Tajanstveni Shakespeareov monolog

Je l’ dičnije sve strelice i metke

Silovite sudbine u srcu

Podnositi il zgrabit oružje,

Oduprijet se i moru jada kraj

Učinit? Umrijet – usnut, ništa više!

I usnuvši dokončat srca bol

I prirodnih još tisuć’ potresa,

Što baština su tijelu. To je kraj,

Da živo ga poželiš: umrijeti

I usnut! Usnut, pa i snivat možda!

Da, to je smetnja sva. Jer snovi, što

U smrtnom tomu snu nas mogu snaći,

Zemaljske kada muke stresemo,

Da – to je, što nam ruku ustavlja,

I to je razlog, što je nevolja

Dugovječna. (...)

(Hamlet, 3.1)

PRIZOR IZ PREDSTAVE HAMLET NA DUBROVAČKOM LOVRIJENCU IZ 1952. GODINE

Solilokvij koji počinje pitanjem: Bit, ili ne bit – to je pitanje, najpoznatiji je i najglasovitiji od svih Shakespeareovih monologa, ali i od svih monologa svjetske dramske književnosti. Njegov početak Bit, ili ne bit toliko je ušao u engleski standardni jezik i književnost, ali i u druge europske i svjetske jezike i književnosti, da ga često navode i ljudi koji dramu o Hamletu i njegov samoslov o samoubojstvu nisu ni pročitali. Upotrebljavaju ga u smislu sad ili nikad, učiniti ili ne učiniti, živjeti ili umrijeti, i tome slično. No što taj monolog zapravo znači?

Prema svjedočenju najboljega poznavatelja Shakespeareova samoslovlja, njemačkoga šekspirologa Wolfganga Clemena, postoji nekoliko stotina interpretacija toga netipična Shakespeareova monologa koji je teško tumačiti jer mu nedostaje logičke i sintaktičke kohezije, povezanosti, pa je teško točno odrediti sve ono što taj solilokvij sadržava i na što se u njemu aludira.

No nije monolog Bit, ili ne bit jedino mjesto u Shakespeareovu opusu kojem nedostaje logičke i sintaktičke povezanosti. Primjerice, Kraljev govor na samu početku Prvoga dijela Henrika IV (1 H4 1-13) također očituje logičku i sintaktičku nepovezanost i nedorečenost, koje su bitna obilježja romana struje svijesti, književnoga pravca s početka dvadesetoga stoljeća (James Joyce, Virginia Woolf, William Faulkner i drugi). I upravo stoga smatram Shakespearea rodonačelnikom romana struje svijesti.

Hamlet pripada žanru poetske drame, dakle on je i drama i poezija istodobno, a poezija se, općenito je poznato, odupire racionalnoj prosudbi. No činjenica da se književno djelo ne može racionalizirati dokraja srećom ne odvraća mnogobrojne kritike i analitike od novih pokušaja analize književnih djela: svaki pokušaj analize umjetničkoga djela, svaka interpretacija, proširuje i produbljuje spoznaje o umjetničkom djelu, i tako ga obogaćuje.

U monologu Bit, ili ne bit Hamlet je zamjenice ja, moj, meni zamijenio zamjenicama mi, naš, nama, i tako poopćio svoj osobni slučaj, podigao ga na višu, općeljudsku razinu: svoju sudbinu izjednačio je sa sudbinom svih ljudi ovoga svijeta.

Tek pri kraju monologa, kada spazi Ofeliju, Hamlet počinje govoriti osobno, u svoje ime:

Draga nimfo,

Spomeni se u svojoj molitvi

Svih mojih grijeha. (3.1)

Bit, ili ne bit, taj četvrti Hamletov monolog, razrađuje temu samoubojstva iz njegova prvog monologa: „O, raspadni se, okaljano meso“ – odonda se Hamletovo duševno stanje znatno pogoršalo zbog prijeloma ljubavne veze s Ofelijom. Po nalogu svog oca, Polonija, Ofelija je napustila Hamleta i odbila se s njime viđati; štoviše, vratila mu je darove koje joj Hamlet bijaše dao vjerojatno na početku udvaranja. Stoga neki kritici tvrde da Ofelija nije nikada voljela Hamleta zbiljski, dok drugi, primjerice ugledni engleski povjesničar književnosti Harold Jenkins, u svome izdanju Hamleta, tvrdi da je Hamlet glavni krivac prekida njihove veze jer je odbio Ofelijinu ljubav.

