Prostori eksperimenta

URSULA MAYER, INTERIORS, 2008, VIDEO STILL

Nelagoda i tjeskoba prvo je iskustvo što ga gledatelj proživljava promatrajući videoinstalaciju Pogled kroz park mladog no već priznatog švedskog umjetnika Jonasa Dahlberga. Naime, koristeći se samo jednim, veoma sporim kadrom koji prolazi interijerom apartmana kroz idiličan gradski park do unutrašnjosti apartmana nasuprot i natrag, Dahlberg poništava granice unutarnjeg i vanjskog prostora. Beskonačno kruženje kamere snimljeno je noću te tako nastaje jezovit snimak nalik snomorici koji mučno rastače jamstvo zidova. Prostori koji podrazumijevaju sigurnost i zaštitu postaju porozni, otvoreni za pogled gledaoca, koji pak ne može izostati iz voajerističke putanje Dahlbergove kamere. K tome, pomno gledanje otkriva kako je posrijedi maketa parka, izrađena prema modelu njujorškog parka Gramercy, posljednjega privatnog parka na Manhattanu. Tako uređen i zaštićen krajolik upućuje na želju stanovnika da se zaštite od pogleda izvana, od uljeza koji pokušavaju prodrijeti u kontrolirano okružje. Stoga, čini se, nelagoda promatrača pojačana je snažnim osjećajem o prirodi vlastitog pogleda, koji postaje pogled neželjena stranca, prijestupnika u intimnom okružju stana odnosno parka. Prostori interijera kao i vanjski prostor postaju mjesto prožimanja granica, mjesto pregovora o ulozi arhitekture.

Vjerujem da upravo Dahlbergova instalacija najbolje uspostavlja kustosku tezu ovogodišnjeg izdanja Cinemaniaca, onu o međuodnosu arhitekture i filma, jer kustosica izložbe Branka Benčić ističe kako je ovogodišnja izložba pokušala ukazati na specifične veze između pokretnih slika (filma, videa) i arhitekture te značenja koja proizvode. Posebnosti tog odnosa konstituirane su načinima na koji pojedini filmovi, filmski motivi ili sekvence govore o sugestivnoj, psihološkoj i simboličkoj kvaliteti arhitekture. Tako kustosica bilježi kako je prostor shvaćen kao jedno od osnovnih izražajnih sredstava i mjesto tvorbe značenja dodajući kako je filmski jezik vlastitim izražajnim sredstvima i sintaktičkim načelima omogućio drukčije sagledavanje i prostora i stvarnosti.

Takvo propitivanje suodnosa arhitekture i pokretnih slika razvidno je u izloženim radovima svih četvero umjetnika. Osim Dahlbergove instalacije, izložba je predstavila i 16-milimetarski film August 2008 (Ra di Martino), Interiors Ursule Mayer i Boy with a magic horn Damira Očka. Spomenuti umjetnici posežu za prostorima, interijerima i eksterijerima na specifične načine stvarajući zgusnuta poprišta zbivanja, performativna mjesta za otvorene narativne oblike. Narativna uloga unutrašnjega prostora građanskog stana osobito je uočljiva u radu August 2008, u kojem interijer stana postaje jedini ključ za razumijevanje naravi interakcije dvaju protagonista. Statičnost kadrova koja ponešto podsjeća na tableau vivant oživljava kretanjem kamere raskošnim interijerom, praćena pjevnim dijalogom protagonista. No posjetitelj ubrzo otkriva kako ključ za dekodiranje interakcije likova nije dijalog jer glumci monotonim glasovima, poput aktera kakve zaumne operete, pjevaju nepovezane novinske naslove, već upravo vožnja kamere unutrašnjošću stana.

Dualnost arhitekture kao egzistencijalnog i apstraktnog prostora tema je rada austrijske umjetnice s londonskom adresom Ursule Mayer. U 16-milimetarskom filmu Interiors Mayerova poseže za antonionijevskim ugođajem kako bi ispripovijedala pripovijest o nemogućnostima stvarnog susreta dvaju ženskih likova koja se događa u unutrašnjosti londonske kuće kolekcionara modernističke umjetnosti Erna i Ursule Goldfinger, nekadašnjeg važnog umjetničkog okupljališta.

Kod jednog od najzanimljivijih protagonista domaće umjetničke scene Damira Očka poprište zbivanja napušteno je zdanje nedovršene Sveučilišne bolnice u Zagrebu. Ambiciozno zamišljen i ostvaren video The boy with a magic horn, sniman tijekom 2006, uspio je objediniti umjetnikove interese prema vizualnoj i glazbenoj umjetnosti. Enigmatska radnja protagonista kojega pratimo kroz postapokaliptične ruševine nikad dovršene bolnice, temelji se, naime, na Wagnerovu ciklusu Prsten Nibelunga. Arhitektura je ovdje poslužila kao metafora propalih utopija te znači mjesto gdje se sve važno već dogodilo i gdje sve akcije postaju besmislene, nalik arhitektonskim ostacima što okružuju protagoniste.

Valja podsjetiti kako je projekt Cinemaniac, koji se od 2002. zahvaljujući inicijativi kustosice Branke Benčić realizira kao popratni program uz Festival igranog filma u Puli, nastao iz potrebe za predstavljanjem inovacija iz svijeta umjetnosti i filma. Upravo zbog jasno istaknuta umjetničkog predznaka, Cinemaniac je izabrao galerijsko okruženje te je prostor Multimedijalnog centra Luka postao gotovo idealno mjesto za izlaganje i eksperimentiranje. Za razliku od konvencionalnoga filmskog načina gledanja, koji gledatelja tretiraju pasivno smještajući ga u dvoranu, projekt Cinemaniac potiče na snažnu interakciju izloženog i promatrača. Iskorištavajući ograničenja prostora, kustosica je nedostatke izložbene arhitekture pretvorila u prednosti te, osobito u ovogodišnjem izdanju Cinemaniaca, stvorila živ dojam uronjenosti u predstavljena djela.

Imajući na umu kako projicirane slike u galerijskom kontekstu ne mijenjaju samo izlagački prostor, već mijenjaju iskustvo i doživljaj umjetnosti, kustosica je gledatelja pretvorila u sudionika. Projekcije promatraču sugestivnom snagom stvaraju vizualno atraktivne predodžbe na koje se pogled neumoljivo fiksira i stvara iluzija uronjenosti. S jasnom idejom kako predstavljene projekcije i instalacije transformiraju zadani galerijski prostor, angažiraju arhitekturu koju zauzimaju, Branka Benčić uspješno je stvorila dojmljiv ambijent u kojem se presijecaju audio-vizualne iluzije, umjetnost, znanost i tehnologije. Osim toga, izborom djela tematizirala je veze arhitekture i filma ukazujući na mogućnosti pretvorbe arhitektonskog ili urbanog prostora u predmet autonomnoga vizualnog eksperimenta.