Teške teme ispod vedra neba

Na ovogodišnjem je festivalu igranoga filma u Puli prikazano deset domaćih filmova. Dobitnik je Velike zlatne Arene film Metastaze redatelja Branka Schmidta. Scenarij se filma (napisao ga je Ognjen Sviličić) temelji na popularnome istoimenom romanu Alena Bovića, odnosno Ive Balenovića, kako je piscu pravo ime. Oni koji su čitali roman vele da je karakterizacija likova u filmu ponešto izmijenjena. Kako god, najviše se prašine diglo oko Bitorajčeva tumačenja mačističkoga Krpe. Iako je za svoju ulogu nagrađen Zlatnom Arenom, po nekima stanovita doza simpatičnosti i humorne epizodice koje su posložene oko Krpina lika njegovo nasilničko ponašanje čine odveć simpatičnim. Bitorajac je svoju ulogu odigrao vrlo dobro, uspješno gradirajući lik od sirove mačističke i šovinističke nasilnosti do gotovo tankoćutnih provala osjećajnosti uvjerljivo dočaravajući čuvstveno nezrelu i agresivnim ispadima prignutu osobu. Određeni prigovor eventualno bi se mogao staviti na redoslijed scena u kojem je odmah nakon surova premlaćivanja svoje žene Krpa glavni junak u humornoj digresivnoj epizodici.

Ratne egzekucije i suvremene konotacije

Crnci su drugi film oko kojega je bilo mnogo raspravljanja. Njegovi su suredatelji i suscenaristi Zvonimir Jurić i Goran Dević. Režijski je to svakako jedan od najboljih, a po radu s glumcima vjerojatno i najbolji hrvatski film od 1990-ih, te je Zlatna Arena za režiju posve zaslužena. No Crnci imaju i nekoliko nepotrebnih motiva. Prvi je konotativno (na razini imenovanja) povezivanje mjesta za mučenje s poznatim sudskim slučajem Garaža, u kojem je Branimir Glavaš osuđen za ratni zločin. Iz filma je jasno vidljivo da su u jednoj od prostorija napuštenoga zdanja, u kojem su bili utaboreni, naši junaci mučili, a vrlo vjerojatno i ubijali zarobljenike; je li samo vojnike ili možda i civile iz prikazanoga nije jasno, no to se vrlo lako moglo razjasniti, tako da ne vidim razlog za tu konotaciju (naime to da se spomenuta prostorija nazvala garažom). Mogao bi se još spomenuti i s time povezan motiv bračne napetosti između zapovjednika i njegove žene koja telefonski muža ispituje je li istina što se govori o mučenju i ubijanju zarobljenika. Reakcije bračnih družica na glasove da su im muževi mučili i ubijali zarobljene vojnike i civile, ili makar to zapovijedali, nije tema ovoga filma, tako da taj motiv djeluje tek kao nategnut znamen za pravdoljubivi glas općinstva. No unatoč nabrojenomu, i Crnci i Metastaze jednostavno su kategorija iznad u odnosu na sve ostale prikazane filmove, od kojih treba izuzeti tek Kenjac - koji ih dobrim dijelom prati. To je drugi film Antonija Nuića i svakako je korak naprijed u odnosu na prvenac Sve džaba, iako je potonji 2006. iz Pule odnio Zlatne Arena za najbolji film, scenarij i režiju. Riječ je o dojmljivoj obiteljskoj pripovijesti o pomirenju oca i sina, odnosno, muža i žene.

