Prvorazredno djelo

Kada god se povede riječ o Julienne i Zvonku Bušiću, uvijek se pomisli na ključni događaj u životu hrvatske političke emigracije, o kojemu je Julienne napisala sad već dvije potresne životne priče: knjigu Ljubavnici i luđaci, koja je sa sedam izdanja doživjela pravu eksploziju zanimanja i, nedavno, knjigu Tvoja krv i moja, koja nastavlja jedinstvenu životnu priču dostojnu antičke drame.

Ta hrvatska odisejada započeta daleke 1976, zbog otmice američkog putničkog zrakoplova tvrtke TWA – kada su se oči hrvatske političke i sveukupne dijaspore, ali i svjetske javnosti, okrenule prema New Yorku, gdje je hrvatsko ime konačno počelo zvoniti svom snagom – trajala je pune trideset i dvije godine.

Za mene danas nema dvojbe, uza sve žaljenje zbog nemilog slučaja na njujorškom željezničkom kolodvoru, tko su Zvonko i Julienne Eden Bušić – teroristi ili borci za slobodu. Dvojbu nisu razriješila samo burna politička zbivanja u hrvatskome društvu, kojih klice naziremo i u njujorškom događaju, nego i dvije spomenute Juliennine knjige. Strastvena, iskrena i ganutljiva osobna priča to dvoje boraca za pravdu i slobodu svoga naroda, njihov je slučaj s dalekosežnim političkim posljedicama prikazala i dokazala kao idealističku žrtvu suprotstavljenu tiraniji. Zato nije čudno što i iz najnovijega štiva Julienne Eden Bušić iščitavamo obrise jedne opće, svjetske, ali i intimno hrvatske i osobne mitologije. Premda se u Juliennoj korespondenciji s Taikom (Zvonkom) naizgled ništa atraktivno ne događa, osim onoga što se događalo s Penelopom – koja je čekajući Odiseja plela pogrebni pokrov za svekra Laerta, tako što bi svake noći razvrzla ono što bi danju istkala – ipak je ovdje svaka rečenica buran duhovni događaj. Ispod same priče, u kojoj se isprepleću književnost, svakodnevlje, politika, ispovijed i povijest, naziru se brojni fragmenti suvremene hrvatske epohe, koji se u cijelosti ni danas ne mogu smatrati zaključenima.

Premda bismo, dakle, mogli reći kako je javno sve ispovjeđeno putem literature Julienne Eden Bušić, a Zvonkovom velikom žrtvom sve već davno iskupljeno, ova se ispovijed nastavlja kao afirmacija koja se odnosi na ono što je dobro, kako bi se dobro konačno i ostvarilo. Tako sam shvatio Juliennina pisma Zvonku upućena u američku tamnicu, koja su popraćena zasebnim sažetkom i napomenama za zatvorskog cenzora. Poput priče kakve moderne Šeherezade, ta se ispovijed, vjerujem, nastavlja i nakon 25. srpnja 2008. – kada se Zvonko Bušić vraća u svoju Hrvatsku nakon trideset i dvije godine odslužene kazne – ne da bi kao priznanje oslobodila grijehe počinitelja, to dvoje ljubavnika i luđaka pomiješane krvi, već da bi s pravom stvorila vječne likove koji će nas poslije tijekom povijesti pratiti svojim porukama.

Sve to mogu reći samo zato što ova proza pripada u prvorazredna i najodličnija književna djela. Rasvjetljavajući ponekad svoje naizgled besciljno čekanje ljubljenoga, uviđajući uzaludnost vlastitih napora da ga oslobodi űza svjetskih nemani, moderna Penelopa svoju svakodnevicu ispovijeda jezikom na čijoj se realističkoj razini isprepleću snovi i simboli, tako što se ne žali, ne kuka i ne prenemaže, iako moli i vapi. Ona se ne priklanja ni tzv. uzvišenom pripovijedanju, estetiziranju i moraliziranju, ni bilo kojoj drugoj knjiškoj konvenciji, nego sve govori jasno i čitko, blistavo i snažno kao krv – tvoja krv i moja. Taj svilen, prekomorski, odisejevski put ljubavi, čekanja i trpnje, koji vodi pustoši nepregledne i zamagljene pučine, ispričan je s cinizmom koji zasigurno razara neprijatelje postavljene duž puta, snagom koja nadilazi sve muke, dosjetkama koje izazivaju gorke osmijehe, nježnošću koja našu ustreptalu dušu dovodi do suza – kada svaka riječ nalazi put do srca. Ova nas proza, baš zato, više ne zanima samo kao dokumentarna vrijednost, koja svjedoči o izmjenama društvene i kulturne klime, nego nas zanima daleko više od toga – kao čista književna vrijednost.

Krećući se između vanjskoga, podložnog svakovrsnim cenzorima, i onoga skrovitog, duboko osobnoga, duhovnog, koje se kazuje i čita kao što se i diše, Julienne Eden Bušić kroz svoja pisma prelama čitav ovaj zbunjujući globalistički svijet, sav njegov duhovno onečišćen okoliš i zamagljen društveni svjetonazor, rugajući se provincijalizmu svjetske administrativne birokracije, uvijek pritom ostajući svoja, nježna, ženstvena i strpljiva, iako se uvijek tako ne osjeća – „baš kao Penelopa“. Jedino je tako bilo moguće javno prepustiti cenzorima, a osobno podijeliti s onim tko je nedohvatan, dalek i izoliran, ali jedan jedini i najdraži. Nevjerojatnom spisateljskom preciznošću autorica iz priče u priču, iz teme u temu, iz pisma u pismo, istodobno ocrtava i društvena stanja i ambijente u kojima se ta stanja zbivaju, izvrsno profilira tipove o kojima govori i skicira situacije koje drži važnima za mrežu svoje priče.

Apsolutno autentično i aktualno! Ovo je nova tema i nov jezik koji je nametnula zbilja, stvarne i nemile okolnosti.

Tomislav Marijan Bilosnić