Rezignirani spektakl ili umorni neuspjeh

Jesu li dva i dva četiri? To naizgled jednostavno pitanje postavlja i povijest i umjetnost, cinici bi rekli jedino povijest umjetnosti baš i ne. No i bez šale, iz tako jednostavne sintagme, za koju se samo čini da ne ostavlja prostora za verbalnu i svaku drugu manipulaciju, može se izvući dobar dio nastojanja čovjeka da se uspravi, na svaki mogući način. Stoga nije slučajno upravo ona upisana u središte Moličreova Don Juana, komedije koja možda jest smiješna i tragedije koja jest tragična, ali je podjednako zabavna kao i poučna. Don Juan, koji je u međuvremenu prerastao u prijelomni motiv, iako možda ne i tekst, pobunjenoga čovjeka koji nikako nije samo ženskar, pojavio se 23. srpnja kao jedina ovosezonska premijera Kazališta Ulysses na Malom Brijunu u režiji Paola Magellija.

Djelo koje svima smeta

Moličre je kao i drugim svojim djelima pristojno uzdrmao Francusku 17. stoljeća, ali i dobar dio Europe. Uspostavi li se neka vrsta hijerarhije, on bi, sa svim svojim školama za žene i muževe, ali i drugim poučnim tekstovima ili čak i sasvim izravnim obračunima, značio svojevrsnu herezu. Nije čudno što je Don Juan, nakon Tartuffea, bio i ostao kompromitirano djelo koje svima smeta, te se stoga razlogu njegova dvostoljetnog izostanka s pozornica ne treba previše domišljati. Don Juan jest, ili bi barem trebao biti, prekretnički tekst, početak drukčijeg mišljenja i, političkim rječnikom rečeno, prilika da se kaže bobu bob, a popu pop. Ovo posljednje, uz priznanje Tartuffeu na njegovoj nešto snažnijoj iskrenosti u tom smislu, pogotovo.

Kad je već na redu, ili na djelu, usporedba, Don Juan ipak spomenutog nadmašuje u metafizičkom kontekstu, u velikom finalu koji sam sebi priređuje naslovni lik. Skok u pakao zato nikako nije klasično samoubojstvo, ukoliko postoji nešto takvo, ali ni proizvod okolnosti iz kojih racionalni um, a Don Juan bi to trebao biti, ne pronalazi drugi izlaz pa smireno odlazi u smrt. Jer za njega pakao nije smrt, nego još jedna prilika za život, ostvarenje pustolovnog duha ili racionalistička potraga za svjetlom. A gdje bi bilo više svjetla nego tamo gdje gori vječna vatra. Ova je drama zato bitno više od Tartuffea, koji samo proziva i prokazuje na svakodnevnoj razini. Njegova je snaga očita, ali njegov učinak prije sliči satiri, koja razotkriva i time obavlja možda i društvenu ulogu, ali danas, čak i u osuvremenjenoj izvedbi, nalikuje na farsu. U medijsko, a pogotovo i novomedijsko vrijeme, kazališno razotkrivanje ustanova vlasti i moralnog autoriteta mora biti ponavljanje, što mu pak daje okus farse. Don Juan je u tome istodobno i čišći i zamršeniji, bilo u segmentu karakterizacije ili u etapama same fabule.

Redateljeva neostvarena žudnja

Znao je to i Paolo Magelli kad se prihvatio njegova postavljanja na malobrijunskoj tvrđavi Minor kao produkcije Kazališta Ulysses. Njegova potraga za novovjekovnom inačicom pobunjenika protiv Boga i Neba, ali i protiv ljudskih zakona koji se kriju iza tako neodređenih pojmova, motivirana je bila, vjerojatno, njegovim sličnim životnim stavom. Zato je u najavnim medijskim istupima proslavljeni talijansko-hrvatski redatelj ponavljao velike fraze o Moličreovu tekstu kao prekretnici ne samo dramaturškoj nego i svjetonazornoj te se ponovno, kao i gotovo uvijek, trsio uvjeriti prisutne kako mu je baš taj tekst već dugo najveća želja. Ostavi li se po strani medijski teatar, ili teatar za medije, ipak ostaje legitimna želja redatelja, s kojom je nemoguće sukobiti se ili polemizirati. Nemoguće je ipak ne vidjeti da Magellijeva žudnja za Don Juanom nije rezultirala i predstavom koja bi je barem naznačila, a nekmoli opravdala.

Uvijek sklon poetskim iskoracima, i misli otvorene slobodnom prostoru, Paolo Magelli je jedan od redatelja koji sigurno zaslužuju svoju prisutnost u ambijentalnosti domaćih ljetnih festivala. Iako početak Don Juana nije toliko nezamisliv, jer višeplansku je pozornicu tvrđave Minor u proteklim sezonama već razigralo nekoliko produkcija, on ipak najavljuje što se od predstave može očekivati. Umjesto ne nužno krute, ali monološke, gotovo monodramske zapitanosti, Don Juana otvara akcijska scena s bježanjem i pucanjem. Tog pucanja poslije biva još, ali i obnažena kupanja u improviziranom bazenu, otvorena paklenog plamena i svega što podrazumijeva kazališna ambijentalnost shvaćena sa spektakularnom nužnošću. To nije nužno loše, jer raditi izvan kazališne kutije izazov je koji pobuđuje maštu, no pitanje je jedino imaju li uvijek redatelji mašte i može li se iz konstrukcija koje ponude dramaturzi izvući i smjer svoje domišljatosti.

