Hrvatska noćiva po tuđim snovima
Bosanski Hrvat rodom iz Vareša, pjesnik Željko Ivanković, koji se dosad okušao u gotovo svim književnim vrstama, i nakon deset knjiga poezije u ovom ciklusu umije biti afektivan i reflektivan, a to znači i intiman na mjestima gdje nas najviše boli, a to je hrvatski aktualitet. On neće imenovati zatornike uzroka naše boli, ali će nam ostaviti gorak smisao slutnje. Ovaj put bez smrskanih slika, u slapovima intenzivnih osjećaja koji reflektiraju uglavnom život zajednice. Nakon budničke patetike posljednjeg rata (glede poetskih uradaka) i nakon što ovaj pjesnik doživljava tuđe aporije na svojim plećima, a istom podnosi i svoje, odjednom spasonosni izlaz nalazi u ironijskom stajalištu ponad takozvanih velikih tema kada „plače domovina i cmizdri historija“ („Tijesno je u hrvatskoj poeziji / kao u novim cipelama“). Iako s distance, osjeća se čemerna egzistencijalna skrb za zbirnu zamjenicu mi. Kako je u ovim pjesmama mnogo izravniji i određeniji, jer je poradio na poruci, pjesnik zahvaća i europsko stanje duha te će u intertekstualnim umecima također posvojiti mračne tonove, primjerice: Ferdinand Céline uoči samoubojstva, ili metafizička tuga Waltera Benjamina, siv i mračan Wroclaw pa pjesma posvetnica sumornoj i tužnoj sudbini pjesnika Viktora Vide. Od mnogih djela Tadeuczha Rozewicza izdvaja njegove Traumatske priče. Kao da njegova Hrvatska trenutno „noćiva po tuđim snovima“.
Zaključili bismo da je čak topao i širok smiješak koji ponekad stoluje u ovim pjesmama – sivo toniran. Pjesnik kao da je zapao u poetikološku recesiju te se privremeno odriče dosadašnjih imperativa poezije, naprosto, „prokišnjava mu život kao stari kišobran, kao krov nad uspomenama“. Za razliku od mnogih bosanskih pjesnika, Ivanković ne želi živjeti u uspomenama, stoga se i koristi tom izričajnom samokritičkom žestinom. Aksiome ravnodušja pjesnik će vrlo rado oživiti hodajući na prstima djetinjstva i to na putu do Boga, prezentirajući Hrvatsku i hrvatski jezik – njihovu interakciju u društvu. Pritom ga bole šumovi u komunikaciji, sve što ne odgovara fikciji zbilje te pokušava nepristrano lirski promatrati, bez inscenacije životnog u hrvatskom poimanju. Iako se neće posvema referirati na sve što se zbilo i što se zbiva, osjećamo plutanje kristalno jasne motivične iskazivosti. Ivanković je pjesnik koji se ne zadovoljava pragmatičnom koncepcijom istine te razvija svoju, koja uključuje i strujanje vremena, ali i bit našega socijalnog i psihičkog života. Ono što ga pritom motivira može ga istom i remotivirati pa i kada mnogo ulaže u obilježja svoga jezika.
Snaga njegova izraza nije uhvaćena u igri jezika (bez obzira na lijepe i proumljene slike), nego u distinkciji između retoričkog i psihološkog. Pjesnik Ivanković ipak ne može šutjeti o draguljima koji nisu mogli postati blagom njegove zemlje, stoga mu je duša ugođena sa sjetom koja ga je potajnim dahom stvarne (izravne) riječi pomalo iscrpila, a to, naravno, pogoduje zubištu upravo ovakve poezije.
