Sve se događa prvi put

Tko li je to rekao, ili tko li misli (a mnogi misle) da se više ništa novo ne može smisliti? Pogotovo u području književnih žanrova. Novu knjigu još je moguće napisati. No i to je već – od postmoderne pogotovo – dvojbeno. Ali novu vrstu knjige?! Čini se posve nemogućim. Književni su žanrovi neizmjenljivi stoljećima.

Pa ipak…

Dvoautorska (baš dvoautorska – a ne koautorska) knjiga Dnevnik nevidljivog Helene Sablić Tomić i Davora Šarića dnevnik je – ali i nije dnevnik. Mijenjaju se, istina, datumi – ali ništa drugo. Ne događa se ništa što bismo mogli nazvati događajem. Vrijeme – znamo – mjerimo zbivanjima. Ali ako se ništa ne zbiva? Postoji li, još, vrijeme – u uobičajenom smislu mjere promjena? A ako ne protječe vrijeme – što taj dnevnik, uopće, čini dnevnikom?

Nevidljivo?

A što je, uopće, nevidljivo, ako nam je pod svakim od 365 datuma ponuđena – slika?!!

Antidnevnik koji je, ipak, dnevnik, nevidljivo koje je – ipak – vidljivo, još u uzajamnoj sponi (ali koji i nisu u uzajamnoj sponi – osim po zajedničkim nadnevcima) toliko su izvan naših predodžbi i o dnevniku kao žanru i o vidljivom kao nečem što je predmet svjesna opažaja, da to iz temelja pomiče naše već internalizirane predodžbe i o književnim i o vizualnim kategorijama.

___.___

Ova neobična knjiga ušla je u moj život prije više mjeseci.

I otada – vraćam joj se, pa je ostavljam. Pa je ponovno zatječem kraj sebe.

Diskretna i nenametljiva, ona se kraj mene neopazice mijenja. No to sam također shvaćao postupno – onako kako čovjek postupno shvaća sve nevidljive (a ipak bliske) istine.

Postajala je sve sličnija životu. Kao da i sama, kraj mene, živi svoj život kojim neosjetno dotiče moj…

Da li se i sam mijenjam kraj nje zahvaljujući – uz ostalo – i njoj? Ili mi ona, jednostavno, pokazuje kako se mijenjam tako što me suočava sa samim sobom i time što mislim o njoj pomalo drukčije? Pa to neće nikada završiti – kao što život nikada ne završava, pa ni onda kada ga prestanak života prekine.

Tako i Ona živi. Živi mijenjajući se. I neće se ni njezino mijenjanje završiti nikada. Što god rekao, što god zapisao o njoj – neću reći sve i neću doći do kraja. I ona – poput života – ne može biti dovršena.

Kada sam prije više tjedana čuo da se očekuje da o knjizi kažem koju riječ, sjeo sam i zapisao prve misli.

Sada ih više ne bih mogao ponovno reći. Ni ja ni knjiga nismo više ono što smo bili prije samo nekoliko tjedana.

I ja, sada, tu prvu bilješku, jednostavno, čitam kao da ne čitam svoje riječi.

Kao da sam samu sebi pisao, zapisao sam kako je ova knjiga godinu dana duga priča o tome kako je dvoje ljudi, skriveno i potajno, tako da nitko za njih nije znao (a ni oni sami jedno za drugo nisu znali), godinu dana otkrivalo najskriveniju tajnu svijeta.

Tajnu stvaranja.

Neovisno jedno o drugom, ipak su bili povezani pitanjem kamo nam život nestaje. Pa su si, tako, potiho i u sebi, ne izrekavši to nikom drugom – pa ni sebi samima – postavljali pitanja.

Helena: Što učiniti kako bi i nepostojeće – ipak moglo postojati?

Davor: Kako i što činiti kako bismo i ono što je nevidljivo – ipak mogli učiniti vidljivim?

A iza svega krila se – također nevidljiva – priča o našim izgubljenim životima.

A gubimo ih nesvjesno, svakoga trenutka, i zauvijek.

