenici: u Kneževu dvoru Itamar Golan i Julian Rachlin (Brahmsova Sonata za violinu i klavir u G-duru, op. 78), Golan, Fröst i Torleif Thedéen (Brahmsov Trio za klavir, klarinet i violončelo u a-molu, op. 114), violinistice Janine Jansen i Julia-Maria Kretz, violist Lawrence Power i violončelist Boris Andrianov (Schubertov Gudački kvartet u d-molu, Smrt i djevojka), a u katedrali (zbog kiše!) Golan, Jansen i Fröst (Priča o vojniku, suita za klarinet, violinu i klavir Igora Stravinskog), Jansen, Kretz, Rachlin, Power i Thedéen (Mendelssohnov Gudački kvintet u B-duru, op. 87) te Golan, Fröst, Rachlin i Thedéen (Messiaenov Kvartet za kraj vremena). Messiaenovo djelo pripada među najdojmljivije izvedena dosad.

Nijedan koncert nije trajao manje od dva sata, a projekt Violine svijeta i Mala noćnomorna glazba i više – čak tri! Teško je opisati što se sve pod tim naslovom događalo u Kneževu dvoru. Ne zaboravimo da je većina umjetnika večer prije nastupila u katedrali, a tog jutra u Jezuitskoj crkvi, što znači da su u razmaku od 24 sata svirali gotovo sedam sati. A ovom prigodom su – osim vrhunskog sviranja – priredili sjajnu zabavu. Izvođači su bili komični, plesali su, plakali, pjevali, svirali violinu ležeći na podu, glumili i pritom se dobro provodili. Prvi dio zvao se Violine svijeta, a sadržavao je glazbu i poeziju violinista Alekseja Igudesmana. Djela nadahnuta židovskom klezmer-glazbom, keltskom i irskom, bugarskim i istočnoeuropskim zvucima kao i salsom i tangom, izvodili su violinisti Gidon Kremer, Janine Jansen, Julian Rachlin, Aleksej Igudesman te tri djevojčice i jedan dječak – violinisti Maria Sotriffer, Juliane Hennenberg, Daniela Yampolski i Nikolaus Luksch. Igudesmanovu poeziju nadahnutu „kandžama, grebajućim mačkama i letećim svinjama“ recitirao je Sir Roger Moore. Drugi dio zvao se Mala noćnomorna glazba i više. Projekt su osmislili violinist Aleksej Igudesman i klavirist Richard Hyung-ki Joo i oni su bili glavni izvođači. Ali jednako su se dobro uklopili i ostali sudionici s početka večeri, kao i neka nova imena koja su dotad bila u publici, Mischa Maisky, Lawrence Power i Stacey Watton. Odlično se uklopila i publika, koja je po potrebi i pjevala, a koja se suzdržavala od smijeha kako bi čula sve duhovite obrade poznatih motiva, kao i komentare i najave koje su dodatno začinjale vrhunski provod. A zašto je koncert zaslužio ovoliko prostora? Zato što nakon uistinu ozbiljnih koncerata doza autoironije demistificira svaku suvišnu pozu i prenemaganje, pa glazbenike poštujemo još i više.

Blizina publike i umjetnika na koncertima u Kneževu dvoru, u kojem se održala većina koncerata, čini posebnu sliku i nesvakidašnji odnos između onih koji glazbu izvode i onih koji glazbu slušaju. No pravu draž svemu daju umjetnici, koji, dok ne sviraju, sjede u publici. Slušajući kolege, oni time naglašavaju čvrst krug prijateljstva i poštovanja opravdavajući tako naslov i smisao festivala.