SEAD BEGOVIĆ
JEZIK SAMOGLASNIKA JEZIK SUGLASNIKA
Jezik riba je
jezik samoglasnika
nijem kao i bol šume
u listu mlade jasike
Jezik rose je
jezik samoglasnika
dremljiv i tih
kao kišni šapat palmi
i jezik mjesečine
I jezik vjetra je
prostrani jezik
samoglasnika
Jezik suglasnika
za hladan dodir
s noću čuvaju
krv i smrt
I naš strah k tomu
TIJESNO JE U
HRVATSKOJ POEZIJI
Tijesno je u hrvatskoj poeziji
kao u novim cipelama. Žuljaju
neiživljeni nacionalni pridjevi,
plačljivost nadomak nejasnim
ciljevima, molitvena patetika i
puzanje na koljenima. A vidim:
ni Bogu i njegovim najbližima
nije unutra baš ugodno. Previše
tamjana u neprovjetrenim
crkvama. Sveci nakrivljenih glava i oltari iz najlošijih škola
otimaju se za prostor,
oponašajući hrvatske pjesnike.
Tijesno je u hrvatskoj poeziji,
tijesno kao u staretinarnici,
u uredu za izgubljene stvari,
jer svaka je pjesma katedrala
uzvišenosti nacionalnog duha
i karijatida nacionalne misli.
Tijesno je u hrvatskoj poeziji
Bogu, naciji i svijetloj povijesti,
svim velikim temama i idejama.
Plače domovina, cmizdri historija.
O, ti jadni jeziče Hrvata!
MI SMO SLUČAJNOST
Mi smo slučajnost
Naknadno objašnjena
Kao i ritam boje u
Popodnevnoj dugi
Nedokučiv anagram
Sazdan od malo smisla
I preveć radoznalosti
Kao bol neprozirna
Proizvod s greškom
Što se s prolaznošću
Nedosljedno rimuje
CELAN, A POTOM
BENJAMIN
Krajolik se naježio pred kišu
kao Celan pred samoubojstvo
i drhturi bojažljiv mladac u njemu,
sjeća se, pamti... Strahuju neki
raniji snovi u njemu. Pokušava
se zaboraviti prije nego
objema nogama zagazi u noć –
Benjaminovu metafizičku tugu.
NOTRE-DAME
Pariška šetnja s Kišom
Školjka iz koje je pobjegla tajna.
U polutami se izgubio Bog.
U paučini rozete zaspao Duh Sveti,
golubije siv, pa popodne
diše starački blaženo.
Stoljeća pogrbljena
pod svodovima teška
kao čežnja gotičkog sumračja.
Nedostaje samo Isus.
On je otišao s racionalistima
rugati se praznovjerju svojih
brojnih sljedbenika.
U WROCLAWU S
ROZEWICZEM
Wroclaw je siv, siv od jeseni
i jučerašnjeg istoka Europe.
Siv, pa i takav nekako otmjen.
Gospodski kao Chopinov maestoso
u Klavirskom koncertu br. 2.
Wroclaw je mračan kao
Rozewiczeva Traumatska priča,
kao Gombroviczeve Ferdydurke.
Pa ipak nekako svečan i mekan
kao začudni poljski suglasnici.
Kao Rozewiczev glas dok čita
Sanjao sam Lava Tolstoja.
A onda se pojavio on. Nizak
tih i nasmiješen – Rozewicz.
Manji i od svoga najmanjeg
smiješka, a s cijelim gorkim
prošlim stoljećem u srcu.
Dok korača, idu mi ususret
i Milosz i Bienkowski
i Szymoborska i Herbert,
sva moja poljska pjesnička lektira.
Wroclaw je siv i samo što kiša
nije prekrila mostove na Odri.
Wroclaw je siv, a širok i topal
smiješak preplavljuje Šleziju.
5. listopada 2002.
NEKE GODINE
Odrekao se imperativâ
futur mi jedva dostižan
sve kraćem se prezentu
utječem. Taštinu oštrim
kao mladi vuk očnjake
jedinu mi preostalu
zaštitu pred životom
i pohotom zrelih žena.
Rastu djeca i groblja a
umiru jeseni i kalendari.
