Tema, stil… ili Jelena par elle-męme

Zbroj od osamnaest ogleda objavljenih u knjizi Esej kao zavođenje Jelene Lužina već prvim uvodničkim rečenicama upućuje na esejistički potez u dosljednu oblikovanju dijelova i cjeline. Tu gdje informacija u pedantnu iznošenju nalazi zahvalno okruženje autorske stilistike ističu se reljefnost iznošenja podataka i opažaja, postupnost i trenutni, redovito lucidni domišljaj.

Moglo se očekivati da će poznata teatrologinja – rođena u Dubrovniku, živjela od malena i najdulje u Puli, a sada je u Skopju – znatan dio tematike usmjeriti bićima i menažeriji teatra; no knjiga rasprostire i širi obzor unutar triju cjelina.

Relevantno bi mjesto, polazište ovoga vidokruga – kada je o Jeleni Lužina riječ – moglo startati od onoga što ona naziva markantnim ili pak bitnim, ali i od inih „poludefiniranih i neopipljivih stvari“, pa je tako i cjelina slobodna od utanačena slijeda čitanja. I u tome jest jedna od odlika pravoga essaya.

Čitateljskim dojmom zadržano, na početku stoji Kazalište, kazalište kao zgrada i kao poprište događaja; štoviše, kazalište podalje od većih središta kulturnih zbivanja. Kazalište kao pulska Politeama – ljubav i utvara! – što obujmljuje priču o usponima i padovima, o ranim i potonjim utopijama, sjeti i zaboravu, sve kroz noviji optimizam koji korak po korak želi dosegnuti stanovitu puninu željkovana teatro-stabile-realiteta. Scena, naposljetku, i njezine umjetničke premise. Jelena Lužina, kao negdašnja djelatna stanarka, umjetnička voditeljica i pokretačica mnogih inicijativa, naposljetku kroničarka Istarskoga narodnog kazališta u Puli, iznova ulazi u pulske prostore teatra. Razmiče koprene zaborava i u prvi plan postavlja ljude, glumce koji su ovdje gradili svijet iluzije i zbilje, odvijajući svoje curriculume, zanos i razočaranja.

Jelena Lužina osoba je koja poznaje duhove teatra.

U osobama posvećenu odjeljku prvi je takav lik Breda Urbič, „diskretna primadona negdašnjega Istarskog narodnog kazališta u Puli“, koji Jelena gradi od sjećanja, s pomoću memorabilija i zapisa, nadasve tankoćutnim smislom za razumijevanje jedne osebujne glumačke osobnosti. Njezin esej, i sama potvrđuje, počinje svjesnom melodramatikom. Piše o glumici koja je u Istarskome narodnom kazalištu djelovala od 1961. do 1969, pripremajući svake sezone po četiri-pet novih uloga!

„Naigrala se Breda Urbič po svakakvim improviziranim mjestima: soc-realistički ambicioznim (na razini projekta), ali nikad posve izgrađenim domovima kulture, kronično nezagrijanim ili prokislim; školskim dvorištima u kojima je ljeti valjalo stvarati iluziju kazališta na otvorenom; neprovjetrenim gimnastičkim dvoranama u kojima je uvijek bilo važnije urediti prostor gledališta, a tek potom glumcima omogućiti minimalan prostor za igru…“

Gostovanja kazališnim bordeaux autobusom dio su biografskih naznaka u spletu glumačkih putešestvija i kućenja, čime zapisom memoaristike i pronicavosti dobivamo osebujni kazališni lik. Čitajući knjigu Jelene Lužina, njezine zapise o glumcima, baš tamo gdje svjetla pozornice nemaju velikoscenskog glamoura i gdje mnoge činjenice proizlaze iz riznice sjećanja i požutjele novinske stranice, bivamo svjesniji da je autoričin tekst faktura gotovo amarkordskoga treatmenta, pa se i ti eseji čitaju u svježini njihove literarnosti. Podcrtano: glumci su u Jeleninim portretističkim žitijima zapravo književni likovi, gradeći tkanje od kojega bi tkogod mogao sačiniti predstavu.

