Umijeće običnoga

Hrvatska kulturna javnost tijekom dva mjeseca na tri izložbe, skupnoj i dvije samostalne, dobro je mogla upoznati Vladimira Freliha, umjetnika s dvjema adresama, osječkom i düsseldorfskom. Na 21. slavonskom bijenalu Frelihov videorad nagrađen je, a dvije samostalne izložbe, u Osijeku i Rovinju, još su šire, preciznije i detaljnije predstavile njegovo stvaralaštvo. Time su se nadovezale na opsežnu izložbenu produkciju što obilježava njegovu karijeru, no, treba odmah reći, Vladimir Frelih nije umjetnik čija se umjetnička praksa reproducira na crti potrebe da se izložbama kao oblikom socijalne prakse popunjava biografija. Razlozi izlaganju uvjetovani su umjetničkom naravi djela, nisu to djela čije sastavnice nevidljivo i iznutra pozivaju jedna na drugu stvarajući pogon vlastitom umnožavanju. Naprotiv, svako je djelo posebna i zatvorena cjelina, ona se u različitim postavima različito kombiniraju predstavljajući uvijek nova rješenja svojih permutacija pa time i nove recepcije.

Naslovljene dvije izložbe dio su toga kombinatornog sustava. Videorad SMAK (Gent, 2007) nastao je za belgijski Muzej suvremene umjetnosti, gdje je i prvo predstavljen da bi hrvatskoj javnosti bio predstavljen na Slavonskom bijenalu i potom u Rovinju zajedno s radom Bijelo, dva polaroida, 7x7 cm. 25x31 cm, 2009, s osječke samostalne izložbe. Velika osječka samostalna izložba pod naslovom de GENERIC trenutno je središte toga sustava jer je opsegom i nadasve sadržajem povezala starije i nove radove. Taj će se izložbeni princip nastaviti i na dvjema samostalnim izložbama koje upravo priprema. Konačno, navedeni princip, čiji ćemo sadržaj pozornije motriti, umjetnik tumači ovako: “Svaka je moja izložba retrospektivna, obuhvaća sve prethodne iako je od svake i svih različita“.

Prva razina razumijevanja osječke samostalne izložbe Vladimira Freliha de GENERIC jest ona sa stajališta razumijevanja sama naslova. Na to precizno upozorava Ksenija Mitrovich, suautorica teksta za katalog izložbe pojašnjenjem: “Prema Oksfordskom rječniku američkog engleskog, riječ generic opisuje ‘opću vrstu nečega, nista pojedinačno’, a prema Sveučilišnom rječniku Merriam Webster, prefiks de- znači ‘suprotno od’. Naslov izložbe V. Freliha nije degeneric, nego de GENERIC, što drastično mijenja i doslovno i preneseno značenje kako naslova tako i svrhe cijele izložbe. Čini se očitim da izložba V. Freliha, de GENERIC, nema ništa zajedničko s tamnom stranom ljudske psihe, nego se bavi promjenom nečega vrlo običnog i općenitog u objekt s vrlo izuzetnim i specifičnim značenjem.”

Kako bi bilo jasno kako se to novi glagol bavi promjenom običnog i općenitog u iznimno i posebno te kako je to predstavljeno (i postavljeno), poslužimo se opisom postava i njegovim tlorisom kao važnom sastavnicom same izložbe.

Na ulaznom raskrižju izložbenoga prostora uokvireni je tloris prostora s označenim smjerom kretanja. Smjer kretanja u prostorima galerije obilježen je na podu i povezuje dvadeset četiri rada koje gledamo s određenih pozicija. Te pozicije odredio je sam umjetnik, a pogledom na pod vidimo i natpis koji nam predstavlja rad. Uokvirena slika tlorisa slika je svih prostora, smjera kretanja i označenih točaka na kojima se nalazi pojedini rad. Uokvireni je tloris i vodič izložbom, no moglo bi se u njemu prepoznati i nešto poput izvornoga tlorisa projekta zgrade odnosno njezinih prostora, možda tloris prvoga projektanta, koji je također obilježavao prostor i smjer kretanja, arhitektonskim jezikom rečeno njegove funkcije i oblik.