Prokišnjava mi život
kao stari kišobran kao
krov nad uspomenama.
NOĆ, USNULA ZVIJER
Noć, usnula zvijer.
Tiha i umiljata.
Spora i lijena.
A onda se zaboravi,
oči joj najednom zasjaje,
pa zareži na mjesec,
na šaputanje ljubavnika,
na nevin dječji san,
na molitvu nevoljnika,
na bludne misli
mlade udovice.
Noć probuđena zvijer,
reži i zavija do zore
nad dječjim strahom
nad nesanicom pjesnika
nad posteljom bolnika.
LJETNA VAREŠKA KIŠA
Tornjevi Svetog Mihovila
i geometrija ljetne kiše
uspostavljaju neki
novi aksiom.
Svečanost ravnodušja,
reklo bi se, a samo što
Bog nebo ne spusti na
stoljetne lipe i sam,
Jakovljevim ljestvama,
ne siđe na zemlju, pa
poput Rafe Dužnovića,
pogledom ispod obrva
i glasom koji oponaša bas,
ne kaže: „U Varešu su se
čak i lipe i lipanj zavadili.
Mali, daj za ovaj
stol četiri piva!“
Tko je od nas bez grijeha
ili barem Pavo Vidović,
morao bi na to reći:
„Nazdravimo arhitekturi
kišnih vertikala iz ove
jednolične vareške
kavanske horizontale.“
HOD NA PRSTIMA
Ništa mi u djetinjstvu
nije bilo tako veliko i
teško kao crkvena vrata,
ništa nedokučivo kao
kvaka na njima,
taj put do Boga u
njegovoj dalekoj utvrdi s
malom titrajućom svjetlosti.
I koliko god se trudio
uvijek je tu trebala
i majčina ruka.
Osim nje, sjećam se još
njezina glasa koji je
stišavala na ulazu
u crkvu, ali i hoda
na vrhovima prstiju.
Tako je bila tiha još
jedino kad je ulazila
u sobu u kojoj je,
umoran od teška rada,
spavao moj otac.
POKOJ VJEČNI ČOVJEKU
BEZ BIOGRAFIJE
Viktoru Vidi
Uđi u moju biografiju
zanoći u njoj umoran
s puta duga se vraćajući
Osim mene šutljiva naći ćeš
u njoj i moga oca nervozna
njegovo sjećanje na vojsku
razbijenu što noćivala je
po tuđim snovima i molitvama
Naći ćeš i njegova brata
u kiši ruskih stepa izgubljena
Naći ćeš i Borisa Marunu
gorštaka s čijom sam
urbanom sjetom bio svojta
i s kojim sam prije odlaska
zastave na pola koplja spustio
Uđi u moju biografiju
zanoći u njoj makar i samo
kao pjesnik sa svojim stihovima
Trebaš mi jer prvi put sam
tako blizu da svoga oca razumijem
VAREŠ, JESEN
Luciji i Alenu
Jesen podmetnula požar
u kanjonu Stavnje
pa gore šume oko Vareša
ko zlatom vezen brokat.
Plamte stoljetne krošnje,
pršte u nebo plameni
jezici u vodoskoku boja.
Titra zrak kao Händelova
glazba za vatromet.
Plavet neba i crvčn javora
spuštaju se nijemim
hodom Perunovih kola
u dolinu ognja.
Tišina čista i nježna
kao novorođenče
radoznalim očima srne
iščekuje lahor što se
zaigrao negdje u lišću.
Boje dugine uhvaćene
u paučinu predvečerja
zanoćit će i ovu noć
na obroncima Bogoša.
(A samo sam bio došao
svojim mrtvima na grob.)
Na Dušni dan 2008.
ZAVIČAJ
Zavičaj ti ne daruje Bog
ne rodi ti ga majka ni
tegobni očev uzdah.
Zavičaj ti ne poklone
sura brda ni neobuzdana
proljetna igra iz
dubina nabujalih voda.