Ivo Erman! Ili kako u tekstu pita Jelena Lužina: „Sjećamo li se Ive Ermana?“ I zatim: „Pamtimo li još uvijek decentnog gospodina s vječnom leptir-kravatom i u besprijekornu tamnom kaputu, kojega smo, za lijepa vremena, redovito susretali na pulskim ulicama? Ostavljao je dojam umirovljenog profesora, možda i sjetnoga pisca turgenjevskih svjetonazora, u svakom slučaju dojam čovjeka koji živi u nekim distanciranim vremenima, kakva se više vratiti ne mogu.“

Jelena Lužina vraća ta vremena sve kako bi oživila njihov senzibilitet, samozatajnost, žar… pa i njihovo sivilo, okvir margine i strpljivosti, nadasve pak živi lik glumca u raznim promjenama mjesta boravka, naglašeno epizodističkom svijetu koji i daje osnove ovoj knjizi duboko prožetoj smislom za zahvate čovjeka u sredinu, tamo gdje se pozivom i poslanjem proizvode iluzije što su mnogima život značile.

Trostruka ekspozicija, trostruki spisateljski rakurs primjenjuje se u portretu književnika Milana Rakovca, retrospekcijom njegovih osebujnosti, poglavito tretmanom njegova romana Riva i druži na sceni. U eseju Dušan Jovanović, osloboditelj Skoplja, podnaslovno određenu kao „hommage kazališnoj ljevici“, Jelena rastvara prostrani postav pripovijedanja o ključnoj Jovanovićevoj drami Oslobođenje Skoplja, ulazeći u skrivenije spletove jedne scenske pojave.

Eseji o temama, kao zaseban blok, ulaze u širok raspon varijacija s temom od mediteranskog toposa Crnog Arapina – Črnoga Mora, pa kroz osobitosti balkanskih komediografija do pregleda hrvatske drame u makedonskom kazalištu. I ovdje gdje sadržaji potiču na zaseban tip elaboracije; primjena je stila dosljedno esejistička s mnogim ekskurzima koji nadograđuju autorske vizure, nadasve obilata iskustva, analogije, te spontane brze croquise. Žensko dramsko pitanje, k tome, nova europska drama (u kontrapoziciji s pitanjem o drami nove Europe) dodatni su obol bloku Eseji o temama.

Završnica knjige – Esejiziranje iz zamke – oblikovana je esejističkim ad libitum što dotiče slikarske i spisateljske krugove, pri čemu je na svoj način zanimljiv naslovni Esej kao zavođenje kao ključ formalnog iščitavanja Jelenine esejistike. Ogledne panorame koja je, dakako, i refleksija autorskoga viđenja zbilje, osobnog sentimenta; jer, kako već i definicije vele, esejist u svom poslu dobrim udjelom govori i piše zapravo o sebi…

„Esej je teško parafrazirati“ – objašnjava autorica – „a ‘prepričati’ se – mislim – ne može, uopće. Njegov se takozvani ‘sadržaj’ opire svakoj hermeneutičkoj paradigmi, ne podavajući se manje-više proizvoljnim interpretacijama gotovo nikad.“

Nije stoga lako ni pisati o esejistici jer je njezino žanrovsko opredmećenje ravnoteže između spisateljskog dara, medijatičke privlačnosti i informacije. Jelena Lužina održava ovaj spoj, nudeći doista razvigoreno, domišljajno štivo kojim se obogaćuje čitateljeva pohrana iskustva. Tim više što od eseja iziskuje ono najviše… „Baš kao i svaka istinska ljubav“ – upućuje – „i on je čista kemija: ili će bljesnuti žarkim plamenom, ili – ništa.“

Esej kao zavođenje: evo istinskog izazova za provjeru te tvrdnje!

Daniel Načinović