Samoslov Bit, ili ne bit sadržajno je usko vezan uza Shakespeareov Sonet 66 („Tired with all these, for restful death I cry“, odnosno „Sit svega ovog, žudim mirnu smrt“), u kojemu Shakespeare gorčinom Joba jadikuje nad teškom osobnom i sveopćom sudbinom života i svijeta. Shakespeare bi bio spreman napustiti ovaj svijet, tj. počiniti samoubojstvo, ali odustaje jer bi, veli, svojom smrću morao napustiti i svoju ljubav. Shakespeareov popis životnih nevolja i teškoća u Sonetu 66 srodan je popisu Hamletovih nevolja i teškoća u samoslovu Bit, ili ne bit:

Sit svega toga vapim smrt smirenja,

Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,

I ništavnost u ruhu uzvišenja,

I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,

I Čast predivnu sramotno izdanu,

I Savršenost grubo sramoćeno,

I djevičansku Krepost prokurvanu,

I u krzmanju Snagu razdrobljenu,

I Umjetnost od vlasti zauzdanu,

I Ludost kako nadzire Umnika,

I Istinitost Glupošću nazvanu

I ropče Dobro gdje dvori Silnika.

Sit svega toga, ostavio sve bih,

Kad smrću ljubav napustio ne bih.

(Preveo Danko Angjelinović)

Izlaz iz životnih teškoća, razmišlja Hamlet u svome najznamenitijem monologu, čovjek bi mogao potražiti u samoubojstvu, ali ga od takva očajničkog čina odvraća strah od života poslije smrti „u zemlji Neotkrivenoj, kojoj nijedan / Sa granica se putnik ne vraća“, a taj bi život mogao biti gori od ovoga sadašnjeg u kojemu čovjek mora trpjeti:

Svijeta bičeve

I poruge i silu tlačitelja

I rug i podsmijeh ljudi oholih

I bol, što kini ljubav prezrenu

I tromost pravde, naprasitost vlasti

I prezir, što ga vrijednost strpljiva

Od nevrijednika trpi.

(Hamlet, 3.1)

I upravo na ovome mjestu, kada slušamo ili čitamo Hamletovo razmišljanje o strahu od budućega, zagrobnog života kao o razlogu odustajanja od samoubojstva, morali bismo se, svjesno ili nesvjesno, prisjetiti riječi Duha koji sinu govori o neopisivim mukama i strahotama na onome svijetu, koje su mnogo gore od muka i strahota u čovjekovu zemaljskom životu.

Da strah od zagrobnoga života i paklenih muka nije u monologu Bit, ili ne bit samo situacijski, potreba dramskoga trenutka, nego i šire kontekstualan, jer se proteže na cijelu dramu, očituje se i na drugim mjestima u Hamletu. Primjerice, u prizoru Ofelijina sprovoda Laert jetko dobacuje svećeniku da će u paklu urlati, dok će Ofelija, njegova sestra, biti anđeo u Božjoj službi u raju (Hamlet, 5.1). No urlici u paklu nisu samo Shakespeareova misao u književnome djelu, nešto nestvarno i izmišljeno, nego su i onodobna vjerujuća zbilja, poput urlika Danteovih i Miltonovih prokletnika, dio Zeitgeista, duha vremena, u šesnaestome i sedamnaestom stoljeću.

Strah od samoubojstva i smrti Shakespeare je zorno izrazio u dijalogu između Isabelle i Claudija u Mjeri za mjeru, drami koja je nastala ubrzo nakon Hamleta, 1603:

Claudio. Smrt je strašna stvar.

Isabella. A sraman život odvratna.