Kruto i promašeno

Zagrebačke su priče omnibus od devet kratkometražnih filmova koje je na natječaju odabrao i pod svoje novčano okrilje uzeo Boris T. Matić, odnosno, njegova filmska tvrtka Propeler film. Od tih se devet filmova osobito ističu Žuti mjesec Zvonimira Jurića i Inkasator Igora Mirkovića. Ljubavni život domobrana Pave Marinkovića i Vjerujem u anđele Nikše Sviličića pitke su pučke komedije koje su upravljene na široko gledateljstvo. Zato nije čudno što je Vjerujem u anđele osvojio nagradu gledateljâ s prosječnom ocjenom iznad 4,5, iako je riječ o prilično bljedunjavu ostvarenju razgledničarskoga ugođaja i krute glume o malomišćanskoj romansi između poštara Šime i otajstvene pridošlice Deje. Nasuprot tomu Ljubavni život domobrana također je lakogledljiva komedijica, ali ipak na dramaturški, redateljski i glumački nešto višoj razini s jednim doduše povećim nedostatkom – čini se kao da je zadnja trećina filma spravljena zbrzano jer djeluje nedovoljno razrađeno. I za kraj nam ostaju četiri filma za koja nažalost moram reći da su vrlo loša. Za Blizine Zdravka Mustaća i za Penelopu Bena Ferrisa još bi se i mogao naći pokoji blagonakloni glas, odnosno, gledati ih kao hrabar ali neuspio pokušaj nečega drugačijega, no za Čovjeka ispod stola i U zemlji čudesa to je već puno teže reći. Čovjeka ispod stola režirao je Neven Hitrec, a scenarij napisao otac mu Hrvoje po motivima iz istoimene knjige Vjekoslava Dominija, dok je U zemlji čudesa scenarij napisao i film režirao Dejan Šorak. Već nakon prvih rečenica koje su u filmovima izgovorene, jasno je da se glumci ponašaju kao da igraju u lošem kazalištu. Oba filma mogla bi se svrstati u jedinstvenu hrvatsku žanrovsku kategoriju nehotičnoga trasha.

Za kraj, da zaključimo: viša se razina kvalitete odnosi na otprilike tek polovicu snimljenih djela, što je već nekako postala tradicija. I dok se prva, kakvoćom nadređena polovica makar za koračić pomiče naprijed, dotle ona druga, podređena polovica, priziva sve ono loše čega se suvremeni hrvatski film očito još uvijek nije riješio.

Recesijski Motovun

Ovogodišnji je jedanaesti festival igranoga filma u Motovunu prozvan recesijskim. U skladu s time prvi je put obrazovan i žiri nezaposlenih, koji je dodijelio nagradu Amnesty International. U Glavnome je programu bio prikazan dvadeset i jedan film, od čega se trinaest takmilo za Propeler, glavnu festivalsku nagradu. Osim Glavnoga programa bilo je tu još i nekoliko popratnih programa: recimo Novi finski film, koji je obuhvatio i igrane i dokumentarne filmove, zatim program Priče o pohlepi i siromaštvu, u kojem su uglavnom pokazani klasični kinotečni naslovi poput Zlatne groznice Charlieja Chaplina, Pohlepe Ericha von Stroheima, Čuda u Milanu Vittorija De Sice ili Zemlje bez kruha Luisa Buńuela. Nadalje, kasnonoćne su projekcije bile rezervirane za Partizanski akcijski film s istaknutim naslovima toga žanra poput Dvostrukoga obruča Nikole Tanhofera, Kapetana Lešija Živorada Žike Mitrovića te s dvama znamenitim filmovima Hajrudina Krvavca: Most i Valter brani Sarajevo. Bilo je tu još i nekoliko dugometražnih dokumentaraca – sve u svemu opseg programa nipošto nije bio recesijski.

Mladenačka spolna žudnja i pedofilska paranoja

Od filmova u konkurenciji valja u prvome redu spomenuti Akvarij, i to ne samo zato što je osvojio dvije nagrade (Propeler Motovuna i nagradu svjetske udruge filmskih kritičara FIPRESCI) i što je dramaturški izvanredno sazdan, snimateljski i glumački dojmljiv, nego i stoga što je i tematski vrlo provokativan – prikazuje spolnu i ljubavnu žudnju petnaestogodišnje djevojke za dvadesetak godina starijim muškarcem. Raspraviti svu tanahnost razrade karaktera ovdje nemamo mjesta, no u doba kada se iskazivanje mladenačke spolnosti naveliko potiče, dok se istodobno medijski obrazuje represivno ozračje i stvara paranoidna, navodno sveprisutna (nazovi)pedofilska pošast, gdje se za pedofiliju proglašuje i ono što ni biološki, ni psihološki, pa čak ni pravno pedofilija nije, isticanje toga oblika ljudske spolnosti – tim prije što to čini žena – danas je vrlo subverzivno. Koliko je medijsko pretjerivanje u tom smislu daleko otišlo, vidljivo je iz francuskoga filma Stella redateljice Sylvie Verheyde. To prije što je to uz Akvarij jedan od najboljih filmova koji se mogao vidjeti ove godine u Motovunu. U njem se pripovijeda o jedanaestogodišnjoj djevojčici Stelli koja potkraj 1970-tih živi u radničkome naselju pokraj Pariza, u skromnoj gostionici koju vode njezini roditelji. Njihov disfunkcionalni brak i otuđenost koju u školi djevojčica ćuti kao da nisu bili dovoljni, nego je na koncu ona morala postati i žrtvom pedofila, kućnoga prijatelja; jednako ju je tako mogao udariti kamion ili pogoditi munja!!! Prikaz u kojem se svako druženje odrasla muškarca i pretpubertetske djevojčice mora svršiti njezinim silovanjem mora biti projekcija, koja očito zakriva ništa manje pogubnu patologiju.