Nit ljetne kiše što
razastiru jutarnje zavjese
nit svjetlost što se
povazdan hrve sa sjenama
Zavičaj ti daruje
tvoj prvi odlazak
tvoj prvi grob i
prva suza nakon toga.
ZAVJET
Majka moja sahranivši sina i
kćer u jednom danu, vrati se
u život i kao leptir krilima
zadrhta nada mnom i suznih
se očiju u molitvi s Bogom
poče pogađati. A najradije bi ga,
da nije i od Joba bogobojaznija
bila, pravdom njegovom zaklela
i na djecu svoju, netom zemlji
darovanu, poput oca mi srdita,
gnjevno podsjetila. Bog bešćutan
i dalek, muški okrutan k tome,
i, kao u svim svojim knjigama,
gluh na molitve, zavjetu se
njezinu tiho naruga. Ona patnju
godinama slaganu i u duši
zavjetovanu na mene i ne
htijući godinama usađivala.
A srce joj u potaji, skrito od
mojih očiju, krvarilo i uvelo.
MOLITVA SV. FRANJE
Ne drijemaj, Bože. Dođi i
igraj se u mojoj radosti,
dok s pticama cvrkućem
i vuka, brata svoga, učim
pjevati. Lűda sam, kažu, i
nikog nema u mojoj čami.
Jer prazne ruke, umjesto na
molitvu, oko nježnih breza
sklapam. Grlim vjetar i
prizivam te, o Bože. Ne daj
mi mudrost njihovu. Hoću
srce dječaka, krila ptice i
lakoću leptira. Ne drijemaj,
Bože. Dođi tiho, sâm. Neka
te nitko ne vidi. Nek ludost
moja slavi ovo proljeće,
rosnu kap i sunca svijetli
trak. I daj da budem sitan
i nevidljiv kao s daškom
vjetra zalutali trun.
ARS POETICA
Ne znam je li mi pjesma lijepa.
(I nije me zato više ni briga!)
Ali sad sam više nego ranije
svjestan da ona to i ne mora biti.
Jer nije lijepo ni ono što ju je
odnekud iz mene dozvalo.
Metafora? Ni ova bol u meni
nije metafora. Tek rugalica
iole smionoj misli, snu o
vječnosti i ispraznosti vjere.
Rugalica nadomak zbilji.
(Kad već drugo što nemam!)
SAMO SAM GOST
STVARIMA
(po Mahmudu Dervišu)
Ja sam samo gost stvarima,
netrpeljiv gost, loš gost.
Loš gost svome ležaju,
radnoj stolici i knjigama.
Gunđalo što se podjednako
svađa s tmurnim jutrom
kao i sa zvjezdanom noći.
Gost sam, samo gost ormaru
što škripi u mojim zglobovima,
pokućstvu i njegovoj poruzi
Loš gost svojoj odjeći,
dosadan svojoj obući
nestrpljiv i svadljiv kao
kišni novembarski dan.
LJUBIČASTI MENUET
Kad umiru boje, najdulje
se opire ljubičasta. Sjetna,
zaigrana, titra, skriva se.
Tko zna je li uopće boja?!
Možda samo zavjesa između
ovdje i nigdje. Paučina?
Kad umiru riječi,
zadnja umire – majka.
Opire se ljubavlju koja
nam pomaže proći kroz
zavjesu. Ljubičastu!
Ljubav protiv smrti – varka
zbog koje postoji ljubičasto.
S BOGOM JE TEŠKO
S Bogom je teško.
Čak se i on prema
svome postojanju
nehajno ponaša.
On je ozbiljan samo
u knjigama za koje
kažu da su njegove,
a ustvari je ili šeret ili,
stari neispavani ters.
Velik, svet i neodgovoran,
rekao bi Thomas Mann.
S Bogom je teško.
Kao s mamurlukom
koji smo od njega,
kao kaznu triježnjenja,
jedino i naslijedili.
Klikni za povratak