Tijesno je u hrvatskoj poeziji

Hrvatska noćiva po tuđim snovima

Bosanski Hrvat rodom iz Vareša, pjesnik Željko Ivanković, koji se dosad okušao u gotovo svim književnim vrstama, i nakon deset knjiga poezije u ovom ciklusu umije biti afektivan i reflektivan, a to znači i intiman na mjestima gdje nas najviše boli, a to je hrvatski aktualitet. On neće imenovati zatornike uzroka naše boli, ali će nam ostaviti gorak smisao slutnje. Ovaj put bez smrskanih slika, u slapovima intenzivnih osjećaja koji reflektiraju uglavnom život zajednice. Nakon budničke patetike posljednjeg rata (glede poetskih uradaka) i nakon što ovaj pjesnik doživljava tuđe aporije na svojim plećima, a istom podnosi i svoje, odjednom spasonosni izlaz nalazi u ironijskom stajalištu ponad takozvanih velikih tema kada „plače domovina i cmizdri historija“ („Tijesno je u hrvatskoj poeziji / kao u novim cipelama“). Iako s distance, osjeća se čemerna egzistencijalna skrb za zbirnu zamjenicu mi. Kako je u ovim pjesmama mnogo izravniji i određeniji, jer je poradio na poruci, pjesnik zahvaća i europsko stanje duha te će u intertekstualnim umecima također posvojiti mračne tonove, primjerice: Ferdinand Céline uoči samoubojstva, ili metafizička tuga Waltera Benjamina, siv i mračan Wroclaw pa pjesma posvetnica sumornoj i tužnoj sudbini pjesnika Viktora Vide. Od mnogih djela Tadeuczha Rozewicza izdvaja njegove Traumatske priče. Kao da njegova Hrvatska trenutno „noćiva po tuđim snovima“.

Zaključili bismo da je čak topao i širok smiješak koji ponekad stoluje u ovim pjesmama – sivo toniran. Pjesnik kao da je zapao u poetikološku recesiju te se privremeno odriče dosadašnjih imperativa poezije, naprosto, „prokišnjava mu život kao stari kišobran, kao krov nad uspomenama“. Za razliku od mnogih bosanskih pjesnika, Ivanković ne želi živjeti u uspomenama, stoga se i koristi tom izričajnom samokritičkom žestinom. Aksiome ravnodušja pjesnik će vrlo rado oživiti hodajući na prstima djetinjstva i to na putu do Boga, prezentirajući Hrvatsku i hrvatski jezik – njihovu interakciju u društvu. Pritom ga bole šumovi u komunikaciji, sve što ne odgovara fikciji zbilje te pokušava nepristrano lirski promatrati, bez inscenacije životnog u hrvatskom poimanju. Iako se neće posvema referirati na sve što se zbilo i što se zbiva, osjećamo plutanje kristalno jasne motivične iskazivosti. Ivanković je pjesnik koji se ne zadovoljava pragmatičnom koncepcijom istine te razvija svoju, koja uključuje i strujanje vremena, ali i bit našega socijalnog i psihičkog života. Ono što ga pritom motivira može ga istom i remotivirati pa i kada mnogo ulaže u obilježja svoga jezika.

Snaga njegova izraza nije uhvaćena u igri jezika (bez obzira na lijepe i proumljene slike), nego u distinkciji između retoričkog i psihološkog. Pjesnik Ivanković ipak ne može šutjeti o draguljima koji nisu mogli postati blagom njegove zemlje, stoga mu je duša ugođena sa sjetom koja ga je potajnim dahom stvarne (izravne) riječi pomalo iscrpila, a to, naravno, pogoduje zubištu upravo ovakve poezije.

