Selca, Selca, ljubavi moja

ipak, samo sam tebe volio

na nizbrdici plavim ljudima

jezgra čestita rođendan i skoru smrt

vrtoglavica

zavrti se sve od snova

propale čokolade i mladog bicikla

kad gledaš u lokvicu rutine

iz nje sjaje brojna lica

pomiješani portreti nekad i sad

došla je iz betonskog skloništa

iz podruma ispod tratinčica

imala je 16 godina

voljela je hrabre likove

htjela je poginuti ludo

kao junakinja s olovkom u jednoj ruci

s tipkovnicom u drugoj

zauzeti se za neku veliku stvar

kao Che Guevara ili Jeanne d’Arc

kao pankerica, darkerica bilo što

i spasiti Zagreb, sebe, mamu, brata

cijelu podrumsku obitelj

blijeda od rata zvukova uzbuna

sirena i dragog kamenja

otputila se u opasno jutro

asfalt nije nudio mirnu mladost

ušla je ravno u radionicu sjete

tijelom i očima rekla je da želi učiti

cijelo jutro bez straha je slušala poeziju

i gledala moje začarane motorne usne

pelinkovac i lokale bolesne od crnila

rekla je pokaži mi pravac

volim heroje koji znaju pisati

daruj mi jedan let

bezobrazne konfete

pozitivnu pjesmu koja nije dosadna

sve sam joj dao

ali nisam mogao umjesto nje

biti maratonac biti rijeka biti uporna

kapljica za oči svijeta

kiša snijeg sunce kalendari

prolazili su brzo kroz njezin mozak

vremenska prognoza učinila je svoje

većina mozgova ne može izdržati banalno

zov kamere politike taštine pustinje

zaboravila je let nevidljive ptice

divlje nebo bez granice Jeanne d’Arc

glazbu konfete bezobrazne ideje

moje pjesme moje usne moje snove

sada mašta o sangriji i tihom mužu

na mramornoj terasi

o anoreksičnim kanapeima

i glamuroznim veganskim salatama

okruženim uljudnim vodenastim različcima

nervoznim mimozama želim-biti umjetnicima

hipokritima-kiborzima bez poroka bez cigarete

bez krvi bez čistoće bez duše i svojstava

mašta o onima koji nude prebojane balone

privid uspjeha, rada i praznu Aleksandriju

vidio sam je danas

u istom gradu na istom mjestu

s povezom preko očiju

koji simbolizira povez preko očiju

nosila je histerični transparent

sušim se i imam demokratsko pravo

na psihičku bolest i suhoću kože

na mršavost i mršavi konceptualizam

televizija će i danas prenositi nju

kao popularnu dijetu i nesretno dijete

blijedo od ratova zvijezda

na crvenom tepihu zvanom vrtoglavica

pomrčina tikvice

svakome se može desiti

sumračno stanje.

to je dobro za psihijatre.

oni žive od sumraka i za sumrak.

od pomrčine do pomrčine

na suncu pišu knjige o tome.

svakome se može desiti, velim.

tako postoji muškarac

koji je došao u srijedu.

donio je knjige i tikvice.

narušio je intimu

tvrdih crnih koralja.

svašta sam rekla

tom gradskom kauboju.

ljuta sam, govorili su

moji amaro-podočnjaci.

nisam se htjela igrati.

ja sam koralj i bavim se

ljubavlju prema sebi.

rekla sam mu:

idi i ne griješi više.

u njegovim očima

blijedožutu tikvicu

prekrio je začuđeni mjesec.

znala sam,

s vremenom će se i on

naviknuti na pomrčinu.

shvatit će da koralji

nisu komunikativni i da

rijetko odlaze u samoposluživanje.

kruh, drogu i ljubav za sebe

nalaze u sebi.

noć opet kaplje.

pokvarena je božanska pipa.

opet ću staviti srebro na kapke.

ja sam urbana Saloma.

da sam barem afrička vuna.

opet ću plesati sama

u crnoj prozirnoj spavaćici.

odavno su pali svi velovi

s mojih očiju.

bože, to je zato jer sam morala

plesati s mravima.

da, opet ću staviti srebro na kapke.

ludog li dana!

muškarac s knjigama i tikvicama.