Radovi Vladimira Freliha prostorima muzeja daju nove i drukčije prostorne namjene i sadržaj, oblikovao ih je i pretvorio u umjetničke. A umjetnički sadržaj prostora, njegova cjelovitost, ali i pojedinačnost sa svim radovima zajedno i svakim posebno, važna je sastavnica sadržaja izložbe. Svi prostori i svi radovi, od prostora ispred zgrade na kojem je slupani automobil obojen u zeleno, skulptura kocka, do sanduka piva kao Skulpture koje nestaje, jer će tijekom izložbe pivo biti popijeno, TV-instalacija Crna soba, soba sa 798 fotografija kolorističkog spektra digitalnog zapisa, potom instalacijom računalnih monitora s programom boja, polaroid-fotografije, digitalni ispis šifri kolorističkog spektra, razbijeno zrcalo, 101 neonska cijev, maketa nepoznate zgrade i, na kraju, dvije sobe s fotografijskom instalacijom. Idejom predstavljanja prostora i radova, njihova jedinstva u zajedništvu i posebnosti pojedinačnog bavi se i katalog, odlična fotografija i oblikovanje kao vizualna predstava sjajno prate željenu nit prepoznavanja i razumijevanja svih sadržajnih i koncepcijskih sastavnica izložbe, a naročito je jasno kako se to Novi glagol “bavi promjenom nečega vrlo običnog i općenitog u objekt s vrlo izuzetnim i specifičnim značenjem” odnosno kako funkcionira ta tranzicija jer „automobilska olupina obojena u zeleno izvana i iznutra reducirana je na dvije homogene, nepokretne, površine, što zakida ikakvu sličnost s bilo kakvim tehnološkim proizvodom. Automobil, simbol brzine i kretanja, reduciran na plohe i potpunu nepokretnost, gubi svojstva vozila i postaje slika, tj. deGenerira od svoje primarne funkcije u ukipljen objekt i postaje dio svijeta igračaka, umjetnosti, zabave. Ova izložba, sa svojim mračnim naslovom de GENERIC, iznenađuje i zadovoljava publiku tako što deGenerira i objekte i očekivanja publike, i tako što potvrduje kreativnost aktivnim sudjelovanjem publike, koja će, ako je iz Osijeka, više nego rado sudjelovati u Skulpturi koja nestaje.” (K. Mitrovich).

Izložba Vladimira Freliha de GENERIC složen je i zahtjevan medijalni art projekt čiji sadržaj obuhvaća široki spektar njegovih interesa u prostorima intermedijalnih kretanja „slike i slikovnosti“, predmetnosti slike i objekta, ali i ideja njihovih vizualnosti. Sadržaj izložbe, njezinu složenost i slojevitost vrlo dobro tumače tekstovi u katalogu: Kamo vodi žuta linija? Dijalektika graničnih slučajeva slike i slikovnosti Blaženke Perica, Participacijom do dezintegracije Andreja Mirčeva, Izložbeni postav kao umjetničko djelo Vlastimira Kusika i Novi glagol Ksenije Mitrovich.

Samostalna izložba u Rovinju novo je izložbeno rješenje čiji je izbor radova očigledno uvjetovala želja za stavljanjem u dinamičnu vezu dva, sa stajališta medijske samostalnosti, različita rada. Time je ponovljena ideja o izložbi kao poveznici „performativno-participativnih praksi modela i tradicija izlagačkih aktivnosti koje uključuju promatrača kao konstitutivan element koji aktualnu izložbu čini cjelovitim, autonomnim artefaktom – hladnim medijem, koliko i žarišnim mjestom recentnih pitanja o socijalnoj ulozi i kompetentnosti umjetnosti“ (B. Perica).

Rečeno je, dva rada, video i polaroidi, umjetnik je izabrao nakon njihova postava na dvjema različitim izložbama. Videorad (SMAK, Gent, 2007) bio je na skupnoj izložbi, dok je rad s polaroidima (Bijelo, dva polaroida, 7x7cm. 25x31 cm, 2009) dio osječke samostalne izložbe. Videorad je jednostavan, sniman je jednom kamerom, radnici prebojavaju zidnu podlogu bijelom bojom, slike se pretaču od desne prema lijevoj strani. Rad s polaroidima također je veoma jednostavno strukturiran. Polaroidi nisu snimka ili slika nekog motiva, njihove su slike izblijedile do bjeline svoje supstancijalne osnove. Očito je na djelu bio kemijski proces u fotografiji, proces preinake od jedne prema drugoj slici, od nastanka do nestanka slike.

Svaki rad pojedinačno jasno upozorava na činjenicu da je pred nama djelo otvorene strukture, djelo koje funkcionira kao vidljiva, ali i nevidljiva slika. Videorad je montiran tako da je slika na ekranu – jedan prostor dva vremena – vizualni znak koji mi vidimo, ali mu značenje zna samo umjetnik. Bjelina slike koju vidimo kako nastaje i postaje slika, slika koja je slučajno slika, no tu je slučajnost Frelih pretpostavio i potpisao kao vizualnost svoje (video)slike.

I polaroidi su jednom bili jedna i sad su druga slika, Frelih je uočio i registrirao tehnološki proces nestanka slike, što metaforički rečeno možemo nazvati slikom smrti polaroida.

Montaža u prvom radu i registracija vlastite autodestruktivne tranzicije u drugom umjetnička je gesta koja autora čini subjektom značenja i označitelja, a ne slika kao označeni predmet i znak koji je očigledno privid i opsjena. Na tragu je to njegova interesa i kretanja u graničnom međumedijalnom prostoru slike i slikovnosti, odnosno slike u prostoru njezinih dvaju svojstava, predmetnosti i ideje. To je ono kretanje na graničnoj crti slike i slikovnosti čiju dijalektiku ta dva rada vrlo precizno predstavljaju.

Izložbe Vladimira Freliha u Osijeku i Rovinju nastojanje, da je „izložba jedinstveni medij“ u kojem umjetnik nastoji „prostor vratiti u sliku“, vrlo dobro predstavljaju.