Tako nas ova nestvarna knjiga, i nehotice, uči kako bismo vlastite živote mogli učiniti stvarnijima.

___.___

Nešto se događalo – postajem toga svjestan čitajući, prelistavajući ovu neobičnu knjigu – čega ni Helena ni Davor, vjerujem, u početku i nisu bili svjesni. I vjerujem da se to dogodilo slučajno – a kada se slučaj zbio, postajali su ovisni o njemu. Jer ono što se događalo pored njih i oko njih počelo se, odjednom, ali na posve drukčiji način, događati u njima.

Kada nešto zapišete – makar bilo, naoko, i najneznatnije – to se izmijeni.

To je osjetila Helena.

Kada nešto zapazite, pa to i snimite – to se izmijeni pred vama. I ostane tako izmijenjeno.

To je osjetio Davor.

A onda počeše, svakako pomalo zatečeni, osjećati i ono što slijedi.

Kada nešto zapišete – ne izmijeni se samo to što ste zapisali.

Vi se izmijenite.

Kada nešto snimite – ne izmijeni se samo to što ste snimili.

Vi se izmijenite.

Zapisujući, vi ste otkrili misliti o svijetu na nov način.

Snimajući, otkrili ste kako se može svijet vidjeti na drukčiji način.

A onda – vjerojatno nenadano i za njih same – počelo se događati nešto neobično.

Znala je Helena da ne zapisuje misli. Misli uvijek zvuče tako dostojanstveno, gotovo žele biti iznad čovjeka – pa i onoga tko ih je pomislio. Otmu se čovjeku koji ih je mislio i žele postojati bez obzira na njega. Ostave ga negdje naplavljena na žalu nestajanja. Ne! Helena je zapisivala ono što nitko nikada i nigdje prije nje nije zapisivao, pa nije ni pomišljao zapisati jer to, jednostavno, čak i ne postoji dok nije zapisano. Zapisivala je pomisli, primisli, ono što je slučajno, što je neuobličeno, što i nije mišljeno i tek kada ga zapisuje to počinje dobivati oblik… Tek tada počinje postojati nepostojeće…

Sam čin slučajna zapisa stvara taj trenutak.

Znao je Davor da ono što snima – u tako letećem, slučajnom, zapravo nepostojećem trenutku – i nije snimak, nije svjedočenje o nečem, nije događaj, nije niti prizor… Snimljeno je – a gotovo i nije viđeno. Tek je zapaženo negdje na rubu pogleda, okrajkom oka… Tek pogled objektiva, i oka kroz objektiv, učinio je da nevidljivo bude i viđeno.

A onda – ta nevidljiva, nepostojeća primisao, na osjetljivu rubu između nastajanja i nestajanja, taj nezagledani gled – više no pogled (i pogled je, poput misli, samosvjestan i želi biti dostojanstvenom činjenicom vida) – počinje postojati za njih – za Helenu, za Davora…

I – ovo je najljepše u tom čudu preobrazbe oblika dotad bezobličnog – taj se zapis počinje brinuti o njima.

Oni su tako preobrazili vlastiti svijet.

I sada taj preobraženi svijet postaje čuvar njihovih života.

Počinje čuvati njihovo vrijeme. Jedan zapis, jedan vid – postaje oznakom dana koji bi, bez toga zapisa perom ili okom kamere, poput ptice odletio u bezvremenost prošlog.

_ _

Kako spasiti vlastiti život? Kako ga zaštititi od nestajanja?

Helena i Davor, nenamjerno, otkrili su tajnu. I za nas. I ponudili nam je svima u knjizi.

Ova je knjiga, stoga, daleko više no dnevnik zapisa i album slika.

Ovo je knjiga otkrića.

Otkrića su ova vrlo diskretna i vjerojatno ćemo ih isto tako – posve nesvjesno – i usvojiti.

Davor Šarić ovom je knjigom nevidljivih detalja, koje je (ali prividno) više uhvatila sama kamera nego on, otkrio (možda i sam ne shvaćajući) što je, zapravo, snimak.