čista komedija zabluda.

to niti Borges ne bi smislio.

idu li uopće knjige i tikvice zajedno?

pa nije mi danas rođendan.

ako možda i jest, za dar žudim

zvučno umjetničko djelo.

recimo priču koja će barem

naslutiti moje postojanje,

koralje i alge u prostranoj

ali tijesnoj sobi mojeg djetinjstva.

ali ovo je urbano ognjište.

ima li uopće ovaj grad muškarca

koji ne poklanja prosječnost,

rutinske darove kaosa

prije odlaska na spavanje

u malu i veliku smrt.

ako ga ikada sretnem reći ću mu:

više nisam slatki automat autizma.

dođi! ja sam sada veliko veselje.

priđi! moje ime je grešnica.

uđi! ja sam plesačica i grijeh.

urbana kćerka

malo je reći

da su velike sobe njezin hobi...

kobna je privlačnost arhitekture.

u neizvjesnosti Venecije

i ona je posrtala

kao popularna psihička moda.

gotovo se utopila u jednoj

sporednoj ulici

punoj opojne tekućine.

pletenim jezikom pokušala je pjevati

mirno teku kanali

još mirnije teku suze

cvjetanje mora

doživjela je kao zanosni laici

akademski stupanj ništavila

uzviknula je: proljeće u vodi,

proljeće u vodi!

inteligentnim očima

otvorila je sezonu i šampanjac

na živopisnom engleskom

rekla je da me voli

ljepljive alge lijeno su visjele

niz njenu sudbinu

smijao sam se do dna

i poklonio ti dalekozor

za pozorno motrenje uzdaha

gondolu sam pretvorio u

događaj koji nisi mogla pomilovati

svojim nehajnim pristupom

bože, u tvojim očima cakli

još uvijek drobljeni asfalt

njime presvlačiš srce

i ostale temeljne rupe.

obnaženog pupka bez osjećaja

mamiš osamljene đake, frustrirane

studente, penzionirane prodavače

krava i prigodne mesare: stručnjake

za debelo meso, sela i gradove

bože, uozbilji se barem za Božić

što je to život

bolno je pitanje

za svaku urbanu kćerku

oznake na putu

ističu karirana proljeća

u kojima se ne snalaziš

puna raznobojnih prezervativa...

sanjaš paralizirani ljetni znoj

i ozbiljna noćna kupanja

s malo čudnog mlijeka na koži

sanjaš intelektualno lice s ožiljkom

ti, urbanizirana, stilizirana

kao da slutiš put do slave...

malo je reći

da si samo djevojka

samo orgazam i orhideja

u potrazi za svježinom

ti si urbana kćerka

sa usahlim roditeljima u mozgu

meka okidanja

standard

kad precizno lista asfalt

ljeto je najpotpunije doba

prvo

volim gradske i međugradske autobuse.

u njima katkada vlaže sjedišta.

tako sam ti jednom masirao ljubav sve do kutnjaka.

bus se zanio – šofer se čudio.

snažni osjećaji u stanju su učiniti sve moguće.

o tome pišu antologije: u njima mraz je

apstraktna imenica od koje ti nije zima.

drugo

u domu sportova gitarist Paco

lucidno razgovara s gitarom.

slijedim glazbu mokrim prstima.

miris tvojih gaćica upozorava koncert

da se svijet sastoji od mola i dura.

