Umjetnost mimo klanova

Vladimir Dodig Trokut, Čudovišta 2, 2008, ulje na platnu

Kada je prošle godine 29. Salon mladih bio postavljen u Domu Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, kao izložba jasne koncepcije, u radikalnom kustoskom okviru selekcije i prezentacije, među različitim mišljenjima čula su se i ona da bi takva manifestacija trebala biti što otvorenija te da je njezina svrha ponajprije prikazivanje produkcije mladih umjetnika, u najopćenitijem smislu, a ne forsiranje selektorskoga koncepta.

S druge pak strane nametala se činjenica da odveć permisivna selekcija rezultira neujednačenošću te da u preopćenitom presjeku trenutne situacije nitko ne profitira (osim ako se ne teži tek za novom karijernom reckom!), a ponajmanje kvalitetni autori, čija se djela utapaju u prosječnosti. Dakako, neodređen koncepcijski okvir pridonosi da izložbu što prije zaboravimo (kao dosadu ili traumu), dok se preniskim spuštanjem kriterija zaista dovodi u pitanje i sam smisao manifestacije.

Iako podosta različita od spomenutoga primjera, i Godišnja izložba članova Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u Zagrebu povlači niz sličnih pitanja i problema. Otvoriti vrata svim članovima (trenutno ih je u HDLU-u Zagreb 1270!), po principu: tko plaća članarinu, ima pravo predstaviti publici svoja nova ostvarenja, ili je bolje povoditi se za strogim kriterijima, odnosno odlučiti se za koncepciju koja će favorizirati određene medije, poetike, autore. Inteligentno propitkivanje aktualnosti određene (lokalne) umjetničke situacije ostvareno je na Godišnjoj izložbi Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split, Paso Doble, održanoj prošle godine, na kojoj je splitska scena bila sučeljena s nacionalnom i međunarodnom scenom.

Nikola Albaneže, selektor ovogodišnje Izložbe recentnih radova članova Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, odlučio se za srednji put. S očitom namjerom da vrati kredibilitet Recentnoj (posljednjih smo se godina nagledali grozomornih, sramotnih /kvazi/izbora!) Albaneže je pooštrio kriterije, no ostavio ih je dovoljno širokima kako bi se omogućila usporedba različitih stilskih usmjerenja i htijenja, onih anakronih, ali i posve relevantnih i zanimljivih.

Radovi 162 autora bili su raspoređeni u Domu HDLU, Galeriji Prsten i Galeriji PM te u Galeriji Karas (u posljednjoj postavljena je nešto konzistentnija skupina radova, prvenstveno novih medija), u cjeline okupljene prema načelu tematske i medijske srodnosti. Taj način možemo ocijeniti kao logičan, pregledan, razumljiv, edukativan... pa čak i predvidljiv. Može se poželjeti i veća selektivnost te odaziv i uključenje nekih jakih imena (mnoga su i odustala upravo iz razloga nepristajanja na sumnjive sudove po kojima su radovi birani na prijašnjim izložbama).

Bilo kako bilo, izložba je potvrdila odabrane ciljeve (umjetniku pružiti mogućnost da „vidi svoj rad u suprotstavljanju s drugima“, a kritičarima da „sagledaju aktualnost“, galeristima da „procijene zanimljivost“). Publika je ponajprije dobila priliku (ponovno) upoznati neke zanimljive umjetnike kojih se djela ne javljaju odveć često na skupnim izložbama i na samostalnim predstavljanjima u razvikanim galerijama. Demokratičnost koja uvažava vrsnoću, a ne klanovska pravila i ustupke, zaista je dobro(došlo) rješenje za sagledavanje suvremene likovne scene!