Claudio. Da, ali umrijeti, i poći ne znam kamo;

U hladnoj ležat ukočenosti, i trunut;

To čulno, toplo gibanje da postane

Ko gruda gline; i da radosni taj duh

U valu ognjenom se kupa, ili drhti

U grozomornom kraju neprobojnog leda;

U nevidljivim vihorima da je nošen,

Bez predaha žestoko vijan oko svijeta

Što lebdi zrakom: ili od najgorega gori

Biti med onima što grešne, mutne misli

Začinju urlajući, – to je odveć grozno.

Najmrži, najtegotniji zemaljski život

Što starost, bolest, bijeda ga i robija

Dosudit mogu čovjeku, pravi je raj

Spram onom čega mi se bojimo od smrti.

(Mjera za mjeru ,3.1; preveo Josip Torbarina)

Hamletov monolog Bit, ili ne bit organski ne proizlazi iz dramske radnje, kao njegov prvi monolog, pa ga neki redatelji postavljaju na druga mjesta u drami. Ima li tome razloga? Ima, kaže najveći poznavatelj religije u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću u Engleskoj, isusovac Peter Milward, koji kao rezultat svojih istraživanja postavlja monolog Bit, ili ne bit u širi društveni kontekst: iz zamišljene Danske prebacuje ga u elizabetansku Englesku.

U tome samoslovu Hamlet ne govori samo u osobno ime, kao Hamlet, nego je i u službi Shakespeareova glasnogovornika: govori i u ime progonjenih engleskih katolika, pristalica stare vjere (rimokatoličke), koji se, nakon što je Henrik VIII. odvojio englesku crkvu od rimske, nisu mogli prilagoditi novim prilikama zbog savjesti. Tako je Milward znatno proširio i produbio značenje Shakespeareova zagonetnog solilokvija.

Metafizički kontrast između bitka i nebitka, dilema bit, ili ne bit, ne odnosi se samo na prijestolonasljednika Hamleta nego i na sve one progonjene katolike kojima je bit značilo u srcu podnositi sve strelice i metke silovite sudbine, a ne bit, upravo suprotno, zgrabit oružje, oduprijet se i moru jada kraj učinit, tj. umrijeti. Stoga, paradoksalno ali istinito, u dilemi bit, ili ne bit, bit zapravo znači ne činiti ništa, krzmati, podnositi vjersku diktaturu, a ne bit nešto aktivno, potrebu da se nešto učini.

Isus Krist, o kojemu je bila riječ na početku studije, odlučio je ne bit, tj. umrijeti, dok se Hamlet odlučio za bit, tj. ne činiti ništa, krzmati, podnositi (vjersku) diktaturu. Istina, Hamlet se pri kraju drame odlučio na akciju, ali tek u afektu, tek onda kada je shvatio da je otrovan i kada je, prema psihoanalitičaru Ernestu Jonesu, žrtvujući sebe, učinio posljednju žrtvu, jer je spoznao da se nalazi na putu u „zemlju Neotkrivenu, kojoj nijedan / Sa granica se putnik ne vraća“.

Stih Bit, ili ne bit odavno je postao arhetip; duboko je ušao u svijest i podsvijest zapadnoeuropskog čovjeka. No točno odgovoriti na pitanje o tome što bi zapravo mogao značiti taj stih, značilo bi otkriti srce Hamletove tajne, Hamletov rebus humanis. To je dakako nemoguće, ali je ipak moguće naznačiti nekoliko od mnogobrojnih značenja što ih taj stih sadržava i označuje, a koja nas mogu približiti spoznaji Hamletove dileme. Književni povjesničari, a i drugi istraživači, nikada ne odustaju tražiti rješenja za mnogobrojne književne probleme, bez obzira na težinu zadaće.

A evo i nekoliko možebitnih i pojednostavnjenih značenja Hamletove dileme: ubiti ili ne ubiti (strica), odnosno, počiniti umorstvo ili ga ne počiniti; živjeti (u strahu, u ropstvu, pod diktaturom) ili umrijeti, odnosno, prihvatiti život kakav jest ili ga ne prihvatiti; djelovati ili ne djelovati. U stihu Bit, ili ne bit sadržana su sva navedena značenja, ali i mnoge druge dvoumice i nepoznanice.

Mladen Engelsfeld