“užas, užas“

šapćeš obožavajući moju glazbenu pismenost.

ima li na svijetu išta ljepše od ovoga?

pitaš me mutnim postmodernističkim očima.

nema, dušo. ako si dobro ugođena gitara

padobranci svjetla mogu tada mirno raditi:

komponirati prolazne melodije u hodu

koji je za nigdje gdje stanuju slatki automati.

treće

koža je napeto srce. jedemo puls

dok bubnjar mudro siluje drumove.

slatki automati puni su romantičnog sadomazohizma.

kao i kornete ništa ih ne može spriječiti

da se rastope pri prvom lizanju.

zato volim Zagreb – grupnu slastičarnicu.

u njoj je sočni porno razvio tvoju dušu.

običnu kao što je onaj utorak

kad su padale improvizacije.

inje je ubrzano napustilo aortu jer više

nije bila djevica.

čak i u veljači korneti su kratkotrajni

topljeni glamour koji uvijek misli da je

ljeto na izmaku.

sve ostalo je psihologija gnojiva.

nema kraja.

ovo je samo topla pauza koja se smije

glačanje glečera

(requiem)

rastegnuto opijelo tijela dovršava put

(materijalističko čitanje tijela)

trupu ponestaje truposti

u nama sivi i tanki ćilimi leda.

kao istanjene magnetofonske plahte

istrošene harfine strune-tralje

talasaju se terasaste malje umora...

umaramo se sve glatkijim limom

(gdje su fine runske ralje međunožja?)

hladni pasteli noći: to su naši glečer-dodiri,

suhi štapići dosade

to su requiemske note zanovijetalice

crne ure njihalice, kazaljke hujalice

kurvice Vremena

gdje li je sad ritam tam-tama

krvna partitura erekcije?

ne možeš više raširiti ljubav

erektivnim drajfovima

postelja je bijela putanja lijesa

truli sanduk sjećanja

lutajuće rulanje smrti

smrtvljen hitac uzalud

na posljednjoj crti crvenog grafikona

postelja označava bijelu nevidljivu točku

rupicu kroz koju odlazi postojanje...

selca, selca,

ljubavi moja

Selca, otok Brač

i petogodišnji Melkior Milko

prve slike življenja

prva sreća

piše se 1953.

iz Radonje

u smiraj dana

ugledao sam

esenciju lirike, bijelu bajku

moja Selca

moju snažnu majku

brižna mater Katica

rođena Mošić

pazi da ja nemiran

i puno, puno živ

ne padnem s traktorske prikolice

na putu za raj...

na putu za raj još nejak

ali već od prvog trena

s morem i kaduljom u očima

od tada u meni je

sažetak mojeg Mediterana

plavo klasje Jadranskog mora

srebrno Biokovo

profinjeni stamen kamen

selačka pijaca

i crkva kao bijeli Amen

Selca, Selca, ljubavi moja

od tog dana

ja – po ocu i po materi

vrli potomak ribara, težaka te

svakovrsnih neposrednih proizvođača

i sâm zauvijek neposredan

za svaku Gospu od Karmena

svakog ljeta

duboko u sebi kažem

vječni refren mojega Mediterana:

Selca, Selca, ljubavi moja

kad god mi je teško

a to je često

ma gdje bio

uprem oči u ovo mjesto

i Svevišnjem kažem:

reci samo jednu riječ,

reci Selca

i ozdravit će duša moja

Selca, Selca, ljubavi moja

prošao sam

mnoge čudne škole

britkom burom

oplemenio književne forme

kao stari sveti Valentius

liječio obnevidjele bližnje...

nemiran i buntovan

plašio sam

svekoliku prosječnost

i jednoglasna zborna pjevanja

a ipak

svakog bih srpnja

na šesnaesti sedmega

duboko u sebi reka

Selca, Selca, ljubavi moja

zavirio sam u svašta

proteklih desetljeća

zaljubio se mnogo puta

u lijepu pjesmu

u meni zvuče čempresi

uspravni Nazorovi ditirambi

i krasna bračka imena

u meni zveče i svjetski glasnici

neba i zemlje

Isus, Sveti Augustin,

Schopenhauer i Buda,

Tin i Krišna, Hare Krišna

a ipak, i opet, i ovog srpnja

duboko iz sebe naglas ću reći:

Selca, Selca, ljubavi moja

(izbor autora)