Društvene i duševne bolesti zapadne uljudbe

Golemu pak društvenu patologiju prikazuje treće djelo koje valja spomenuti: to je film Tjedan dana sami argentinske redateljice Celine Murge. Skupinu su djece šarolika uzrasta roditelji ostavili samu na tjedan dana u najbogatijem dijelu Buenosa Airesa, dok su oni otišli na put. O djeci se tek ovlaš brine sluškinja. Djeca dane provode dosađujući se i čineći sitne nepodopštine, kao što je ulaženje u kuće susjeda, koji su također na odmoru kao i njihovi roditelji. Film dojmljivo prikazuje klasnu otuđenost i sterilno ozračje pomnjivo uređene, no golemim zidom ograđene bogataške četvrti u koju se može ući jedino kroz prolaz koji čuva policija, dok unutar same četvrti u autima patroliraju čuvari, što nam nažalost kazuje da distopijsku stravu već živimo. Švedski film Udaljeni svjetovi Nielsa Ardena Opleva sušta je ideološka suprotnost argentinskomu filmu. Prikaz je zajednice Jehovinih svjedoka pun klišeja. Licemjeran je položaj s kojega on polazi jer i te kakvo je pitanje ima li suvremena zapadnjačka uljudba pravo upirati prst na zatvorene autoritarne zajednice kao na nešto krajnje izopačeno? Od triju glavnih slogana francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo danas ne živimo ni jedan, ali zato imamo globalni autoritarni državni aparat, koji je iz te iste revolucije iskuljao i koji je glavni čuvar kapitalističke buržoaske klase i njezine vladavine.

Vrlo je dobar i danski film Mala vojnikinja (režirala ga je Annette K. Olesen). Riječ je o inverziji poznate pripovijesti o ratniku povratniku koji se ne snalazi u mirnodobnim uvjetima. No sada kao glavni lik imamo ženu. Osnovna bi se zamjerka filmu mogla naći u prikazu prostitucije, u kojem se žene prostituiraju nužno zbog siromaštva, a mušterije su redom pervertiti. No završni preokret mijenja gledateljski pogled, pa se sve viđeno može tumačiti kao perspektiva glavne junakinje koja se zaljubi u nigerijsku prostitutku, djevojku svoga oca svodnika koju je, nemajući posao, za naknadu razvozila klijentima. Tako bi njezin lik bio fokalizator djela i subjektivni nosilac rečenih pogleda. Sličnu mogućnost tumačenja imamo i u poljskome filmu Pukotina, koji govori o raspadu odnosa staroga bračnoga para koji je skladno živio sve dok jedan navodni proučavatelj zločina Komunističke partije Poljske nije na televiziji izjavio da je Jan bio špijun Joanni namješten da bi pratio djelatnosti njezina oca, antisocijalistički nastrojena. Do kraja filma mi ne saznamo je li to doista istina, pa je tu politika tek pozadina za propitivanje ljubavi i straha od smrti.

Sve u svemu, ovogodišnji je motovunski glavni program donio uobičajene festivalske filmove, često gledateljski dosta zahtjevne, s tek pokojim slabašnim djelcem, ali zato s nizom vrlo dobrih ili makar poticajnih za mogućnosti tumačenja.

Krešimir Košutić