Svaki put iznova sanjati

Festival plesa i neverbalnog kazališta nakon kratke ceremonije otvoren je predstavom Waxtaan senegalske skupine Jant-Bi / l’Ecole des Sables, za kojom je slijedilo i otvaranje izložbe fotografija Andija Bačića i Emila Živolića.

Na izložbi fotografija dvojice profesionalnih fotografa gledatelji su se mogli prisjetiti najatraktivnijih trenutaka u deset godina festivala. Nakon godina posjećivanja istarskoga gradića koji je, osim po jedinstvenoj renesansnoj vizuri, postao poznat upravo po Festivalu plesa i neverbalnog kazališta, nemoguće je očekivati da će čak i najvjerniji gledatelj festivala zapamtiti baš sve predstave koje je tijekom desetljeća odvijanja festivala imao priliku vidjeti. U ljudskom sjećanju nerijetko ostaje ukupan zbroj dojmova, skup različitih plesnih slika koje se prelijevaju jedna u drugu. Tek je pomnim pregledom starih programskih knjižica moguće ustanoviti koje je točno godine na festivalu gostovala francuska cirkuserija koja je u Zlinji (udubljenju ispred Kaštela) odigrala dinamičan i snovit Shakespeareov San ivanjske noći ili jesu li Šikuti prikazali film o bundevama prije ili nakon performansa sa svinjom. Možda su festivali bili i bolji i zabavniji kada je bila otvorena konoba Ćuk, u kojoj su gledatelji mogli ostati uz dobru glazbu i piće do ranih jutarnjih sati. Ali i to, kao i odlične predstave hrvatskih plesača i produkcije Zagrebačkoga plesnog ansambla (primjerice, Nešto možda sasvim osobno, Krava Licario sveta Oppiano, Meni ti to nije baš) te mnogobrojna gostovanja koja je publika također mogla vidjeti na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta proteklih devet godina ulaze u osobne dojmove, među kojima je žal za prošlim boljim i ljepšim vremenima sasvim normalna pojava.

U deset godina Festival u Svetvinčentu postao je metom kulturnih turista, koji započinju ili završavaju njime svoje godišnje odmore. Tražeći naslove predstava u starim programskom knjižicama i gledajući prizore na izloženim fotografijama, publika je na samu početku mogla krenuti u potragu za vlastitim izgubljenim sjećanjima. I, zahvaljujući kvalitetnu programu desetog festivala, istodobno stvoriti nova.

Jubilarni je program bio u skladu s visokim estetskim kriterijima. Vrhunske plesne predstave i ove godine mogle su zadovoljiti raznoliku publiku. Započevši festival predstavom iz Senegala, publika se mogla prisjetiti kako je ples jedna od primarnih ljudskih aktivnosti koja povećava radost življenja jer upravo je to poruka koju su energičnom plesnom izvedbom odaslali članovi Jant-Bi / l’Ecole des Sables. U predstavi Waxtaan na tradicionalnim glazbenim i plesnim temeljima plesači su preispitivali rituale zapadnoga civilizacijskog kruga koji, prevedeni u tradicionalne odnose, funkcioniraju kao modernizirane slike plemenskoga načina života. U takvoj preoblici poslovni ili ljubavni sastanak, zavođenje ili ozbiljan razgovor, izvedbene umjetnosti ili politički miting djeluju izvještačeno u odnosu na izvoran i oslobađajući način kretanja, plesa, nadmetanja, lova i komunikacije neopterećene nametnutim zapadnjačkim modelima. Iako folklorni elementi odnose pobjedu, cjelokupni dojam predstave je melankoličan jer pokazuje kako izvoran i autentičan plesni izraz, baš kao i takav način života, nepovratno nestaje.

Po oslobađajućem učinku čistog plesa slična je i španjolska predstava Skok Nižinskog (El salto de Nijinski) koreografkinje Marije Rovira Vinas, koju je izvela skupina Transit Danca. Nadahnuće za predstavu poteklo je iz skoka koji je izveo Vaclav F. Nižinski nakon što je njegova karijera davno završila. Riječ je o predstavi u kojoj plesači iznimno skladno izvode ritmizirane plesne pokrete. Kontinuitet tih ritmičnih i naizgled jednostavnih koreografskih sekvenci narušen je povremenim iznenadnim skokovima nakon kojih plesači započinju ilustraciju drugog odnosa, nerijetko posve suprotna predznaka. Odnosi su ilustrirani parovima ljubav-mržnja, sreća-tuga, histerija-depresija, strah-hrabrost. A gledatelju ne mogu dosađivati čak ni kada se plesne sekvence ponavljaju jer je dominantna misao ona o ljepoti pokreta izvođača.

Dvije izdvojene predstave samo su primjer osmišljenosti ovogodišnjega programa u kojem se podjednako vodilo računa o potrebi popularizacije plesa kao i o kvaliteti programa namijenjena poznavateljima i ljubiteljima plesne umjetnosti. Stoga je i ostale predstave ovogodišnjega Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu moguće prikazati u superlativima ili barem pohvalama. A na programu su izvedeni Koncert za dangubu i zgubidana Rajka Pavlića u izvedbi Liberdancea, dva sjajna španjolsko-belgijska dueta Laure Aris i Jorgea Jaureguija Alluea, nekadašnjih plesača u skupini Ultima Vez, koje je slijedila fascinantna predstava grupe Alta Realitat iz Španjolske Ölelés. Rosana Hribe i Gregor Luštek iz Slovenije izveli su vrlo zanimljiv kratak prikaz intimnih odnosa pod naslovom Deset godina, Isabelle Schad je izvela Unturtled, čiju je koreografiju osmislila u suradnji s Laurentom Goldringom. Commedia Futura i Felix Landerer predstavili su se koreografijom Up to 70 cm, Zagrebački plesni ansambl izveo je projekt Marijane Krajač Simple life, belgijska Compagnie José Besprosvany svoj umjetnički komentar A propos Butterfly, Studio za suvremeni ples iznenadio je svježinom koreografije Maje Drobac Duh (sklon promjeni), voditelj ovogodišnje plesne radionice Alexey Taran predstavio se i novim projektom Bolo, a Umjetnička škola iz Osijeka pokazala je varijaciju na temu Poslijepodneva jednog fauna (vodstvo Barbare Matijević).