A snimak nije ni pogled, uhvaćen snimkom za vječna vremena (kako volimo reći), ni zabilježeni dokument, ni kadar koji je snimkom izdvojen iz veće cjeline (koju tek slutimo te je sami nadograđujemo), nije ni poziv da uočimo ljepotu malenog i neprimjetnog…

Iako je, ipak, sve to pomalo i sve to u isti mah.

No iznad svega i prije svega – snimak je misao!

Misao je to mišljena prvobitnim jezikom, koji je i samim riječima prethodio.

To je mišljenje primarnoga, postnatalnog otkrivanja svijeta. Misao čovjeka koji se tek rodio i koji osjetilima tek počinje shvaćati gdje se rodio. I otkriva svijet – onako kako je prvi čovjek otkrivao raj.

A rodili smo se u raju. Rođenje je izvorna, prirodna replika prvotnog otkrivanja raja. Tek ga u kasnijem životu mi ili oplemenjujemo, ili kvarimo – zaboravljajući kakvim smo ga otkrili.

Helena Sablić otkrila je što je riječ.

Riječ je osjetilo. Riječju dotičemo život. Riječju osjećamo otkucaje bila života. Tek uhvaćena riječju, misao počinje disati, uočavati, sjećati se sebe… A sjećanje je kretanje vremena. Sjećanje je život.

U ovoj je knjizi skrivena, kao tajna u svetohraništu, dragocjena filozofija života.

Ona je najnenametljiviji udžbenik ljepote življenja za koji znam.

Poput molitvenika – možemo držati ovu knjigu na rubu stola, ili kraj uzglavlja, ili u kutku stana, ili kutku vrta, u nekoj sjenici gdje se volimo osamiti te tek ponekad pročitati poneku riječ neke usputne pomisli ili trenutačno, kao treptajem oka, pogledati pojedini prizor kao sićušnu molitvu ljepote bez riječi uz koju ćemo polako potonuti u polusan...

Ujutro – taj će nas trenutak dočekati kao svjetlost i pozdraviti naš novi dan.

Jer ovo je knjiga o vremenu koje nikada nije proteklo.

Sve naše proteklo vrijeme pratit će nas ukorak – samo ako ga znamo zadržati.

A zadržati ga možemo – ova nam knjiga to otkriva – zahvaljujući tome što posjedujemo osjetilo koje je promaklo svim biolozima. Naravno, jer i nije anatomsko.

No ono nas čini onim što jesmo.

Riječ je najsvestranije osjetilo što ga posjedujemo.

Tek ono što riječ dotakne – počinje zaista postojati! Sve do tada postojanje je tek mogućnost da nešto zaista i počne postojati.

To je otkrila Helena. I tako je nastala ova knjiga.

A snimak? Mislimo li da je to uhvaćen pogled – prevarit ćemo se.

Možemo načiniti mali pokus. Pogledajmo bilo koji snimak što ga je Davor uvrstio u ovu knjigu, pa zatvorimo oči!

Osjetit ćemo da mali prizor i dalje postoji u nama. I diše. Živi.

Tek kada je otisnut u našem duhu – počeo je biti.

Neugledan prizor, detalj nezapažen svjesno, iščeznuo bi zauvijek da nije otisnut ne na slici, ne na snimku – nego u našem duhu.

To je otkrio Davor.

_ _ _

I ma koliko da sam mislio, pa i zapisivao misli o ovoj knjizi – za nešto što sam osjećao u njezinoj blizini stalno mi je nedostajala riječ.

A onda, samo dan prije predstavljanja knjige, odjednom sam osjetio što je to što osjećam. I riječ mi je došla.

Bila je to nevinost.

Ova je knjiga nevina poput jutra.

U njoj – kao u jednoj Borgesovoj pjesmi – sve se događa prvi put.

Prvi je put zapisana riječ. Prvi je put viđen cvijet.

Prvi su put skinuti nevidljivi velovi dvaju nevidljivih svjetova.

Ne krijemo li ih i mi u sebi?

Pročitat ćemo ovaj dnevnik tek onda kada i u sebi potražimo svoju knjigu nevidljivoga.

I pokušamo je otvoriti.

Bogdan Mesinger