SEAD BEGOVIĆ

JEZIK SAMOGLASNIKA JEZIK SUGLASNIKA

Jezik riba je

jezik samoglasnika

nijem kao i bol šume

u listu mlade jasike

Jezik rose je

jezik samoglasnika

dremljiv i tih

kao kišni šapat palmi

i jezik mjesečine

I jezik vjetra je

prostrani jezik

samoglasnika

Jezik suglasnika

za hladan dodir

s noću čuvaju

krv i smrt

I naš strah k tomu

TIJESNO JE U

HRVATSKOJ POEZIJI

Tijesno je u hrvatskoj poeziji

kao u novim cipelama. Žuljaju

neiživljeni nacionalni pridjevi,

plačljivost nadomak nejasnim

ciljevima, molitvena patetika i

puzanje na koljenima. A vidim:

ni Bogu i njegovim najbližima

nije unutra baš ugodno. Previše

tamjana u neprovjetrenim

crkvama. Sveci nakrivljenih glava i oltari iz najlošijih škola

otimaju se za prostor,

oponašajući hrvatske pjesnike.

Tijesno je u hrvatskoj poeziji,

tijesno kao u staretinarnici,

u uredu za izgubljene stvari,

jer svaka je pjesma katedrala

uzvišenosti nacionalnog duha

i karijatida nacionalne misli.

Tijesno je u hrvatskoj poeziji

Bogu, naciji i svijetloj povijesti,

svim velikim temama i idejama.

Plače domovina, cmizdri historija.

O, ti jadni jeziče Hrvata!

MI SMO SLUČAJNOST

Mi smo slučajnost

Naknadno objašnjena

Kao i ritam boje u

Popodnevnoj dugi

Nedokučiv anagram

Sazdan od malo smisla

I preveć radoznalosti

Kao bol neprozirna

Proizvod s greškom

Što se s prolaznošću

Nedosljedno rimuje

CELAN, A POTOM

BENJAMIN

Krajolik se naježio pred kišu

kao Celan pred samoubojstvo

i drhturi bojažljiv mladac u njemu,

sjeća se, pamti... Strahuju neki

raniji snovi u njemu. Pokušava

se zaboraviti prije nego

objema nogama zagazi u noć –

Benjaminovu metafizičku tugu.

NOTRE-DAME

Pariška šetnja s Kišom

Školjka iz koje je pobjegla tajna.

U polutami se izgubio Bog.

U paučini rozete zaspao Duh Sveti,

golubije siv, pa popodne

diše starački blaženo.

Stoljeća pogrbljena

pod svodovima teška

kao čežnja gotičkog sumračja.

Nedostaje samo Isus.

On je otišao s racionalistima

rugati se praznovjerju svojih

brojnih sljedbenika.

U WROCLAWU S

ROZEWICZEM

Wroclaw je siv, siv od jeseni

i jučerašnjeg istoka Europe.

Siv, pa i takav nekako otmjen.

Gospodski kao Chopinov maestoso

u Klavirskom koncertu br. 2.

Wroclaw je mračan kao

Rozewiczeva Traumatska priča,

kao Gombroviczeve Ferdydurke.

Pa ipak nekako svečan i mekan

kao začudni poljski suglasnici.

Kao Rozewiczev glas dok čita

Sanjao sam Lava Tolstoja.

A onda se pojavio on. Nizak

tih i nasmiješen – Rozewicz.

Manji i od svoga najmanjeg

smiješka, a s cijelim gorkim

prošlim stoljećem u srcu.

Dok korača, idu mi ususret

i Milosz i Bienkowski

i Szymoborska i Herbert,

sva moja poljska pjesnička lektira.

Wroclaw je siv i samo što kiša

nije prekrila mostove na Odri.

Wroclaw je siv, a širok i topal

smiješak preplavljuje Šleziju.

5. listopada 2002.

NEKE GODINE

Odrekao se imperativâ

futur mi jedva dostižan

sve kraćem se prezentu

utječem. Taštinu oštrim

kao mladi vuk očnjake

jedinu mi preostalu

zaštitu pred životom

i pohotom zrelih žena.

Rastu djeca i groblja a

umiru jeseni i kalendari.