U posljednje vrijeme čini se da se Željka Udovičić i Paolo Magelli, stalni par kad je o predstavama u Hrvatskoj riječ, baš i ne razumiju. Ili možda ne shvaćaju smjerove u kojima žele ići. Pridoda li se tomu produkcijska nužnost koju nosi rad u Kazalištu Ulysses, Don Juan je križanac između klupskog i stadionskog koncerta, glazbenim rječnikom rečeno, ili spektakla koji na trenutke stane u kutiju, dok mu ponekad nije dovoljna ni šuma. Zahtjev raskoši s vodom, vatrom, pucanjem i golim tijelima djelomično jest upisan u ambijentalnost, a pogotovo u ambijentalnost kako je shvaćaju domaće ljetne pozornice, ali djelomično jest i najavljena u samu tekstu, ukoliko ga se želi čitati na taj način. Don Juan ipak ne mora biti spektakl, jer on to jest već sam po sebi, sa svojim izmještanjima radnje, utapanjima i šetnjama po groblju, zaljubljenim ženama i muškarcem koji svoju ljudskost prakticira kao da mu nije strana. Na to se može pristati, čak i kad ne dolazi iznutra nego izvana, kad bi bit te drame, i onoga što je njezin autor htio reći, ostala netaknuta, pročitana i prevedena u donekle razumljiv i donekle zanimljiv kazališni jezik.

S razumljivošću Magelli nije imao problem, pa se čak i ideja da Don Juanu sude ljudi, njegove žrtve, a ne neka izvanjska sila nepoznatog ili neobjašnjivog podrijetla, čini logičnom. Zbor koji predvodi ovdje i glumica, ali primarno glazbenica, Ivanka Mazurkijević sastavljen je od žena koje je Don Juan u ponekad zaista strastvenoj, ali često i umornoj i rezigniranoj maniri zaveo i iskoristio, ponekad čak bez i najmanje svoje inicijative, pojavljuje se u finalu predstave u ulozi koju su u povijesti dramske književnosti imale suđenice. Njihov je gnjev ohlađen, a njihova strast svodi se na računicu osvete, i utoliko su u suprotnosti s histeričnom žudnjom koju je, pogotovo u likovima koje tumače Nina Violić i Ana Begić, redatelj potencirao u prvom dijelu. Kako su njihove uloge i izvorno pisane u dijalektu, Magelli im je ostavio slobodu koju su iskoristile zajedno s Borkom Perićem. Psovke kojima se spomenute glumice časte dok se bore za Don Juana vesela je digresija koja čak i odveć citira pučko kazalište, ali funkcionira na nekoliko razina – i kao adut za osvajanje publike i kao kvalitetno rješenje u sklopu čitanja Moličrea.

Energični Rushaidat

Kad je najavio drukčijega Don Juana, Paolo Magelli više nije skrivao da je naslovnu ulogu povjerio Rakanu Rushaidatu. Pritom kreće od pogrešnih pretpostavki, jer izgled nije presudan za donhuanizam i donhuanovštinu, i to bi kazališni ljudi trebali znati. Rushaidat nedostatak visine, ukoliko je ona presudna, nadoknađuje iznimnom energijom, zbog koje njegovo tumačenje uloge postaje dvojako u značenju i postavlja pitanje crpe li on energiju iz pobune ili pobunu iz energije. Ponekad smiješan kao prgavac, ponekad zanimljiv kao zavodnik, a na kraju umoran od zavođenja i u potrazi za novim izazovom, on se ponovno trgne tek u licemjernoj sceni pokajanja, da bi se rezigniranosti vratio u trenutku kad odlazi vidjeti i to, dakle pakao. To je, uz spajanje uloga oca i osvetoljubivoga pokojnika, ili Kamenog gosta, u tumačenju umornoga Miodraga Krivokapića, jedan od najmanje kvalitetnih segmenata predstave, jer Don Juan u pakao skače nezapaženo, toliko da je gledateljima unatoč vatrenom obruču zapravo potpuno svejedno što će se s protagonistom dogoditi.

S druge strane, zavidni prostor u predstavi ima Milan Pleština kao licemjerni, zaigrani i sveznajući Sganarelle, domišljati Don Juanov sluga. Pleštini gode takve uloge lukavaca i prevrtljivaca, osim toga nije slučajno upravo on svojedobno u Dioklecijanovim podrumima igrao Tartuffea. Zato se čini kao da je on glavni lik predstave, što bi se čak moglo shvatiti i kao izvorno čitanje Moličrea. Ovaj se tekst ionako ne obraća onima u publici koji bi poželjeli biti pobunjenici, nego onima koji će na kraju, kakav god on bio, pitati tek što je s njihovom plaćom. Kad se zapitamo jesu li dva i dva baš uvijek četiri, možda Don Juan neće imati kamo skočiti. A kad stalna publika Kazališta Ulysses jednom shvati da je kupuju ambijentom i vožnjom brodom po mjesečini, pitanje je hoće li brijunska glumačka oaza o(p)stati.