Prokišnjava mi život

kao stari kišobran kao

krov nad uspomenama.

NOĆ, USNULA ZVIJER

Noć, usnula zvijer.

Tiha i umiljata.

Spora i lijena.

A onda se zaboravi,

oči joj najednom zasjaje,

pa zareži na mjesec,

na šaputanje ljubavnika,

na nevin dječji san,

na molitvu nevoljnika,

na bludne misli

mlade udovice.

Noć probuđena zvijer,

reži i zavija do zore

nad dječjim strahom

nad nesanicom pjesnika

nad posteljom bolnika.

LJETNA VAREŠKA KIŠA

Tornjevi Svetog Mihovila

i geometrija ljetne kiše

uspostavljaju neki

novi aksiom.

Svečanost ravnodušja,

reklo bi se, a samo što

Bog nebo ne spusti na

stoljetne lipe i sam,

Jakovljevim ljestvama,

ne siđe na zemlju, pa

poput Rafe Dužnovića,

pogledom ispod obrva

i glasom koji oponaša bas,

ne kaže: „U Varešu su se

čak i lipe i lipanj zavadili.

Mali, daj za ovaj

stol četiri piva!“

Tko je od nas bez grijeha

ili barem Pavo Vidović,

morao bi na to reći:

„Nazdravimo arhitekturi

kišnih vertikala iz ove

jednolične vareške

kavanske horizontale.“

HOD NA PRSTIMA

Ništa mi u djetinjstvu

nije bilo tako veliko i

teško kao crkvena vrata,

ništa nedokučivo kao

kvaka na njima,

taj put do Boga u

njegovoj dalekoj utvrdi s

malom titrajućom svjetlosti.

I koliko god se trudio

uvijek je tu trebala

i majčina ruka.

Osim nje, sjećam se još

njezina glasa koji je

stišavala na ulazu

u crkvu, ali i hoda

na vrhovima prstiju.

Tako je bila tiha još

jedino kad je ulazila

u sobu u kojoj je,

umoran od teška rada,

spavao moj otac.

POKOJ VJEČNI ČOVJEKU

BEZ BIOGRAFIJE

Viktoru Vidi

Uđi u moju biografiju

zanoći u njoj umoran

s puta duga se vraćajući

Osim mene šutljiva naći ćeš

u njoj i moga oca nervozna

njegovo sjećanje na vojsku

razbijenu što noćivala je

po tuđim snovima i molitvama

Naći ćeš i njegova brata

u kiši ruskih stepa izgubljena

Naći ćeš i Borisa Marunu

gorštaka s čijom sam

urbanom sjetom bio svojta

i s kojim sam prije odlaska

zastave na pola koplja spustio

Uđi u moju biografiju

zanoći u njoj makar i samo

kao pjesnik sa svojim stihovima

Trebaš mi jer prvi put sam

tako blizu da svoga oca razumijem

VAREŠ, JESEN

Luciji i Alenu

Jesen podmetnula požar

u kanjonu Stavnje

pa gore šume oko Vareša

ko zlatom vezen brokat.

Plamte stoljetne krošnje,

pršte u nebo plameni

jezici u vodoskoku boja.

Titra zrak kao Händelova

glazba za vatromet.

Plavet neba i crvčn javora

spuštaju se nijemim

hodom Perunovih kola

u dolinu ognja.

Tišina čista i nježna

kao novorođenče

radoznalim očima srne

iščekuje lahor što se

zaigrao negdje u lišću.

Boje dugine uhvaćene

u paučinu predvečerja

zanoćit će i ovu noć

na obroncima Bogoša.

(A samo sam bio došao

svojim mrtvima na grob.)

Na Dušni dan 2008.

ZAVIČAJ

Zavičaj ti ne daruje Bog

ne rodi ti ga majka ni

tegobni očev uzdah.

Zavičaj ti ne poklone

sura brda ni neobuzdana

proljetna igra iz

dubina nabujalih voda.

Nit ljetne kiše što

razastiru jutarnje zavjese

nit svjetlost što se

povazdan hrve sa sjenama

Zavičaj ti daruje

tvoj prvi odlazak

tvoj prvi grob i

prva suza nakon toga.

ZAVJET

Majka moja sahranivši sina i

kćer u jednom danu, vrati se

u život i kao leptir krilima

zadrhta nada mnom i suznih

se očiju u molitvi s Bogom

poče pogađati. A najradije bi ga,

da nije i od Joba bogobojaznija

bila, pravdom njegovom zaklela

i na djecu svoju, netom zemlji

darovanu, poput oca mi srdita,

gnjevno podsjetila. Bog bešćutan

i dalek, muški okrutan k tome,

i, kao u svim svojim knjigama,

gluh na molitve, zavjetu se

njezinu tiho naruga. Ona patnju

godinama slaganu i u duši

zavjetovanu na mene i ne

htijući godinama usađivala.

A srce joj u potaji, skrito od

mojih očiju, krvarilo i uvelo.

MOLITVA SV. FRANJE

Ne drijemaj, Bože. Dođi i

igraj se u mojoj radosti,

dok s pticama cvrkućem

i vuka, brata svoga, učim

pjevati. Lűda sam, kažu, i

nikog nema u mojoj čami.

Jer prazne ruke, umjesto na

molitvu, oko nježnih breza

sklapam. Grlim vjetar i

prizivam te, o Bože. Ne daj

mi mudrost njihovu. Hoću

srce dječaka, krila ptice i

lakoću leptira. Ne drijemaj,

Bože. Dođi tiho, sâm. Neka

te nitko ne vidi. Nek ludost

moja slavi ovo proljeće,

rosnu kap i sunca svijetli

trak. I daj da budem sitan

i nevidljiv kao s daškom

vjetra zalutali trun.

ARS POETICA

Ne znam je li mi pjesma lijepa.

(I nije me zato više ni briga!)

Ali sad sam više nego ranije

svjestan da ona to i ne mora biti.

Jer nije lijepo ni ono što ju je

odnekud iz mene dozvalo.

Metafora? Ni ova bol u meni

nije metafora. Tek rugalica

iole smionoj misli, snu o

vječnosti i ispraznosti vjere.

Rugalica nadomak zbilji.

(Kad već drugo što nemam!)

SAMO SAM GOST

STVARIMA

(po Mahmudu Dervišu)

Ja sam samo gost stvarima,

netrpeljiv gost, loš gost.

Loš gost svome ležaju,

radnoj stolici i knjigama.

Gunđalo što se podjednako

svađa s tmurnim jutrom

kao i sa zvjezdanom noći.

Gost sam, samo gost ormaru

što škripi u mojim zglobovima,

pokućstvu i njegovoj poruzi

Loš gost svojoj odjeći,

dosadan svojoj obući

nestrpljiv i svadljiv kao

kišni novembarski dan.

LJUBIČASTI MENUET

Kad umiru boje, najdulje

se opire ljubičasta. Sjetna,

zaigrana, titra, skriva se.

Tko zna je li uopće boja?!

Možda samo zavjesa između

ovdje i nigdje. Paučina?

Kad umiru riječi,

zadnja umire – majka.

Opire se ljubavlju koja

nam pomaže proći kroz

zavjesu. Ljubičastu!

Ljubav protiv smrti – varka

zbog koje postoji ljubičasto.

S BOGOM JE TEŠKO

S Bogom je teško.

Čak se i on prema

svome postojanju

nehajno ponaša.

On je ozbiljan samo

u knjigama za koje

kažu da su njegove,

a ustvari je ili šeret ili,

stari neispavani ters.

Velik, svet i neodgovoran,

rekao bi Thomas Mann.

S Bogom je teško.

Kao s mamurlukom

koji smo od njega,

kao kaznu triježnjenja,

jedino i naslijedili.